Kultura
10874 prikaza

U Požegi sam naučila da su Pistolsi i Brena bok uz bok

Vesna Pisarović
1/7
Jurica Galoić/PIXSELL
Nakon albuma "The Great Yugoslav Songbook", smatra da je hrvatska zabavna glazba YU naslijeđe

Od prvog nastupa na festivalu pjevača amatera, kad joj je bilo 11 godina, i nastupa na "Turbo Limach Showu", gdje je izvela pjesmu Whitney Houston, do nastupa na Euroviziji 2002. s pjesmom "Sasvim sigurna", Vesna Pisarović dokazala je da ulaže veliku ozbiljnost i energiju u sve što radi.

Uz zahtjevnu karijeru pop pjevačice koja iskušava estradne žanrove, ali piše i vlastite pjesme, završila je muzičku školu u Požegi, studij kroatistike i fonetike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i zatim prekinula dotadašnji način života. Ozbiljno se posvetila jazzu, studirajući jazz pjevanje na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu i prestižnoj Guildhall School of Music and Drama u Londonu. Sa suprugom Ozrenom Pupovcem, filzofom i društvenim teoretičarom, živi u Berlinu, otkud s probranom grupom jazz muzičara putuje po svijetu, nastupa, istražuje nove muzičke načine.

Izdavačka kuća PDV Records nedavno je objavila njezin album "Naša velika pjesmarica (The Great Yugoslav Songbook)" s jazzerskim obradama starih šlagera zabavne scene u Jugoslaviji od 1960-ih nadalje. Dok njezin album polako ulazi u domaći sistem muzičke scene, s autoricom, decentnom sugovornicom koja bez izuzetka ne skreće fokus s profesionalnih tema, razgovaramo o muzici, zajedničkom pop kulturnom naslijeđu i njezinim trenutnim interesima.

Kako ste zadovoljni koncertima na kojima ste promovirali "Našu veliku pjesmaricu"? Primjećujete li generacijske razlike publike u tretmanu ovih jugoslavenskih "pop standarda", bolje rečeno potonulog jugoslavenskoga kulturnog blaga?

U prvom redu, čini mi se da je kod nas jugoslavenska pop kultura sve drugo nego potonula. Ona je sveprisutna - iako se o njoj ne može govoriti. Jer nije li činjenica da i diskografija i izvođači naveliko utržuju osjećaj nostalgije? Gledano ozbiljnije, a pogotovo nakon ovog glazbenog istraživanja u koje sam se upustila, čini mi se da čitava scena zabavne glazbe u Hrvatskoj živi u jugoslavenskom naslijeđu, odnosno da sve te "autentične" devedesete nisu i ništa drugo nego produžene osamdesete ili čak sedamdesete. A problem je možda ne samo što se to traumatično sjećanje potiskuje, već kao i da je vrijeme tu potpuno stalo. Kada sam radila na ovome albumu, bilo mi je važno da baš razbijem taj osjećaj nostalgije. Otud ironija u naslovu "Velike pjesmarice" - koja u realnosti ne postoji. Što se publike tiče, posebno mi je zanimljivo osluškivati razne reakcije – a takvih doista ima. Kao da je ovaj album u mnogim pogledima uzburkao strasti, dolaze razni komentari po pitanju glazbe i glasa, uglavnom negodujući da se s tim materijalom "to tako ne radi". Ali razveselilo me to što sam primijetila vrlo mladu publiku koja neopterećeno upija ove pjesme i interpretacije: radi se o publici koja nema direktno sjećanje na jugoslavensku pop kulturu.

