'Zagreb balansira između kompleksa više i niže vrijednosti'
Kad Leo Mujić (1975.) ulazi u praznu aulu zagrebačkog HNK, ulazi plesač. Samopouzdanjem pokreta što ispunjava prostoriju. Iako više ne nastupa, što zbog godina, a više zbog toga jer se "okrenuo nečemu drugome".
"I ne nedostaje mi nimalo", mirno kaže koreograf, jedan od najzapaženijih, bez sumnje najintrigantnijih autora u ovoj sredini. Povod razgovoru je premijera Mozartove opere "Čarobna frula", prve ovogodišnje operne produkcije HNK, koju s matičnim ansamblom režira Krešimir Dolenčić, dirigira maestro Nikša Bareza, a kostimograf i scenograf je Simon Bejer. Mujić je, naravno, koreograf u predstavi - iako naglašava da je više riječ o "scenskom pokretu nego koreografiji, jer na sceni nema školovanih plesača", pa se mora odrediti prema specifičnostima opernog žanra.
"Postoje zakonitosti položaja u kojima se operni solisti moraju nalaziti kako bi izveli teške koloraturne Mozartove arije. Tu sam da osmislim pokret u okvirima režije Krešimira Dolenčića i scenografije Simona Bejera. I izuzetno mi je zanimljivo biti okružen ovakvim timom i učiti. Jer Dolenčić radi kvalitetan spoj vlastite, autentične fantazmagorije i poštovanja prema inherentnom klasicizmu, kaže Mujić koji je, kao autor upadljivog, unikatnog stila briljirao (nagrađivanim) koreografijama Krležinih "Glembajevih" ili Tolstojevom "Anom Karenjinom"- ako spominjemo tek relativno nedavne produkcije zagrebačkog HNK.
"Biti osoba broj jedan u piramidi produkcije nije uvijek i najinteresantnija pozicija. Poticajno je, naime, staviti vlastite koreografske sposobnosti u službu nečije ideje".
Ali je možda "lakše" u piramidi produkcije biti totalni autor?
"Možda. To nije uvijek interesantno, ali te kao umjetnika pokreće naprijed", govori koreograf.
Kakva je onda pozicija baletnog plesača "reproduktivca"? U svakoj je reprodukciji implicitno autorstvo, ali dominacija autorstva nad izvedbenim dijelom intrigira…
"Svaki plesač mora shvatiti što je, zapravo, reprodukcija klasičnog baleta: ono baletno tijelo iz kojega se teško može van, negdje 'naprijed'. To je teško. A baletni trening je najbolja vrsta treninga za plesače, ne bi li se održalo tijelo i pomicala ljestvica zahtjevnosti. Razina zahtjevnosti suvremenih koreografa se, naime, toliko uzdigla da nije lako odgovoriti na sve autorske prohtjeve. Zato podržavam izbor ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine koji stalno, različitim autorskim kreacijama, postavlja nove izazove ovome ansamblu. I on napreduje, odlično. Ukratko, baletni plesač onoliko vrijedi, koliko je koreografskih stilova interpretirao ili sukreirao".
A Mujićeva interpretacija drame "Glembajevi" Miroslava Krleže, nedvojbeno je pomakla mnoge razine umjetničke, estetičke percepcije kod nas. Pitanje baleta kao forme, koreografije kao metode, pristupa operi kao literaturi. Mujić je imao hrabrosti suočiti se s Krležinom rečenicom. Koji mu je onda aspekt bio najteži u prilagodbi?
"Ah. Činjenica da nisam, naravno, mogao prikazati sve što je Krleža 'rekao' u drami. Moraš ući i napraviti svojevrsni 'šoping prioriteta' među tim bujnim rečenicama. Nekada sam dugo stajao nad njima shvaćajući, sa žaljenjem, da nema šanse da ih 'postavim' na scenu. Jer bi to jako odužilo tijek izvedbe, a ne vjerujem u one predstave koje traju jako dugo. Baletna predstava je sva u ritmu. Ritam je najvažniji, a muzika je baletni zakon", objašnjava Mujić koji je, primjerice, u 'Glembajevima' vrlo promišljeno koristio muziku Rahmanjinova "jer je po biografiji i svom muzičkom stilu 'čisti' Leone Glembay. Njegovi su klavirski koncerti puni iznenađenja, napada bijesa, anksioznosti, panike, melankolije, nježnosti… Zato je savršeno je 'odradio' spoj Krležinog teksta i emotivne interpretacije", objašnjava Mujić pa komentiramo kako se Krležu, zapravo, ovdje čita slabo.
