Zappa me je zvao na turneju, R. Charlesu donirao sam orgulje
Bila je 1973., kad je Tihomir Pop Asanović (Skoplje, 1948.), prvi na ovim prostorima i zauvijek jedan od "the best" funky, fusion-jazz i prog-rock orguljaša (klavijaturista), dobio veliko priznanje - proglašen je jednim od najboljih orguljaša Europe.
"U britanskim i njemačkim novinama objavili su kritke koncerata s tad najvećeg jazz festivala u Berlinu, u zgradi Berlinske filhamonije. Bio sam svirački verziran, baš mi je išlo. Stvarno, ne volim se hvaliti. Ali neki kritičari su napisali da sam vodeći orguljaš u Europi, to znači. Pa kad se sve pročulo kod nas, odlučio sam iskoristiti šansu da objavim i autorski album", prepričava naš sugovornik Pop Asanović uz čaj i cigaru, raspoloženiji od većine jutarnjih gostiju zagrebačke kavane.
Solo album "Majko zemljo" (Jugoton, 1974.), u konceptualnom spoju jazza i rocka, bio je revolucionaran za jugoslavenski muzički kontekst. Pop Asanović je bio bez premca, superioran funky-jazz muzičar sa stotinama sviračkih utakmica u prstima. A nakon konkretnog "međunarodnog priznanja" mogao je posve cool ušetati u Jugoton i predložiti im "album drugačije muzike od one koja je bila dominantna u Jugoslaviji".
"Bio sam zaražen američkim zvukom, to mi je bilo u venama. I uvjeren da je dobar trenutak da se takva muzika plasira ovdje. Ali u Jugotonu su bili skeptični. Ipak, ondje sam imao određeni autoritet studijskog muzičara pa su me pustili da sve napravim kao želim. I kad je došao trenutak da Komisija u Jugotonu presluša snimku na traci, inzistirao sam da budem prisutan. Odslušali oni od početka do kraja bez komentara, što inače nije slučaj. Na kraju kažem :'Drugarice i drugovi, to je to. Uzmite ili ostavite, to nitko nema u Jugoslaviji'.
Pa su onda gospoda Despot i Majnarić uskočili, prepoznajući da 'konačno imamo proizvod kojim se možemo pohvaliti vani'. I prošlo je super. Ali budimo realni. Da nisam snimao u Jugotonu kao studijski muzičar i da nisam bio u grupi Time, ne bih imao šanse. Sve se poklopilo", tumači svoj historijski trenutak Asanović.
Drugi (i posljednji) autorski album "Pop" (Jugoton, 1976.) Asanović je "snimio glatko". Bio je za stepenicu više "dirty", "crnačkiji", veći izazov.
"Ako me pitate koji mi je album draži, onda 'Pop', definitivno. Amerikanci znaju da je 'dirty funk' najteža forma, to ne može svirati svatko. To je 'tricky', tu se pokazuje možeš li ili ne možeš", vedro će Asanović.
"Majko zemljo" i "Pop", vrhunski muzički proizvodi na kojima je uz Asanovića nastupila tadašnja jugoslavenska sviračka i pjevačka muzička elita, desetljećima su bili kultni vinili čija je cijena dosizala i više od 200 eura.
"Sad im je cijena pala jer su došla remasterirana izdanja", ironično konstatira Asanović.
Croatia Records je, naime, pretkraj prošle godine objavila dvostruko CD izdanje (i LP izdanje za kolekcionare) oba Asanovićeva albuma. Posljednja tri mjeseca to su najprodavanije ploče u Hrvatskoj. Ne može biti riječ o vrtoglavim nakladama jer takvih nema u suvremenom trenutku. Ali govore o stvarnom, muzičkom kapitalu Asanovićeva naprednog funky-jazz zvuka.
"Zadovoljan sam", kaže naš sugovornik. S razlogom.
Nakon pune 43 godine pauze na muzičkoj sceni, Asanović je nedavno objavio album. Povratnički, uz prikladan naslov "Povratak prvoj ljubavi".
"Rekao sam si ovako. Ako je Quincy Jones, kojeg sam upoznao u New Yorku, što mi je bilo izuzetno iskustvo, Michaelu Jacksonu u svojoj sedamdesetoj mogao napisati najbolji album, 'ajde da i ja probam."
