Već na prvi pogled bilo je jasno tko je u boljoj formi, tko od dvoje sugovornika uspijeva disati na amazonskih 35 u hladu na omekšalom zagrebačkom asfaltu. Odnosno, tko je veći dio života proveo u drilu za održavanje profesionalne plesačke forme, a tko ne. Čak je stigla dovršiti fotosession prije nego što joj se otopila šminka. Snježana Abramović Milković bila je tog poslijepodneva na štekatu kafića odlično raspoložena, dobrim dijelom zato što je iza sebe imala uspješnu sezonu ZKM-a.
"Pitajte što god želite, samo ne bih o godini rođenja... Ne mogu ovo, vlažne su mi ruke...", pružila je u pomoć bočicu soka s kojom se kratko neuspješno pohrvala. Objasnila je da se uspjeh kazališta mjeri reakcijama publike, kritikom, nagradama, popunjenošću i dobrim poslovanjem.
"Poslujemo pozitivno, laureat smo Gavellinih večeri s 'Hinkemannom' za režiju, za predstavu u cjelini i za glavnu mušku ulogu. 'Hinkemannu' je pripala i Nagrada hrvatskog glumišta za predstavu u cjelini i za glavnu mušku ulogu, s njim smo dobili nagradu i na Festivalu malih scena u Rijeci, odnijeli smo nagradu za najbolju predstavu u Užicu. 'Črna mati zemla' je rasprodana...", nabrajala je.
A onda smo krenuli od početka, još od djetinjstva u Šibeniku, u kojem je s pet godina naučila plivati i roniti, nazivati turiste fureštima i sve što ide u paketu. "Je! Ha, ha, ha! Mi smo kao klinci savladali more, a ljudi ne razumiju da more moraju poštovati jer je i opasno. Ne bojite se oluje na moru, ali ga poštujete u svim vremenskim prilikama", objasnila je. Sasvim obično dalmatinsko djetinjstvo, da nije bilo jedne legendarne osobe koja će od života šibenske osnovke napraviti poseban život.
"Ana Roje otvorila je u Primoštenu baletnu školu. Vikendom smo vježbali kod učiteljice Sokole Draganić, a teta Ana Roje, koja je živjela na Bahamima, dolazila bi u školu tijekom Uskrsa ili Božića. Bila je to nevjerojatna žena. Sa 60 i nešto godina još je dizala nogu, imala je nevjerojatno tijelo. U tu njezinu kuću u Primoštenu koja je imala baletni studio preko ljeta su dolazile balerine i baletani iz Amerike", opisivala je očito i danas zaljubljena u uspomenu na legendarnu hrvatsku primabalerinu.
Nije više sigurna koliko točno, ali misli da je išla na devet slobodnih aktivnosti u osnovnoj školi, čak i na fotografsku sekciju. U doba kad nije bilo ni interneta ni tehnoloških gadgeta obožavala je skoro na dnevnoj bazi pohoditi knjižnicu "Juraja Šižgorića" na Baldekinu i onda još s praga, putem sve do doma čitati. OK, znači odmalena je bila ambiciozna štreberica.
"Mhmm!", potvrdila je uz još jedan gutljaj soka. A nas je zanimalo kako se, pobogu, dogodilo da završi studij biologije, a da istodobno dosegne respektabilne razine umjetničke karijere. "Ma joj, to je jedna tako nesretna priča", rekla je. Obitelj se preselila u Zagreb i ona je upisala V. gimnaziju, ušla je u "Šuvarovu generaciju", ali je istodobno upisala i plesnu školu Ane Maletić.
"Kako je to bilo besmisleno, ta Šuvarova reforma... Odlazili smo u pogon 'Rade Končara' gledati kako rade strojevi ili bismo izrađivali zakovice u podrumu škole, na što sam ja protestirala zašto mi gimnazijalci moramo izrađivati zakovice i još rekla da učenike izrabljuju tjerajući ih da izrađuju zakovice koje oni onda preprodaju. Ha, ha, ha! A moje su zakovice bile tako grozne da to ne bi nitko ni kupio."
I kad je upisala treći razred društvenog smjera, nastao je problem jer joj se smjena u V. gimnaziji poklapala sa smjenom u Ani Maletić. Ravnatelj gimnazije hvatao se glavu što je inzistirala na promjeni smjene nakon tri tjedna nastave a sva mjesta u gimnaziji bila su popunjena, ali je uspjela te je završila u matematičkom razredu.
