Bila je 1973., kad je Tihomir Pop Asanović (Skoplje, 1948.), prvi na ovim prostorima i zauvijek jedan od "the best" funky, fusion-jazz i prog-rock orguljaša (klavijaturista), dobio veliko priznanje - proglašen je jednim od najboljih orguljaša Europe.
"U britanskim i njemačkim novinama objavili su kritke koncerata s tad najvećeg jazz festivala u Berlinu, u zgradi Berlinske filhamonije. Bio sam svirački verziran, baš mi je išlo. Stvarno, ne volim se hvaliti. Ali neki kritičari su napisali da sam vodeći orguljaš u Europi, to znači. Pa kad se sve pročulo kod nas, odlučio sam iskoristiti šansu da objavim i autorski album", prepričava naš sugovornik Pop Asanović uz čaj i cigaru, raspoloženiji od većine jutarnjih gostiju zagrebačke kavane.
Solo album "Majko zemljo" (Jugoton, 1974.), u konceptualnom spoju jazza i rocka, bio je revolucionaran za jugoslavenski muzički kontekst. Pop Asanović je bio bez premca, superioran funky-jazz muzičar sa stotinama sviračkih utakmica u prstima. A nakon konkretnog "međunarodnog priznanja" mogao je posve cool ušetati u Jugoton i predložiti im "album drugačije muzike od one koja je bila dominantna u Jugoslaviji".
"Bio sam zaražen američkim zvukom, to mi je bilo u venama. I uvjeren da je dobar trenutak da se takva muzika plasira ovdje. Ali u Jugotonu su bili skeptični. Ipak, ondje sam imao određeni autoritet studijskog muzičara pa su me pustili da sve napravim kao želim. I kad je došao trenutak da Komisija u Jugotonu presluša snimku na traci, inzistirao sam da budem prisutan. Odslušali oni od početka do kraja bez komentara, što inače nije slučaj. Na kraju kažem :'Drugarice i drugovi, to je to. Uzmite ili ostavite, to nitko nema u Jugoslaviji'.
Pa su onda gospoda Despot i Majnarić uskočili, prepoznajući da 'konačno imamo proizvod kojim se možemo pohvaliti vani'. I prošlo je super. Ali budimo realni. Da nisam snimao u Jugotonu kao studijski muzičar i da nisam bio u grupi Time, ne bih imao šanse. Sve se poklopilo", tumači svoj historijski trenutak Asanović.
Drugi (i posljednji) autorski album "Pop" (Jugoton, 1976.) Asanović je "snimio glatko". Bio je za stepenicu više "dirty", "crnačkiji", veći izazov.
"Ako me pitate koji mi je album draži, onda 'Pop', definitivno. Amerikanci znaju da je 'dirty funk' najteža forma, to ne može svirati svatko. To je 'tricky', tu se pokazuje možeš li ili ne možeš", vedro će Asanović.
"Majko zemljo" i "Pop", vrhunski muzički proizvodi na kojima je uz Asanovića nastupila tadašnja jugoslavenska sviračka i pjevačka muzička elita, desetljećima su bili kultni vinili čija je cijena dosizala i više od 200 eura.
"Sad im je cijena pala jer su došla remasterirana izdanja", ironično konstatira Asanović.
Croatia Records je, naime, pretkraj prošle godine objavila dvostruko CD izdanje (i LP izdanje za kolekcionare) oba Asanovićeva albuma. Posljednja tri mjeseca to su najprodavanije ploče u Hrvatskoj. Ne može biti riječ o vrtoglavim nakladama jer takvih nema u suvremenom trenutku. Ali govore o stvarnom, muzičkom kapitalu Asanovićeva naprednog funky-jazz zvuka.
"Zadovoljan sam", kaže naš sugovornik. S razlogom.
Nakon pune 43 godine pauze na muzičkoj sceni, Asanović je nedavno objavio album. Povratnički, uz prikladan naslov "Povratak prvoj ljubavi".
