Prošlo je 30 godina otkako je u zagrebačkom zatvoru, nakon dvije godine robije, umro jedan od najviših dužnosnika NDH, dr. Andrija Artuković. Sudski proces ratnom zločincu, rođenom 19. studenog 1899. godine, bio je najvažniji sudski proces u bivšoj državi, koja je za njim tragala točno 40 godina. Detaljan opis i stenogram suđenja opisao je Jovo Popović u knjizi 'Suđenje Artukoviću i sve što nije rečeno" objavljenoj 1986. godine. U idućim danima objavljivat ćemo u nastavcima dijelove knjige i najvažnije detalje sa suđenja koje je trajalo točno 30 dana, od 14. travnja do 14. svibnja 1986., te završilo izricanjem smrtne kazne. Ovo je drugi nastavak feljtona. 

Da bi se lakše shvatilo zašto je ovaj sudski proces imao tako veliku važnost potrebno je vratiti se unazad, i prepričati život Andrije Artukovića nakon sloma NDH 1945. godine.

U vrijeme utvrđivanja zločina 1946. godine, Andrija Artuković već je bio nedostižan Zemaljskoj komisiji. Kako piše Popović u knjizi, mnogo je toga išlo na ruku 'balkanskom Eichmannu', zbog čega je desetljećima tako uspješno izbjegavao pravdu:

"Put Andrije Artukovića do Amerike i suda, može se vremenski i geografski precizno rekonstruirati. Jedan od onih koji će se s njim naći na jednoj ruti bježanije, Vladimir Židovec, ustaški diplomat, vraćen iz emigracije, našim će istražnim organima izjaviti da se 'Artuković pobrinuo kako će se, poput ostalih vođa, sakriti u mišju rupu i poput hrčka sabrati oko sebe što više državnog zlata'.

BUDALAŠTINE Svi su ZDS jednaki, ali neki su ZDS jednakiji od drugih

Krivični postupak protiv Artukovića započeo je 1951. godine, kada je Okružno javno tužilaštvo u Zagrebu pred Okružnim sudom u Zagrebu podiglo optužnicu protiv njega zbog krivičnog djela poticanja na tisuće ubojstava... Nadležna jugoslavenska tijela, saznavši da se Artuković nalazi u SAD-u, pokrenuli su te godine postupak za ekstradiciju na osnovi optužnice, a sudski proces je trajao idućih osam godina, da bi zahtjev konačno bio obijen.

Popović nadalje piše:

"Put je 'ministra smrti', koji je do kakve-takve ministarske fotelje dovezen u njemačkim oklopnim kolima, vodio kroz svuda prisutnu mrežu katoličkog klera, koji mu je uvijek bio odan. Sklanjao se i u samostanu u Bad Ischlu u sjeverozapadnoj Austriji, i kod kanonika monsignora Augustina Juretića u Freiburgu, u Švicarskoj, i u rimskom Zavodu Sv. Jeronima...

S mnogo uvjerljivosti mnogi tvrde da je i Artukovića, i mnoge druge, veće ili manje ratne zločince, između Scila i Haribdi pravde i savezničke nesloge vodio svećenik Krunoslav Draganović, kojeg je, prije kraha Trećeg Reicha i svega onog što je trajalo u okrilju toga nacističkog imperija, Pavelić poslao u Rim da preko Vatikana utvrđuje postojeće i uspostavlja nove veze sa Saveznicima. U literaturi se Draganovićevi putevi bjekstva ratnih zločinaca nazivaju „tunelom štakora“ – „Rattelinie“. Tim 'tunelom štakora' se, kao što smo odnedavna obaviješteni, izvukao iz Europe i Klaus Barbi, poznatiji po nazivu 'Dželat iz Liona'.