Asanović na novom albumu svira, ali opet u društvu pažljivo odabrane ekipe: Vlatko Stefanovski, Dragan Jelić, Radomir Mihajlović Točak, Primož Grašič, Saša Antić... Uz "fantastičnu mladu pjevačicu Sabrinu Hebiri, koja me podsjetila na glas koji sam oduvijek 'odnekud znao', a nisam imao pojma da postoji kod nas", kaže on.
Novi album će se polako promovirati gdje god Asanović dobije "stopostotnu potvrdu da je sve sređeno". U planu je 28 koncerata u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije, ali autor je ziheraš i skeptik u poslu - dok nema ugovora, ništa nije sigurno. A ta ga je čvrsta deviza očuvala od mnogih financijskih nevolja u životu.
Ali tolika pauza? Povratak nakon totalnog odustajanja, tako izgleda neupućenome. "Imao sam dulju pauzu zbog zdravstvenih razloga. Prometna nesreća", mirno će Pop, na što nas asocijacija vuče na poznati pop kulturni "karijerni rez", onaj udes na motociklu Boba Dylana. "Vi poput Dylana", kratko poentiramo i ugrizemo se za jezik jer...
"A ne, puno gore. Bio je to direktan sudar s tramvajem u Branimirovoj ulici. Vozio sam se taksijem i čitao novine. Pa kad je taksist vidio da ne može izbjeći direktan sudar, otvorio je vrata, viknuo meni da iskočim odmah, ali ja sam u rukama imao novine. Uglavnom, završio sam u gepeku taksija. Došli su vatrogasci i Hitna pomoć, rekoše da sam gotov. Nasreću, ubrzo je stiglo i drugo vozilo Hitne pomoći te je jedna liječnica primijetila da još imam puls. Vatrogasci me izvadili iz gepeka. Bio sam totalna katastrofa: četrnaest prijeloma, dalje da ne govorim. Nepokretan tri i pol godine, oporavljao sam se sedam godina. Morao sam biti u onom koritu, radi svih tih prijeloma. Bilo je strašno, ali sam uspio. I ne bih više o tome, idemo dalje", uz smijeh će Asanović.
Ispričavamo se na šibicarskoj usporedbi s Dylanom: "Ma da, sve okej. Ne volim o bolestima". Ali nesreća je obilježila njegov život.
"Prestao sam svirati. Karijera mi je bila gotova, bio sam uvjeren. Živio sam malo u New Yorku, znao sam ljude s prijašnjih sviračkih gaža, bavio sam se sličnim poslom. Prodavao sam instrumente u muzičkom dućanu na Manhattanu, na 48. aveniji. Ali počeo sam i malo svirati. Tek toliko. A vratio sam se u Zagreb 1990., taman kad je počinjao rat. Drago mi je da sam se baš tad vratio ovdje. Zagreb je moj grad, tu sam se skrasio još 1971., upoznao suprugu i dobio sina, koji sad živi u Chicagu. Studirao je na Boston Universityju, završio dva fakulteta i već dvadesetak godina živi ondje. Amerikanac", govori ponosno Asanović, kojemu penzionerski život nikad "nije bio opcija".
"Bilo mi je dosadno. Pa su me supruga i prijatelji potaknuli. Kažu, što ti ne bi malo svirao u klubovima. Ali hej... Ne mogu ja s konja na magarca! Ali možda i mogu. Pa sam počeo vježbati ozbiljnije. Trebalo mi je više od godine dana da pokrenem ove svoje krumpire od prstiju: kakve upale, kakvi bolovi! Ali prebrodio sam. Odlučio sam napraviti novu ploču. 'Feniks se izdigao drugi put', napisao je o meni šaljivo beogradski kritičar Peca Popović", razlaže Asanović, istodobno energičan i smiren. Znamo da je u ovom "međuvremenu" muzičke karijere bio uspješan u građevinskom biznisu?
Nastavak na sljedećoj stranici...