"I onda mi je prijateljica Anamarija, koja je poslije kao biolog napravila karijeru u Americi, rekla da planira upisati PMF. Palo mi je na pamet, možda bih tako mogla i ja. Kao, Jacques Cousteau istraživati more, baviti se ekologijom i brinuti se za planet", ispričala je.
Trčala je s plesnih proba na praktikume seciranja žaba ili laboratorijskih štakora, od snova o životu poput onoga Jacquesa Cousteaua, doduše, nije bilo ništa, nikad nije odradila ni dana u struci, ali je postala inženjer biologije. Usput, kako kaže, u punoj brzini uletjevši u vlak Novog vala, tulumareći u Kulušiću, Lapu, svjedočeći rađanju i životu Azre, Filma, Haustora, istodobno napredujući u plesu. Danas je zadovoljnija sobom nego ikad prije, ne zato što je prije nekoliko godina dobila povjerenje Skupštine Grada Zagreba i postala ravnateljica ZKM-a, nego zato što je prihvatila sebe onakvom kakva jest...
"Sjećam se kako bih govorila dok sam bila mlađa: 'Ma pusti, to je ona stara od 35 godina!' Ha, ha, ha! Zanimljivo, što je više prolazilo vrijeme, to sam sve bolje prihvaćala svoje tijelo. Godinama sam se njime bavila kroz ples i uvijek sam imala neku zamjerku na svoj izgled, na svoje tijelo, baš onda kad sam jako dobro izgledala. A vremenom svoje tijelo sve bolje prihvaćate, manje se brinete ili se manje uspoređujete, na kraju shvatite da ste to što jeste i to nosite sasvim mirno", rekla je.
Istina, kaže, kad bi se sad mogla vratiti, ne bi joj trebalo toliko vremena za naučiti svaku pojedinu životnu lekciju. "Išlo bi to ovako", pucnula je prstima. Samo... "Ja se možda ne bih ni htjela vratiti", i opet se smijala. Snježana Abramović Milković jedna je od onih koji ne odobravaju "da je život jači od umjetnosti", ne pristaje na dekorativnu umjetnost, zato program ZKM-a i jest tako često izrazito društveno angažiran.
"Vrlo je važno publiku navići da kritički razmišlja, da postane angažirana, da ne budu samo pasivni promatrači. Vrlo često se u kazalište išlo iz građanskog običaja, da se zadovolji forma odlaska u kazalište, gleda vještina ili lijepa predstava, a odmah potom zaboravi viđeno. Odlazak u kazalište ima smisla jedino ako danima poslije razmišljate o onome što ste gledali. Jasno da kritičko promišljanje i razvoj individualizma nije poželjan ni jednom društvenom sustavu, lakše se manipulira masa", objasnila je svoj stav o tome.
Na tren je jako zvučala poput, recimo, Noama Chomskog.
"Je l' da? Ha, ha, ha! Ali to je istina! Ove hrvatske ideološke podjele, to nema veze s individualizacijom, to je kolektivizacija, samo omasovljavanje u dva tabora. Isto se događa i u školstvu. Puno je lakše imati gomilu djece koja samo kimaju glavama. S takvima je lakše izgurati školski sat, s takvim građanima lakše je upravljati društvom, manipulirati njima. A onog momenta kad počnete drugačije razmišljati, kad gledate, čitate, slušate, e onda postajete važni, onda postajete problem. Mislim, također, da kazalište može jako pomoći i u raščišćavanju trauma, kako bismo se suočili s prošlošću, sobom, zabranjenim temama", kazala je.
A onda nam je otkrila da se rasplakala na zadnjoj predstavi ove sezone, na "Črnoj mati zemli", usred dupkom ispunjenog kazališta. Nije si mogla pomoći.
"Predstava je izrazito dirljiva, suze su samo tekle, a Adrian Pezdirc je fenomenalan u ulozi Matije Dolenčeca. Ta priča o tom malom djetetu koje osjeća krivnju zbog niza tragedija, čak i samoubojstva. Pa onda preplitanje tih stvari tipičnih za male sredine koje nitko ne primjećuje; alkoholizam, zlostavljanje, pedofilija, pa siromaštvo... Ljudi su s 'Črne mati zemle' doista izlazili plačući. Nedavno sam gledala nizozemski film slične tematike, 'A sada vam je krivo', gdje nitko pa niti roditelji ne vide da je dječak zlostavljan i osamljen, da bi onda on počinio samoubojstvo", ispričala je.