Bijeg iz Hrvatske 'Kolindini domoljubi' koji su u Argentini tražili spas

Uz pomoć Draganovića, Artuković je od monsignora Juretića u freiburškom samostanu dobio putovnicu na ime Alojz Anić. U Imigrantskom uredu u Los Angelesu postoji Artukovićeva izjava u kojoj govori o sebi kao Alojzu Aniću u Švicarskoj (u Austriji su ga, kaže, dva mjeseca ispitivali britanski oficiri, da bi mu zatim dopustili da se izvuče „tunelom štakora“), gdje je ostao do srpnja 1947. godine, kad je 'uz znanje švicarskog ministra pravde dobio lažne dokumente za sebe i obitelj'  - s njim je bila supruga Ana-Marija i kćeri blizankinje Višnja i Zorica - 'što nam je omogućilo da odemo u Irsku, gdje smo ostali do srpnja 1948. Kada je istekla valjanost naših švicarskih dokumenata, Irci su nam dali nove dokumente i tako smo dobili vizu za ulazak u SAD ...'

Već u siječnju 1949. Artuković je pod lažnim imenom, s obitelji uvećanoj i za sina Radoslava, došao k bratu Johnu Artukoviću. Ovdje je dobio opet isprave na svoje ime i prezime, pa su se nastanili na obali Tihog oceana, tridesetak kilometara južno od Los Angelesa, u Surfsideu, gdje je John, koji je tijekom rata navodno radio iza FBI, pa postao tvorničar i trgovac, sad imao desetak kuća za odmor koje je iznajmljivao. Brata i obitelj naselio je u kuću s adresom Surfside, broj 62. 

Ana-Marija Artuković, 21 godinu mlađa od svog supruga, rodila je ukupno petoro djece – u Americi je rodila još i Nadu i Ružu. Bivši ustaški ministar zaposlio se kao knjigovođa u kompaniji P&J Artuković Construction Company, a njegova supruga je dobila mjesto bolničarke. Upisani su i u telefonski imenik Long Beacha: PL 5 - 1147.

Nimalo nije pazio da sakrije identitet jer je bio siguran da SAD neće nikad udovoljiti zahtjevu jedne komunističke zemlje, budući da se tad u Americi progonilo svakog tko je imao bilo kakve lijeve ideje. Kad su novine iz tog vremena saznale za zahtjev za njegovu ekstradiciju, izašao je naslov: „Crveni traže mirnog čovjeka iz Surfsidea“.

Nisu mogli vjerovati Dosta im ustašovanja: Podižu optužnice protiv BBB-a

Uoči njegovog izručenja, tridesetak godina kasnije, iste novine su objavile:“Nijedan  aspekt poslijeratne američke vanjske politike nije tako sramotan kao što je azil koji su dobili dokazani i osumnjičeni nacistički ratni zločinci kojima dobro dolazi antikomunizam da bi izbjegli pravdu u svojim zemljama. Od svih tih nitkova - ako ta riječ u odnosu na njih nije previše blaga - koji su iskoristili tu mogućnost, najfamozniji je Andrija Artuković...“

'Washington Post'  je tih godina priznao da "vrijeđa i sama misao da osobe koje su optužene za najstrašnije zločine uživaju slobodu i dobro žive u Americi već godinama“. 

No, 50-ih godina, iako se Trumanov State Department još 1945. obavezao temeljem 'prima facie' – odnosno prema dokazu - Jugoslaviji izručivati ratne zločince i kolaboracioniste. Artuković je bio prvi na popisu iz 1946. no Amerikanci su izručili njih 27, ali ne i Artukovića, te su rekli da na teritoriju SAD-a ne postoji taj čovjek, što je u tom trenutku i bilo točno.

Ali, pet godina kasnije Artuković je već bio u telefonskom imeniku Long Beacha, pa je opet zatraženo njegovo izručenje diplomatskim notama odaslanim 31. ožujka i 30. kolovoza 1951. FNRJ se pozivala na ugovor o ekstradiciji između Kraljevine Srbije i SAD-a od 1901. godine, kao i na temelju optužnice javnog tužioca NR Hrvatske, koji je Artukovića optuživao za ubojstvo, ili sudjelovanje u ubojstvu u razdoblju od travnja 1941. do listopada 1942. godine, 1293 ljudi od čega  58  djece, 47 pravoslavnih svećenika i 48 židovskih svećenika i pjevača u sinagogama.