Malo ga se "radi", puno o njemu brblja… ali zašto ga se malo uprizoruje?
"Zato što je aktualan", veli naš sugovornik, koji već pet godina živi u Zagrebu pa ga kao, "adaptivnog Zagrepčanina", pitamo za dojam suvremene glembajevštine. zelenokadrovske snishodljivosti, memle građanskih salona?
"Zagreb ima taj neki skriveni personalitet, čas se voli zamišljati kao da je ' na konju', čas u salonu; ali vječito u toj glembajevskoj izmaglici. Izmaglici marijaterezijanske feudalne realnosti", kaže Mujić kojemu je trenutno nemoguće zamisliti da bilo gdje ima "trajnu adresu".
"Izgubio sam osjećaj pripadnosti takve vrste. Toliko sam dugo 'svugdje', da ne pripadam više nigdje. Rođen sam i odrastao u Beogradu, odrastao sam u Jugoslaviji kao čitava moja generacija. Ali nakon nekog vremena provedenog u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, ne znate više gdje ste zapravo. A ako me pitate gdje se dobro osjećam, izabirem Berlin. Ako se ikad negdje 'stacioniram', moglo bi to biti ondje," glasno razmišlja naš sugovornik, ali ga vraćamo na teren formativnih godina i zajedničke kulturnopolitičke povijesti.
Sjećamo se, u 1980-ima, kad su Beograđani dolazili na more, osjećala se ta upadljiva razlika, već među djecom, između formativnih kulturnih sredina. Mujićevi roditelji su Dalmatinci koji su u Beograd došli na studij i ostali "za život", ali su ljeta provodili u Hrvatskoj…
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Pa da. Uvijek sam, dolazeći ljeti na more rođacima u Hrvatskoj, osjećao tu razliku između njih i sebe. Bio sam nekako brži, bezobrazniji, vispreniji.. Što očito govori o drugačijoj vrsti formiranja građanstva. Znam za beogradsko, u Beogradu sam bio do 1993. godine, ali sam izgubio tu formativnu nit. A proces preobrazbe Beograda i Srbije je učinio svoje, doveo do činjenice da su se sveli jedino na 'same sebe'. A jednostavna je stvar. Beograd je nekad bio glavni grad zajedničke države s jednim Splitom, Šibenikom, Ljubljanom ili Zagrebom. Danas se Beograd, kao glavni grad Požarevca, Mladenovca, Šapca i ostalih gradića sličnoga profila, sveo 'na sebe'. Pitanje kulturološke granice je što se nalazi 's ove strane duge': početak ili kraj zapadne civilizacije. I gdje smo mi? Ovisi o kutu pogleda", razmišlja naš sugovornik pa razvijamo temu u kulturološkom ključu, zanima nas kako misli o postjugoslavenskom kulturnom prostoru?
Kao činjenici koja postoji onkraj političkih činjenica i događaja? Postoji li jugoslavenski kulturni prostor?
"On živi, ali mimo nas. Taj kulturni prostor se po sebi, u sebi - razdvaja. Kao da se 'carstva' vraćaju svom historijskom trenutku. Prije svega u kulturološkom smislu, zbog kulturoloških razlika. Estetika je, ne zaboravimo, velika i važna stvar. Uz geografiju, koja je ultimativno nemilosrdna. Jer su u različitim geografskim sredinama bivše države modeli funkcioniranja svakodnevnog života posve različiti. Evo, sad sjedimo u salonu Franje Josipa u zagrebačkom nacionalnom teatru, na relikvijama austrougarskog naslijeđa. Sjedimo u secesijskom salonu Franje Josipa, blizu njegovog nekadašnjeg klozeta. Uz dašak (ne)osviještenog historicizma. I istovremeno osjećamo dašak suvremenog 'danke Deutschland' ugođaja kao specifično hrvatski kompleks što nije izrastao samo iz političkih razloga, nego kao sentiment germanskog, zapadnoeuropskog kulturnog naslijeđa. S druge strane, u Narodnom pozorištu u Beogradu imate dojam - ili osjećaj- kao je sve napravljeno 'jučer'. Čudnovati spoj nekog fejk baroka, piškota, nečega što je knezmihajlovski pokušaj ucjepljivanja austrougarskog ugođaja u prostor obilježen postotomanskim, orijentalnim. Neuspjeli pokušaj…", govori Mujić, koji, a propos različitih postjugoslavenskih kulturnih prostora, u prosincu u Makedoniji priprema "Anu Karenjinu" sa skopskim baletom.