"Ma to sam usput radio. Zahvaljujući prijateljima koji su shvatili da je moja financijska situacija nakon prometne nesreće jako teška. Pomogli su mi da se ubacim u građevinski biznis, a ja sam se dobro snašao. Nekoliko velikih projekata napravio sam ovdje i u Europi, i to s poznatim arhitektima. Ali o tome ne volim govoriti. To je za moj pojam prijelazno razdoblje da steknem ekonomsku sigurnost za obitelj, za školovanje sina. Ali da vam kažem, u životu je stvarno važno imati dobre prijatelje. To je osnovna istina koju sam u životu shvatio. Pogotovo nakon nesreće, kad sam vidio, uz velika razočaranja, tko mi je prijatelj a tko nije", pripovijeda Pop, koji je radnu etiku stekao i naučio u - kapitalizmu.
"S 18 godina sam bio u Njemačkoj, svirao sam s bendom Montenegro Five u američkoj vojnoj bazi, koja je imala nekoliko klubova. Ondje sam upoznao i Zdenku Kovačiček. Svirao sam američku muziku Amerikancima, a uzelo me, strašno! Jer su vikendom u te vojne baze stizali američki bendovi iz Chicaga i posvuda iz Amerike, nastupali bi u tim klubovima i nedjeljom se vojnim avionima vraćali u Ameriku.
Uglavnom, kad sam prvi put od 'originala' čuo funky zvuk, soul i blues, ne mogu vam opisati! To me proželo. Ja sam zapravo američki đak, u pravom smislu", kaže Pop Asanović, koji se s profesionalnom bagažom "američke škole" iz Njemačke otisnuo u Švicarsku, gdje mu je opet bilo odlično. "Ondje sam sreo bend Generals iz Slovenije, trebao im je orguljaš. Svirali smo u elitnom klubu u skijalištu u Davosu, dolazili su nas slušati vikendom iz čitave Švicarske, a ne skijati!
To mi je bilo najugodnije profesionalno iskustvo u životu. Ali kad je ugovor u Švicarskoj završio, preko Janeza Bončine vratili smo se u Ljubljanu. Zatim je Vladimir Mihaljek Miha, koji je tad radio produkcije svim bendovima u Jugi, napravio čuveni 'Adriatic show', gdje su nastupale sve jugoslavenske grupe. Bili smo najmoderniji, s najkvalitetnijim muzičarima. Fantastično smo prošli na turneji", govori Asanović, diktira tempo razgovora.
Toliko da smo zaboravili biografske početke? Kako i zašto klavijature, orgulje, otkud nadimak Pop?
"Pa dobro, da usporim malo. Tata je imao muzičko obrazovanje, svirao je u vojnom orkestru u Skoplju. Mama nije imala veze s muzikom. Ali ja sam sa šest godina krenuo u muzičku školu na klavir. I nakon tri godine problem. Profesor onda predloži da odem na orgulje jer je tad u Jugoslaviji bilo malo školovanih orguljaša. I moj stari prihvati ideju. Bila je mala katolička zajednica u Skoplju, a u njihovoj crkvi sam učio orgulje. A kako sam bio strašno mršav, teško mi je bilo svirati pedale orgulja 'na mijeh'. Iako sam se odmah zaljubio u taj moćan zvuk, fantastično! Imao sam stalne upale mišića i nakon godinu dana sam rekao starome da više ne mogu. Vratio sam se u muzičku školu, završio srednju i odmah uletio u Plesni orkestar RTV Skoplje. Onda su me zvali u orkestar RTV Prištine, pa u Beograd. I iz Beograda u Njemačku", objašnjava Pop, kojemu je nadimak uz ovakve karijerne početke - logičan.
"Da, dečki su čekali za nogomet dok ne odsviram u crkvi. Dok, kao, ne dođe Pop iz crkve na nogomet", veselo će Asanović, kojemu se profesionalni svijet pokrenuo u Njemačkoj, kad je kupio svoje fatalne, briljantne orgulje marke Hammond. "Uh, bile su strašno skupe, oko 7500 tadašnjih maraka. Ali 1960-ih, uz ugovor, u Njemačkoj se moglo kupovati na rate. Od plaće je 35 posto išlo na otplatu Hammonda, ali sve sam uspio otplatiti", kaže Pop koji je prvi u Jugoslaviji imao Hammonda i prvi je znao iz njih "izvući" taj široki, bujni sound.