Federalni sud za južni okrug Kalifornije u Los Angelesu 20. rujna 1951. godine počeo je s raspravom o tome postoji li tzv. 'prima facie' za izručenje. Novinar Howard Bloom opisao je tad Artukovića ovako:“krepki Kalifornijac, pomalo zdepast, ali mišićav čovjek koji je u srednje godine ušao čvrst zahvaljujući svakodnevnom igranju rukometa na suncu.

Otvorenog, širokog okruglog lica kao u seljaka, bezizražajnog, koje nije odavalo ni straha, ni prepredenosti, obješenih čeljusti i teških, tužno oblikovanih usta... Bio je uredno odjeven u plavo odijelo s bijelom maramicom u prednjem džepiću, bijelu košulju čvrsto je stegnula svilena kravata. Iako prosjeda, kosa mu je još bila gusta i kratko podšišana...«

Artuković se branio sa slobode, uz kauciju od 50.000 dolara. Već po tome, a posebno po činjenici što će kaucija biti smanjena samo na 5000 dolara, pa onda i ukinuta, mogla se uočiti sklonost suca Pierson Halla prema optuženom ratnom zločincu.

Rehabilitacija Kasapović o ustaškom revizionizmu i zločinima NDH

Branili su ga Robert Reynolds, Edward J. O'Conor i Vincent Arnerich, a kasnije im se priključio i Ronald Bonaparte, kao 'poštena čovjeka, koji je kriv samo zato što je antikomunist'. Dokazivali su i ništavnost ugovora o ekstradiciji iz 1901. tvrdeći da nije obnavljan poslije uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Uz to, poricali su kriminalitet Artukovićevih zločina; po njima bilo je sve u domeni političkog nadigravanja. Jedan od njegovih branilaca, Vincent Arnerich, na konferenciji za štampu u hotelu 'Beverly Hilton' u Los Angelesu o svom je klijentu, koji je predstavljen kao 'anticrveni knjižničar', s mnogo šarma uvjeravao novinare:

„… što se tiče jugoslavenskog dokaznog materijala protiv Andrewa, uglavnom: to je svileni papir koja vrijedi manje od obične krpe.“

Sudac Hill se priklonio stavu Artukovićevih branilaca. Izričući presudu 14. srpnja 1952. godine, ustvrdio je da 'ne postoji sporazum o izručenju između Sjedinjenih Država Amerike i Federativne Narodne Republike Jugoslavije'. Na to je uslijedila žalba jugoslavenske vlade. Apelacioni sud je utvrdio: "Sporazum o izručenju između Sjedinjenih Država Amerike i Kraljevine Srbije iz 1901. godine postoji, važi i može se primjenjivati".

Njegovi odvjetnici su zatim ustrajali da je Artuković politički bjegunac i da je položaj ministra bio politička funkcija, što je sudac Hill prihvatio. Vrhovni sud SAD je prihvatio je žalbu Jugoslavije i u rujnu 1957. odlučio da Artuković bude izveden pred sud kao ubojica. Sud je sa 7 glasova za (dva su se suprotstavila) utvrdio: "Ubojstvo, iako počinjeno isključivo ili pretežno s namjerom da uništi u cjelini nacionalnu, etničku, rasnu ili religijsku grupu, smatra se ubojstvom..."

U srpnju 1958. umjesto pristranog Piersona Hilla 'slučaj Artuković' preuzima sudac federalnog suda Južne Kalifornije Theodor Hocke. Kad je optuženi Artuković izveden pred Hockea, već je bio 59-godišnjak. U 'Newsweeku' su ga ovako opisali: 'ovalna lica, nedužna pogleda, s blagim osmijehom, naprosto neuočljiv sjedokosi knjižničar'.   

