Kultura
258 prikaza

"Posveta mom Arsenu... To je moja budućnost"

Matija Dedić
Hrvoje Jelavic (PIXSELL)
Pijanist i skladatelj Matija Dedić otvoreno je progovorio o formiranju zagrebačke klupske jazz scene, povratku u formu s albumom ‘Matija svira Arsena’ i pokojnom ocu

Nedjelja navečer, Matija Dedić ulazi u hotel Panorama s notama u rukama, imam otprilike pola sata (što se produljilo, hvala maestru), takav je bio dogovor. A trebalo nam je nekoliko dana kako bismo se usuglasili oko termina. Stoga razgovor moram otvoriti konstatacijom: čini se da je u ovo vrijeme silno zaposlen.

- Da, stalno zaposlen, ili permanentno nezaposlen. Sviram u Šibeniku, čime završavam ovu kalendarsku godinu što se tiče rada. I ima puno simbolike u tome što je završavam u rodnom gradu mojeg oca, u gradskoj vijećnici, izvodeći materijal s albuma ‘Matija svira Arsena’.

Album nastao odmah po Arsenovoj smrti pokupio je silne komplimente, a i kod mene doma je već dugo ili u CD playeru ili blizu njega.

S obitelji sam se 1. rujna vraćao iz Šibenika, gdje smo obišli Arsenovu rodnu kuću, a idućeg dana imao sam davno prije rezerviran termin u ‘Vatroslavu Lisinskom’ i tada sam odlučio da ću snimati ovaj materijal. S obzirom na okolnosti, na moje tadašnje stanje uma, na uvjete, nastalo je ono što sam dugo priželjkivao, ono što sam tražio putujući i snimajući drugdje, recimo u New Yorku. Dugo sam se pitao kad će takva snimka nastati. Zahvaljujem Siriščeviću, koji je to omogućio. Čim je preslušao snimljeno, čovjek koji me dugo prati i snima, Miro Vidović, rekao mi je: ‘Nemoj se ljutiti, ali ovo je najbolje što si odsvirao u posljednjih pet godina’. Sretan sam i neizmjerno zadovoljan zbog toga. Ujedno i svjestan činjenice da će puno onoga što je posvećeno Arsenu biti proglašeno ‘najboljim’ za prošlu godinu, ali ovaj album ipak ima jednu posebnu dimenziju. Zašto? U 23 godine djelovanja nema gdje me nije bilo, prolazio sam i dobre i loše faze – i životne i sviračke – nema ni birtije ni festivala na kojima nisam nastupao, a ovaj album uspio je izazvati pozornost kakvu je izazvao i moj prvijenac davne 1998. Dodatna pobjeda je u tome što je u današnjoj produkciji glazbe uspio isplivati sam zvuk klavira. I to bez komercijalnog aspekta, bez TV spota, bez plasiranja na YouTubeu i ostalim društvenim mrežama. Sve je nastalo spontano, isključivo u službi glazbe.

Samo još nekoliko riječi o Arsenu – osobno smatram da tijekom života nije dobio poštovanje kakvo je zasluživao, a posthumno kao da je nastalo natjecanje u komplimentiranju njegovom liku i djelu. Griješim li?

Kao prvo – u ova, posebna, vremena smo i obitelj i ja bili ganuti i najugodnije iznenađeni reakcijama javnosti, od svih medija, pa i HRT-a, nadalje, na njegovu smrt. Kao drugo – frend glazbenik mi je vrlo brzo rekao da je šteta što su takve reakcije došle nakon njegove smrti, a ne za života, i tu se slažete. Ili slažemo. A kao treće – kod kuće je uvijek najljepše, ali i najteže. Sasvim dovoljno.

Prošle godine si izdao tri albuma, vrlo brzo nakon smjene godina odlaziš u SAD snimati, u pripremi je album ‘Tragovi u sjeti 2’ sa Zoranom Predinom, vrlo si plodan i angažiran autor i glazbenik.

Već sedam-osam godina sve je to raslo i raslo, pogotovo u posljednje tri godine, a može rasti i dalje. Godišnje imam sedamdesetak nastupa, što je genijalan omjer da otprilike pola mjeseca provedem s obitelji, a pola mjeseca ‘u mašini’. Time zadržavam nepreforsiranost i koncentraciju. Već me dugo prati glas da ‘svaštarim’, ali moglo bi se reći i da imam nemirni duh i da održavam interese i za druge vrste glazbe osim jazza. Bio bih najsretniji da dane mogu provoditi s klavirom i svirati, ali imam previše dragih prijatelja i kolega kojima nemam pravo reći ‘ne’. Na to sam navikao, i to je moj život.