Vesna Pisarović i Nina Badrić | Author: Davor Puklavec (PIXSELL) Davor Puklavec (PIXSELL)
Lola Novaković, čiju pjesmu "Ne pali svetla u sumrak" izvodite na albumu, 1962. je osvojila 4. mjesto na Euroviziji i iste godine pobijedila na tada vrlo uglednom Zagrebačkom festivalu. Izvanrednu Beti Jurković, čiju pjesmu "Svemu dođe kraj" također imate na albumu, mlađe generacije uopće ne pamte. Kakva su vaša prva muzička sjećanja na to pop razdoblje? Išli ste u muzičku školu u Požegi, svirali ste flautu: ali što vas je povuklo zabavnoj muzici, da ste kao djevojčica nastupali na "Turbo Limach Showu"? Iz perspektive kapitalizma biznisa, ne mari se o ranjivom vremenu odrastanja...

Uh, tu ne mogu a da ne spomenem veliki utjecaj provincije. Ma koliko je moje odrastanje u malom gradu poput Požege bilo bajkovito, to je sredina u kojoj za tinejdžera nema velike razlike između subkulture ili mainstreama: niti između Lepe Brene i Sex Pistolsa. U tom smislu uvijek se nasmijem kad se sjetim prvih glazbenih avantura: s grupom Benny & Lee, koja je nastala u srednjoj školi, gdje bismo Oliver Sertić, Jurica Leikauff, Nikola Mustapić i ja na koncertima izvodili i Ramonese i Roxette i Tajči, ali i snimali domoljubne hitove! No čini mi se da moja prava odluka za profesionalno bavljenje zabavnom muzikom dolazi mnogo kasnije, uz poznanstvo s Milanom Vlaović, iako me je prolazak kroz sve te dječje, a kasnije i "odrasle" glazbene festivale sigurno i dijelom tome vodio.

Ali nastranu nostalgično djevojačko sjećanje, ono što me fasciniralo kada sam se počela baviti projektom ove "Pjesmarice" je spoznaja koliko su se promijenili ne samo kontekst i estetika nego i odnosi i uloge u scenskoj prezentaciji glazbe ili u njezinom stvaranju, od 1960-ih. Bilo mi je inspirativno gledati kako Lola Novaković na Euroviziji nastupa u pratnji velikog orkestra, ili kako neke druge izvođače tada prati big band, pri čemu orkestralni aranžmani svirani uživo imaju istu važnost kao i vokalna izvedba. Takva sinergija živog izvođenja glazbe, takav intimni odnos skladatelja i aranžera, instrumentalista i pjevača usred nečega što je ipak medijski spektakl - strano je mom iskustvu, pa čak i onda kad sam nastupala u pratnji velikih orkestara.

Nastupali ste na Euroviziji 2002., napisali pjesmu za predstavnicu BiH na Eurosongu 2004. Općenito ste mnogo pjesama napisali za domaću pop industriju: kao da ste prošli čitav krug, sve ste probali?

Ovako s distance čini mi se da je tu doista riječ o krugu – zatvorenom. Naravno, rado se sjećam brojnih stvari, divnih iskustava unutar glazbene industrije - pogotovo trenutaka neposrednog izlaska na scenu. Ali ne treba imati iluzija, riječ je o velikoj mašineriji, a ta je na mene djelovala posve sputavajuće. Retrospektivno gledajući, tražila sam drugačiji glazbeni izraz i drugačije emocije u glazbi. Jer jazz je ne samo "ozbiljnija" već i mnogo hladnija i distanciranija glazba u usporedbi s melodramatičnim patosom zabavne glazbe. Ipak, koliko ta distanciranost može proizvesti intenzivne emocije! U međuvremenu sam, polako sazrijevajući s jazzom, prestala ozbiljno pratiti domaći pop. I sad vidim u širem kontekstu zabavne glazbe da je pop zapravo igra na sigurno, ulog bez smjelosti i rizika, čak začuđujuće defenzivan - pogotovo ako promatramo globalne okvire.

Koji vam je događaj, koja emocija, označila prekid s "dotadašnjom tradicijom"? U kakvom je stanju, kao pop pjevačice, bio vaš glas. Riječ je o velikim razlikama...