Novi smjer Austrijanci: "Kaptol odgovara za ustaše na Bleiburgu"

Theodor Hocke je imao zadatak da presudi vrstu djela, odnosno nedjela zbog kojih je Jugoslavija optuživala Andriju Artukovića: kriminal ili politika. 'Njegovi advokati', pisao je onih dana 'Newsweek', 'dokazuju da je on običan politički bjegunac iz zemlje s komunističkim režimom, a da su optužbe protiv njega obične komunističke laži.

Bude li zaključeno da se ima izručiti Jugoslaviji, njegovi branitelji su spremni podići optužbu protiv sudaca s dokazima da su izvršili prekršaj odredbe o političkom azilu i na temelju toga uputili jednog nedužnog čovjeka u sigurnu smrt. Ako pak bude od federalnog suda oslobođen, Jugoslavija će optužiti SAD da štite ubojicu 1293 nedužne osobe...'

Artukovićevi svjedoci bili su svećenici. Prvi od njih je bio Stjepan Lacković, nekadašnji tajnik Alojzija Stepinca. Drugi svećenik, Artukovićev svjedok, bio je Dragutin Kamber, koji je, kao i mnogi neosuđeni ratni zločinci, trebao sjesti na optuženičku klupu zbog ubojstva više od 300 osoba u dobojskom kraju. Treći branilački svjedok Andrije Artukovića bio je Rene Herman, činovnik UNS-e, Artukovićev službenik, 1945. križar, osuđen na osamnaestomjesečni zatvor u Jugoslaviji, emigrant od 1949... Zdušno su se zaklinjali u nevinost optuženog.

Sudac Hocke je prihvatio stavove obrane. Po njemu, 'tužilac nije dokazao da postoje razumni i vjerojatni razlozi da je optuženi lično izvršio zločine za koje se optužuje'. I 1959. godine sud je odlučio da nema razloga za ekstradiciju. Artuković je presudu proslavio s prijateljima, o čemu svjedoči i fotografija iz tog vremena.

 No, Georg Danielson, odvjetnik koji je zastupao Jugoslaviju, kasnije je rekao:

"Ništa nije bilo političkog u Artukovićevim zločinima. To su bila jasna, obična ubojstva. Prešao sam sve liste s popisom ljudi koje je Artuković ubio i odijelio one koji su na bilo koji način uključeni u rat. Izdvojio sam ljude u koncentracijskim logorima, ljude izvan oružane borbe. Ljudi za čije ubojstvo sam ga optuživao bile su žene, djeca i svećenici.

Nitko od njih se nije borio ni u kakvom ratu. Tada sam Artukovića nazvao hladnokrvnim krvnikom bez milosti, a tako sam i mislio... Predočio sam 130 pisanih svjedočanstava, iskaze svjedoka ustaških ubojstava. Problem je bio taj što nismo doveli na sud nijednog živog svjedoka. Možda je to bila moja velika greška. Ipak, bila je to samo rasprava o ekstradiciji. Mislili smo sačuvati svjedoke za raspravu o ubojstvu".

Nastavak na sljedećoj stranici...

Popović dalje u knjizi navodi da se Artukovićevo ime povremeno spominjalo u novinama sve do 1984. godine, a naročito u vrijeme suđenja Adolfu Eichmannu 1960. godine i zatim sredinom 70-ih. Tada se 11 američkih kongresmena pismom obratilo predsjedniku Henryju Kissingeru da je 'povrijeđen osjećaj pravde činjenicom da Andrija Artuković živi bezbrižno u Južnoj Kaliforniji usprkos dokazima da je bio 'hrvatski Eichmann', ali obraćanje nije imalo nikakvog odjeka.

Popović piše:

„O onom što se događalo 1984. pa do izručenja govorila je okružna javna tužiteljica Ivanka Pintar Gajer na dan čitanja optužnice, 14. travnja 1986.

„Jugoslavenski organi 1984. ponovo pokreću pred sudskim organima Sjedinjenih Američkih Država postupak izručenja Artuković Andrije … Optužni akt protiv Artuković Andrije sadrži 17 inkriminacija, a inkriminira mu se izvršenje krivičnih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika."