Kad kažeš ‘druge vrste glazbe’, na što misliš? Imaš li uopće vremena i mogućnosti slušati glazbu? Što slušaš doma?

Tempo života me ograničava, doma praktički uopće ne slušam glazbu, osim one koja me profesionalno zanima. Moram preslušati sve ono što novo naprave Jarrett ili Mehldau, a onda navečer pregledam društvene mreže da čujem što radi ‘mlada američka raja’. Moram i želim biti totalno ‘up-to-date’. Glazbu slušam u autu, i to su neke moje adolescentske veze – Sting, Sade, Prince... A kako imamo i tinejdžericu u kući, vrte se i Bieber ili Lana del Rey. Ni to nije loše i nije mi žao.

Kako ti govoriš, tako se meni otvara sve više teza. Nakon preslušavanja ‘Matija svira Arsena’, nakon duljeg vremena, iskopao sam i albume Keitha Jarretta i slušao sam ih.

Svi smo mi pod nečijim manjim ili većim utjecajem. Nikako ne želim zvučati kao on, ali utjecaj se sigurno osjeti. No ima kod mene i tradicije i klasičarenja. Ja sam europski nastrojen svirač, koji smjernice vuče i iz američke tradicije. Ali neke smjerove izbjegavam, recimo mainstream ili bebop, jer smatram da tu ne mogu dati ništa novo.

U cijeloj toj konstrukciji, što je komercijalno najisplativije?

Za mene – svirati s Massimom, Gibonnijem ili Predinom. Tako je i puno većima od mene, na planetarnoj razini, i Marsalis je svirao sa Stingom. Kad mi jazz glazbenici sviramo s komercijalnim izvođačima, i mi smo bolje plaćeni. Naglašavam da to nije crno-bijelo. Ipak, moram napraviti velike pauze između sudjelovanja u takvim projektima.

Spomenuo si najveće, svirao si s nekim velikanima, Ballardom, Grenadierom, Antoniom Sanchezom...

Lennyjem Whiteom...

S Lennyjem Whiteom... Kakvi su to tipovi?

To su najbolji tipovi! Najveće face su i najnormalniji ljudi. Jasno, ima i ekscentrika i teških ljudi, ali to je manjina. Neću spomenuti riječ kriza, ali mogu govoriti o konkurenciji. Dakle, u velikoj konkurenciji među glazbenicima luksuz je biti negativan i nespreman na suradnju.

Koliko vremena dnevno provedeš uz klavir?

Stalno sam uz klavir, on je uvijek uključen. A ako se pripremam za nešto, za neki nastup, treba mi tri sata vježbanja dnevno. Zahvalan sam sili koja me drži uz klavir od četvrte godine, nisam se ni odljubio ni zanemario radne navike. To je velika sreća

Neposredna budućnost?

Snimanje i snimanja, ‘hommagei’ Arsenu u regionalnim centrima, uz sudjelovanje majke (Gabi, op. a.) i dragih kolega, a u pripremi je i zagrebački koncert s materijalom ‘Matija svira Arsena’. Možda na proljeće... Uz to, nadam se realizaciji – u suradnji s Gradom, tj. Gradskim uredom za kulturu, jedinom institucijom koja je davnih dana prepoznala moj potencijal i prati me – prostora koji bi bio posvećen mojem ocu. Pa onda se nadam i konačnom rješenju jednog pravog zagrebačkog jazz kluba, možda već prije idućeg ljeta – uz dužno i duboko poštovanje svim mjestima u gradu koja njeguju taj glazbeni izričaj – koji je Zagrebu neophodan. Ili, još bolje – okupljalištu gradskih jazz glazbenika. Od smrti Boška Petrovića i prestanka djelovanja B.P. Cluba Zagreb nema pravi jazz klub. Bez ikakve želje za usporedbom, mislim da bih mogao biti nositelj projekta tog i takvog kluba. Ne zbog sebe, nego zbog kolega jazz glazbenika. Zagreb je jedini glavni grad u regiji, uz Podgoricu, koji nema jazz festival, a ni zvanični jazz klub. Scena se svela na ‘Vatroslav Lisinski’ i na jazz srijede u Saxu, opet uz potporu Gradskog ureda, čime se koliko-toliko čuva dostojanstvo jazz glazbenika.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.