"Da, prvi put u životu radim u Makedoniji. I ondje gledam, razmišljam o spoju baleta i muzike kao tekovina zapadnog kruga, s kontekstom svakodnevice u kojima se prelamaju utjecaji različitih kultura. Recimo, stoje balerine u drugom činu u pozi 'Giselle' na probi u Skopju. I odjednom odjekne, usred probe, 'Allahu Akbar ', dnevna molitva iz zvučnika minareta. Morao sam zaustaviti probu. Morao sam taj trenutak odslušati do kraja. Skopskom ansamblu to je svakodnevica a meni egzotičan, ali inspirativan trenutak. Kontradikcija na licu mjesta, kontradikcija koju živimo", razmišlja Leo Mujić.
Nije mnogo radio i putovao "po regiji". Svugdje po Europi, a najviše u Japanu, koji dobro poznaje.
"Toliko dobro da mogu imati insajderski pogled. U Japanu, njihovoj kulturi i kulturnoj proizvodnji, najuspješniji je model zapadne civilizacije doveden u službu istočne. Doveden je do ekstrema. To je destinacija koju u životu morate posjetiti. Ali ja ondje ne mogu provesti više od mjesec dana", kaže koreograf koji je Japancima "uspio" približiti "Glembajeve" na elementarnoj razini.
"Mogu se 'Glembajevi' raditi na razini arhetipske naracije. I Japanci ju mogu bez problema pratiti. A je li to doista 'naš' Krleža, to je drugo pitanje...", uz osmijeh će Mujić.
Jasno je po svemu, baletni je "klasičar" kojemu je literarni kanon najveći izazov i inspiracija. Narativnost prije svega. Jasan narativni kontekst radi jasnoće "baletne priče". Može ga se onda lako optužiti za "konvencionalni" umjetnički pristup?
"Da. Potpisujem. Odgovornost prema velikim tekstovima je velika. A moj autorski komentar nije važan. Nisam manje kreativan ako, recimo, tek pokušavam pratiti Krležine misli u formi baletnog pokreta", kratko će koreograf koji je i posve flegmatičan prema modelu rangiranja "velikih" i "manjih" baletnih kuća i adresa u svijetu.
"Balet je skupa, elitistička djelatnost unutar društva, sistema koji funkcionira. Ali kreativnim radom se uvijek može napraviti nešto autentično, bez obzira na adresu. Najvažnije je biti autentičan: biti najbolja verzija sebe", kaže Mujić, kojemu je zagrebački HNK aktualna glavna adresa i tu je sve zadovoljniji uvjetima rada i proizvodnje.
Znači, "nemamo se sramiti kaj"?
"Apsolutno. A Zagreb kao da uvijek balansira, žonglira između kompleksa više i niže vrijednosti. Kao aktualni Zagrepčanin, to primjećujem. Taj vječni proces. U Hrvatskoj se, uostalom, mnogo bolje živi nego si Hrvati to hoće priznati. Kao što se u Srbiji mnogo gore živi nego si to Srbi hoće priznati. Toliko o specifičnostima unutar konteksta", zaključuje naš sugovornik.
Imun na senzaciju o svojoj profesionalnoj, nedosegnutoj ambiciji, kratko veli: "Živim tu ambiciju. Nema poante. Ne vjerujem u 'umjetnost kao žrtvovanje', vjerujem u ljepotu. Ne sramim se 'lijepoga' u baletu. Klasike se ne treba bojati".