Artuković je u Sjedinjenim Državama Amerike živio 38 godina, ali tek tad je američka javnost, zahvaljujući ministru pravosuđa Williamu Frenchu Smithu i šefu za specijalne istrage toga ministarstva Nealu Sheru, saznala da je za progone, deportacije i masovna ubojstva, kako su napisali, optužen pronacistički državni djelatnik najvišeg ranga koji se sklonio poslije rata u SAD. Nalog za hapšenje izdan je uvečer 13. studenog 1984. godine i glasio je:

Provokacija Dan obilježavanja Jasenovca, a oni upali sa 'ZDS'

"Uhapsite Andriju Artukovića i privedite ga u najbliži dostupni sud, pred kojim će odgovarati za navode iz optužbe. Za Andriju Artukovića, ratnog bjegunca, za kojim je raspisana tjeralica u SAD, postoji zahtjev za izručenje Jugoslaviji pod optužbom da je počinio zločin i ubojstvo." Uhapšen je u krevetu, ujutro 14. studenog 1984. Pred zagrebačkim krivičnim vijećem će izjaviti - da je "ugrabljen na ulici“ i da je potom "avionom odveden u južnu Srbiju“ gdje su ga "sedam godina mučili“.

U ponedjeljak 4. ožujka 1985., poslije govora federalnog tužioca Davida Nimmera, koji je zastupao Jugoslaviju, sudac Volney Brown je utvrdio »da je Andrija Artuković kriv za ono što ga tereti optužnica« i da je 'kao takav podoban za izručenje'. Presuda, objasnio je Brown, postaje pravomoćna za 60 dana, kad je potpiše državni sekretar Shultz. Osuđeni je zadržan u vojnoj bolnici u Long Beachu Presudom Federalnog suda u Los Angelesu.

"Utvrđeno je i osnaženo načelo da oni koji su počinili strašna zlodjela u Europi za vrijeme drugog svjetskog rata moraju za to odgovarati, neovisno o protoku vremena" izjavio je poslije presude zamjenik pomoćnik federalnog tužioca David Nimmer.

Nakon što je 12. veljače 1986. sletio u Zagreb, od 28. veljače do 6. ožujka ispitivao ga je istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu, a okrivljeni Artuković poricao je navode sadržane u prijedlogu za podizanje neposredne optužnice, tvrdeći da su optužbe neistinite. U zapisniku je pisalo da je Artuković priznao da je surađivao s Pavelićem i prije 1941., da je bio član ustaškog pokreta, da je bio nadzorni zapovjednik svih ustaških logora u Italiji:

"Opisujući svoj životni put, navodi da je osnovnu školu završio u mjestu Klobuku, da je polazio franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu, nakon mature bio godinu dana u sjemeništu u Mostaru, a zatim završio studij prava i kao advokat otvorio kancelariju u Gospiću. Priznaje da je članom ustaškog pokreta postao u emigraciji, kada se sastao sa Pavelićem.

Hrvati i Srbi Zbog ovoga radikali tvrde da Tito nije posjetio Jasenovac

Tada je položio i ustašku zakletvu, a Pavelić ga je imenovao za upravnog i nadzornog zapovjednika svih ustaških jedinica na području Italije. Te jedinice su zapravo bili ustaški logori iz kojih su se kasnije formirale ustaške formacije. Priznaje da je po zadatku Ante Pavelića prihvatio da na granici Italije prema Jugoslaviji, Švicarskoj i Austriji prikuplja emigrante koji su dolazili u Italiju i upućivao ih u ustaške logore. Nakon toga otišao je u Beč, zatim u Mađarsku, a potom u Berlin, gdje se povezao s ustašama Lorkovićem i Jelićem. Svi su oni obavještavali, kao što je činio i on sam dok je boravio u Rijeci, Antu Pavelića o stanju u ustaškom pokretu u zemljama gdje su boravili.