"Hammond je moj ključ u životu. Imao sam ga prvi, ali sam ga i znao dobro iskoristiti. Imao sam sreće što sam bio na izvoru tog zvuka, učio sam od američkih bendova, ali i ploča koje sam u Njemačkoj u prodavaonicama ploča preslušavao svaki dan satima i učio", kaže Asanović koji je taj Hammond morao 1983. prodati kako bi nakon nesreće mogao preživjeti. I nije ga obeshrabrilo. Uvijek metodičan, sistematičan, uporan. Nesklon idealizaciji "zvjezdanog statusa" u vlastitoj karijeri.
"Budimo realni. Sve grupe i supergrupe u kojima sam svirao tražile su taj sound Hammonda. A ja sam ga znao predstaviti. Donio sam im svježinu zvuka. Bio sam, ukratko, prvi koji je još 1971. promovirao funky zvuk ovdje. A u grupi Time i Septemberu svi smo bili fusion-progresivci, profesionalci ispred svog vremena, ali nismo puno pozornosti obraćali na publiku. Više smo htjeli pokazati tadašnjim muzičarima kako se zapravo svira. Nismo bili komercijalni, manje smo mislili na publiku, i to je bila najveća pogreška i Timea i Septembera. Od toga se, naime, nije moglo živjeti. Nekoliko godina i gotovo", kaže Asanović, koji je svirao uvijek s najboljima: YU grupi, Smaku, Jugoslavenskoj Pop selekciji....
A sviralo se puno i svugdje. Recimo, s grupom September je bio na velikoj turneji u Rusiji.
"U Moskvi, dvorana Lužnjikov, jedna od najvećih u Europi. A bend se naroljao, toliko da se pjevač nakon jedne stvari koju smo prepjevali na ruski jezik doslovno srušio na binu. U prvom redu su bili ruski generali, s onim metalnim ordenima, jedva oni sjede od težine tog metala. Mislili smo da će nas potjerati, katastrofa... Ali sam se sjetio, pa prišao pjevaču: 'Reci sad da su ovako kao ti sve ruske majke, žene i sestre doživjele Drugi svjetski rat'. I on tako kaže, a generali svi na noge! Ovacije! Ostali smo tri mjeseca i zaradili golemu lovu", smije se Pop kojemu je, ipak, najbolje formativno iskustvo bila suradnja s Boškom Petrovićem i Miljenkom Prohaskom.
"Obojica su me unovačilli kao mladog fusion-jazz muzičara i tako sam brzo napredovao. Muzičar mora uvijek svirati s boljima od sebe, inače ne ide dalje. U Zagrebu, recimo, ima puno jako dobrih mladih muzičara. Pratim sve. Inkognito. Stavim crne naočale, uzmem čaj i odem na klupske koncerte ovdje. Ostanem koliko mi je interesantno. Pola sata, sat vremena. I dobri su, ali nema ništa ako ne odu van i odmjere se s boljima od sebe, a u Europi je scena bujna, jaka, ima strašnih muzičara", kaže Asanović.
Treba mu vjerovati. Onome tko se družio s Quincyjem Jonesom i Rayom Charlesom, onome koga je Frank Zappa zvao "o svojem trošku" na turneju Europom nakon što je čuo Asanovićeve ploče.
"Zappa je bio fantastičan tip. Dražen Vrdoljak me upoznao s njim, pa sam mu u Esplanadu, gdje je odsjeo, donio svoje ploče. Preslušao ih je i rekao da bismo morali surađivati jednom. Nije se obistinilo, naravno, ali meni je dovoljno što je rekao", govori Pop. Njegove dvije ploče, nastale u relativno kratkom, ali gustom kreativnom vremenu, ostavile su traga na globalnoj razini. Eto, Kendrick Lamar je u svojoj pjesmi "Duckworth" iskoristio Asanovićevu matricu iz njegove "Ostavi trag". Je li profitirao, nekako, od toga?
"Financijski, nisam. Lamar je uzeo matricu kraću od osam sekundi, što ne podliježe zaštiti autorskog prava. Ali je lijepo, njegov se menadžer javio, zahvalio i rekao da me želi upoznati kad dođu u Europu. I još, kaže on, da ne može vjerovati da je netko 1970-ih na ovim prostorima mogao napraviti nešto tako progresivno, kao ja na albumu 'Majko zemljo'. Pa to je onda - to", zaključuje Tihomir Pop Asanović.