Bio je to koncert, u malom berlinskom klubu, velikog njemačkog improvizatora i saksofonista Petera Brötzmanna, čiji su me intenzitet i sloboda muziciranja inspirirali i ohrabrili da se odlučim preispitati vlastito bavljenje glazbom i glasom. A zapravo me tada već bilo brinulo fizičko stanje moga glasa, koji je od prečestog gažiranja u kasne noćne sate bio iscrpljen. Do te mjere da su mi na prijemnom ispitu za haški konzervatorij rekli kako čuju da imam široko pjevačko iskustvo, ali da glasom zvučim dvadeset godina starije. Kad sam se vraćala pjevanju na našem jeziku pri "Pjesmarici", opet sam morala počinjati ispočetka. Analizirajući Beti Jurković, Lolu Novaković ili Biseru Veletanlić, shvatila sam da je u šlagerima šezdesetih postajala posve drugačija estetika glasa od one koju sam poznavala, da je to zapravo mnogo "hladnije" pjevanje, bliže jazzu - gdje se uz preciznu dikciju i ritam u interpretaciji postižu nevjerojatni učinci. Ukratko, nešto miljama udaljeno od estetike vokalnih akrobacija koja prevladava zabavnom glazbom danas.

Vesna Pisarović i Branka Bebić | Author: Boris Scitar/PIXSELL Boris Scitar/PIXSELL
Godina dana studija u Londonu bio vam je najteži dio karijere, kažete da ste stalno plakali, dostizali kreativno dno da biste se onda, kao u nekom zen-koanu, "digli" na razinu s koje ste krenuli dalje. Kako muzičar može graditi vlastito povjerenje u svoj rad?

Tih godinu dana na Guildhallu bilo je i strašno i intenzivno, sličnije vojničkoj kasarni nego duhovnom pribježištu. Program je takav da se četiri godine ozbiljnog studija zgusne u jednu, što znači da mi je nakon te discipline trebalo i neko vrijeme da shvatim, usvojim sve ono čemu sam bila podučavana. S druge strane to je intenzivan grupni kontekst muziciranja, ali unutar staklenog zvona. Mnogo sam više naučila na živim glazbenim scenama, pogotovo ovoj berlinskoj, nego u vojnoj disciplini dva konzervatorija.

Okupili ste izuzetnu grupu muzičara, poput kontrabasista Grega Cohena, saksofonista Francesca Bigonija ili pijanista Chrisa Abrahamsa na ovome albumu - što ne iznenađuje budući da u Berlinu, gdje živite, stalno nastupate s nekoliko ansambala. Putujete, radite non stop: može li se od toga pristojno živjeti?

Jazz je danas, pogotovo u Njemačkoj, velik i ozbiljan šoubiznis. Jer pored relativno izdašnih oblika institucionalne potpore, postoji i jako tržište, kao i snažna svijest o tržišnoj orijentiranosti te glazbe. Uz sajmove prezentacije novih glazbenih proizvoda na kojima, recimo, kao izvođač plaćate za vlastiti nastup kao da zakupljujete štand, do prestižnih nagrada i televizijskih medijskih spektakla. Naravno, ovakva komercijalizacija ima jasna ograničenja i sve što ostaje ispod komercijalnog radara, svi oni eksperimenti koji nisu dopadljivi "od prve", ostaju marginalizirani. Takva je uvelike i berlinska scena koja je uspjela sačuvati vlastitu autonomiju i kreativnost, pod cijenu marginalizacije u širem prostoru. Ipak, ja (više) nikad ne bih mijenjala ovakvu kreativnu riznicu, za sve te kriterije šire popularnosti.

Kažete da vam je u radu na ovome albumu "prozore otvorila" Maja Perfiljeva, legendarna poetesa jugoslavenske pop kulture i muzike. Što vas je fasciniralo, čime vas je gospođa osvojila?