"Rekao sam si ovako. Ako je Quincy Jones, kojeg sam upoznao u New Yorku, što mi je bilo izuzetno iskustvo, Michaelu Jacksonu u svojoj sedamdesetoj mogao napisati najbolji album, 'ajde da i ja probam."
Asanović na novom albumu svira, ali opet u društvu pažljivo odabrane ekipe: Vlatko Stefanovski, Dragan Jelić, Radomir Mihajlović Točak, Primož Grašič, Saša Antić... Uz "fantastičnu mladu pjevačicu Sabrinu Hebiri, koja me podsjetila na glas koji sam oduvijek 'odnekud znao', a nisam imao pojma da postoji kod nas", kaže on.
Novi album će se polako promovirati gdje god Asanović dobije "stopostotnu potvrdu da je sve sređeno". U planu je 28 koncerata u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije, ali autor je ziheraš i skeptik u poslu - dok nema ugovora, ništa nije sigurno. A ta ga je čvrsta deviza očuvala od mnogih financijskih nevolja u životu.
Ali tolika pauza? Povratak nakon totalnog odustajanja, tako izgleda neupućenome. "Imao sam dulju pauzu zbog zdravstvenih razloga. Prometna nesreća", mirno će Pop, na što nas asocijacija vuče na poznati pop kulturni "karijerni rez", onaj udes na motociklu Boba Dylana. "Vi poput Dylana", kratko poentiramo i ugrizemo se za jezik jer...
"A ne, puno gore. Bio je to direktan sudar s tramvajem u Branimirovoj ulici. Vozio sam se taksijem i čitao novine. Pa kad je taksist vidio da ne može izbjeći direktan sudar, otvorio je vrata, viknuo meni da iskočim odmah, ali ja sam u rukama imao novine. Uglavnom, završio sam u gepeku taksija. Došli su vatrogasci i Hitna pomoć, rekoše da sam gotov. Nasreću, ubrzo je stiglo i drugo vozilo Hitne pomoći te je jedna liječnica primijetila da još imam puls. Vatrogasci me izvadili iz gepeka. Bio sam totalna katastrofa: četrnaest prijeloma, dalje da ne govorim. Nepokretan tri i pol godine, oporavljao sam se sedam godina. Morao sam biti u onom koritu, radi svih tih prijeloma. Bilo je strašno, ali sam uspio. I ne bih više o tome, idemo dalje", uz smijeh će Asanović.
Ispričavamo se na šibicarskoj usporedbi s Dylanom: "Ma da, sve okej. Ne volim o bolestima". Ali nesreća je obilježila njegov život.
"Prestao sam svirati. Karijera mi je bila gotova, bio sam uvjeren. Živio sam malo u New Yorku, znao sam ljude s prijašnjih sviračkih gaža, bavio sam se sličnim poslom. Prodavao sam instrumente u muzičkom dućanu na Manhattanu, na 48. aveniji. Ali počeo sam i malo svirati. Tek toliko. A vratio sam se u Zagreb 1990., taman kad je počinjao rat. Drago mi je da sam se baš tad vratio ovdje. Zagreb je moj grad, tu sam se skrasio još 1971., upoznao suprugu i dobio sina, koji sad živi u Chicagu. Studirao je na Boston Universityju, završio dva fakulteta i već dvadesetak godina živi ondje. Amerikanac", govori ponosno Asanović, kojemu penzionerski život nikad "nije bio opcija".
"Bilo mi je dosadno. Pa su me supruga i prijatelji potaknuli. Kažu, što ti ne bi malo svirao u klubovima. Ali hej... Ne mogu ja s konja na magarca! Ali možda i mogu. Pa sam počeo vježbati ozbiljnije. Trebalo mi je više od godine dana da pokrenem ove svoje krumpire od prstiju: kakve upale, kakvi bolovi! Ali prebrodio sam. Odlučio sam napraviti novu ploču. 'Feniks se izdigao drugi put', napisao je o meni šaljivo beogradski kritičar Peca Popović", razlaže Asanović, istodobno energičan i smiren. Znamo da je u ovom "međuvremenu" muzičke karijere bio uspješan u građevinskom biznisu?
Nastavak na sljedećoj stranici...