Za "Noćni život", dramu Ivana Vidića, rekla je da to nitko ne bi bio u stanju napraviti tako dobro osim Paola Magellija. I "Crnu knjigu" Boruta Šeparovića smatra vrlo značajnom predstavom.
"Mi smo robovi banaka, mislimo da posjedujemo stvari koje nismo otplatili, otplaćujemo velike kamate, a resurse smo rasprodali. Borut je na platnu projicirao brojač koji tijekom predstave prikazuje povećanje javnog duga Hrvatske, zapravo virtualnog duga koji nije utemeljen na pravoj vrijednosti i, naravno, enormnih kamata. Brojač se vrti brže od štoperice. A sav taj dug možemo dogovorno, samo ako se složimo, izbrisati jednim pritiskom na gumb. To je razrješenje koje nudi predstava."
Na "Pad Vukovara" Mirana Kurspahića tijekom pripremanja predstave dolazio je i Mladi Jastreb, a ona je ostala šokirana saznavši tad da se protiv njega još vodi postupak za rušenje ustavnog poretka. "Ispada, drugim riječima, da je najbolji heroj mrtav heroj", gorko je zaključila i potom se prisjetila i "Radnica u gladovanju".
Za tekst je rekla da je gorko realističan jer se Goran Ferčec inspirirao štrajkom radnica Kamenskog, ali i svih političkih manipulacija i propusta oko propasti tvornice Kamensko. Jedina od radnica koja je smogla snage doći na premijeru predstave bila je Đurđica Grozaj. "Jako ju je potreslo, oči su joj bile pune suza. Neke radnice nisu željele doći na predstavu jer im je bilo previše traumatično", otkrila je što se događalo na premijeri.
Ravnateljica ZKM-a, poput tolikih građana, ogorčena je načinom na koji je provedena privatizacija nekoć društvenog vlasništva u Hrvatskoj.
"Pa ne možete tek tako uzeti sve ono za što su moji roditelji izdvajali iz svojih plaća, od tunela Učka nadalje. Da su ljudima koji su radili u tvornicama i poduzećima ponudili da otkupe dionice i da su svi imali mogućnost iste startne pozicije, imali bismo danas zdraviju društveno političku klimu. Nije to bilo ničije vlastništvo, nego naše vlasništvo, svi su ulagali svoj novac i rad u tzv. društveno vlasništvo, a prodano je pojedinicima u bescjenje.
A sad živimo u vremenima u kojima se dobit gomila po cijenu štednje na radničkim plaćama. Ima tu još jedna zanimljiva stvar, prije nego što je došlo do krize, tamo negdje do 2008., medijski se reklamirao stil života hrvatske društvene kreme kako se ljetuje ili zimuje, uređuju kuće, praktično vam se nabijao osjećaj krivnje da niste dovoljno sposobni što sebi ne možete priuštiti takav stil života, jer sad imamo slobodno tržište pa samo sposobni uspijevaju.
Mislim da se iluzija raspršila kao mjehur od sapunice i da smo se svi probudili. Danas su ljudi toliko ogorčeni da je to prešlo u agresiju nakon duge traume trpljenja. A to je šteta, jer ni agresija nije rješenje", rekla je.
Na kraju se sjetila još jedne situacije koja opisuje Hrvatsku danas. Kad je ZKM reklamirao predstavu "Hinkemann", dohvatila ih se krajnje konzervativna vjerska udruga Vigilare. Smetao im je plakat koji je prikazivao dlakavo tijelo golog muškarca, kakvim ga je već Bog stvorio, te sa slikama rata koje su mu prekrivale spolovilo.
"Komunikacija im je bila agresivna, zasipali su nas mailovima i prozivali da plakat nije ćudoredan. A zanimljivo da je prekoputa našeg plakata na javnome mjestu bio izložen i plakat polugole djevojke koja reklamira donje rublje. Korporativna reklama nije im smetala. Najgore što se može dogoditi umjetnosti je cenzura, ali plakat je ipak ostao objavljen na Citylight površinama, nije bio uklonjen."