Maja je divna osoba, posebna stvaralačka duša. Iznimno je teško bilo pjevati njezine stihove, jer je nemoguće ponoviti snagu izraza iz tog vremena. Možda im u ovom, više ironičnom ili dekonstruiranom pristupu uz jazz, nisam prilazila sasvim iskreno, iako mi se čini da je i uz ovakvo ogoljavanje uz namjerno distanciran glasovni izraz, moguće izraziti njihovu ljepotu.

Eksperimentirate stalno, tražite novu kvalitetu zvuka u suvremenom popu, što to je i logično s obzirom na vašu struku fonetičarke, a ne samo muzičarke. U kojem smjeru ide vaš pop?

Još uvijek intenzivno istražujem glas i doista me fasciniraju svi eksperimenti – jezični, tehnički, interpretacijski, stilski – u koje se pri tome mogu upustiti. Zapravo se bavim proučavanjem nekih gotovo zaboravljenih interpretatorica sevdalinki, specifičnog izraza gdje se ženski glas javlja ili tek u minimalnoj pratnji – recimo, uz saz – ili bez pratnje. Paralelno, pišem nove skladbe koje su, ako ništa drugo, prilično idiosinkratične.

Što biste, u obranu ili potvrdu mita o suvremenom Berlinu kao plodnom, slobodnom tlu za umjetnički život, rekli o tom gradu u odnosu na suvremeni Zagreb? Biste li mogli živjeti ponovno ovdje: koliko shvaćamo, i suprug vam je u Rijeci počeo predavati na Filozofskom fakutetu?

Moram priznati da Zagreb danas gotovo ne poznajem – jer se uz desetogodišnji odmak previše toga u gradskom životu i kulturi izmijenilo. Od onoga što je ostalo nepromijenjeno, međutim, uvijek me zapanjuje kako Zagreb i dan danas dično živi neko razdoblje devedesetih, koje ni po čemu nije bilo slavno. A Berlin je interesantna konstelacija stvari, neprestano i intenzivno mijenjajuća: iako i takav kreativni kontekst može lako doživjeti točku svoga zasićenja. To je očito i u činjenici da "kreativne industrije" i u Berlinu sve više istiskuju umjetničke prostore.

Profesionalni muzičari su poput profesionalnih sportaša: kad to znamo, nije neobično da se osoba poput vas ozbiljno bavi biciklizmom? Cestovne utrke? Što vam je ovdje cilj?

Vesna Pisarović | Author: Jurica Galoić/PIXSELL Jurica Galoić/PIXSELL

Da, to je u mom slučaju doista više stvar bijega od discipline glasa i odmora od neprekidnog bavljenja glazbom, nego što predstavlja još jednu strogost. Voljela bih imati vremena ozbiljnije se baviti biciklizmom iako to, nažalost, sada mora ostati na razini neredovitih vožnji, neregularnih treninga s berlinskim prijateljima. Ipak, ove sam se jeseni odvažila otići na jednu nenatjecateljsku utrku u Toskani, znamenitu L’Eroicu, gdje ne samo da bicikl koji vozite mora biti sasvim šminkerski - točnije, ne smije biti mlađi od 1986. godine; već vas se i čitavim putem po brežuljastom makadamu nudi pršutom, sirom i chiantijem.

Kakav scenarij priželjkujete svojoj "Pjesmarici"? Naslov albuma nije doslovno preveden, jer u suvremenim političkim uvjetima ovdje nije oportuno spominjati ime Jugoslavije, u ikakvom kontekstu: jeste li toga svjesni?

Prijevod sam sama odabrala, ali ne iz straha pred nekom moralnom policijom, više zato što sam se bojala da će ova direktna ironična referenca na "The Great American Songbook" među našom publikom ostati nezapažena, što se nažalost i pokazalo točnim, kao što se može vidjeti iz nekih internetskih komentara. Ali ironija, naravno, i dalje ostaje s "Pjesmaricom": ako ni zbog čega drugoga, onda stoga što je ovo "naše" višeznačno.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.