Priznaje da se neposredno poslije napada nacističke Njemačke i fašističke Italije na Jugoslaviju vratio iz Berlina s ustašom Lorkovićem i jednim njemačkim predstavnikom u Zagreb, sudjelovao u proglašenju NDH, kada je i ušao u Hrvatsko državno vodstvo kao povjerenik za sigurnost, a već dana 16.4.1941. godine da ga je Pavelić imenovao za ministra unutrašnjih poslova u prvoj 'Hrvatskoj vladi'.

Priznaje da se kao član ustaškog pokreta spremao za »revoluciju« u Hrvatskoj, a u ostvarenju tog programa smatrao je da treba koristiti sva sredstva bez ograde, od legalnih, kao što je propaganda, do ilegalnih kao što je korištenje bombi, revolvera i vršenja ubojstva. Poriče da bi odobravao program fašizma i nacional-socijalizma, te navodi da je imao svoj program, koji je provodio po svojoj savjesti, a bio je u suglasju i s programom Pavelića, iako je ovaj kao šef države bio diktator.

Jasenovac 'Borba za uspomenu Jasenovca nastavlja!', Kolinda išla tajno

Poriče da bi imao posebne kontakte s Nijemcima, iako priznaje da je za vrijeme svog boravka u Berlinu neposredno prije okupacije Jugoslavije uživao poseban tretman. Usko je surađivao sa svim članovima prve »Hrvatske vlade« kao što su Slavko Kvaternik, Mile Budak, i dr. Prisjeća se i drugih ustaških funkcionera kao što su Ljubo Miloš, Maks Luburić, Ivan Devčić zvani Pivac i drugi, za koje je, dajući im njihov opis osobnih svojstava, iskazao da su bili čestiti, mirni, moralni, pošteni ljudi, te dobri Hrvati.

U, svojoj obrani na upit: kakav je bio njegov odnos kao ministra unutrašnjih poslova prema nadbiskupu Alojziju Stepincu, optuženi je odgovorio: »Vrlo, vrlo dobar, intiman kao sa rođenim bratom, ali on nije htio ići šefu države, nego bi dolazio, donosio k meni što je htio razgovarati sa šefom države.

Priznaje da je usvojivši ustašku ideologiju i načela ustaškog poretka, koja su imala cilj da paraliziraju »veliki srpski program koji ide za uništenjem hrvatstva« smatrao i provodio da se »na ljutu ranu treba staviti ljuta trava«. Objašnjavajući granice »NDH«, ističe da su to historijske granice, a ustupanje pojedinih teritorija, kao što je Dalmacija Talijanima, objašnjava kao ustupak i naplatu Mussoliniju za pružanje pomoći ustašama.

Za rasno pitanje navodi da je ono u »NDH« djelomično postojalo, ali da ne može konkretno objasniti u čemu bi se ono sastojalo. Priznaje da su se neke adekvatne mjere za njegovo rješavanje poduzimale. Tvrdi da mu nije poznato da se u »NDH« istrebljivalo i uništavalo Srbe, Židove, i Cigane, Muslimane, antifašiste Hrvate, komuniste te pripadnike i simpatizere NOB-a. Priznaje, međutim, i dozvoljava da je bilo povremeno takvih pojava.

Prije 73 god Njih 600 bježalo je iz Jasenovca od fra Sotone

Kako navodi, načuo je da je bilo slučajeva prekrštavanja Srba i pljačke imovine, ali sve to da nisu bile organizirane mjere nego sporadični slučajevi, te da on u istima nije osobno sudjelovao a niti njegovo Ministarstvo unutrašnjih poslova. Smatra, kako u svom iskazu navodi, da rasno pitanje treba rješavati u sklopu moralno etičkih načela, ali da se konkretno o tome ne može izjasniti. Pod zahtjevom »čišćenja«, prema njegovim navodima, ima na umu moralno čišćenje. Priznaje da se nad stanovništvom »NDH« u izvjesnom smislu provodio teror, jer su, po njegovom mišljenju, to zahtijevale tadašnje prilike.

Kad govori o Ministarstvu unutrašnjih poslova, na čijem je čelu bio ministar, sjeća se njegove organizacije, Odjela za ravnateljstvo za javni rad i sigurnost. Priznaje da su se u okviru nadležnosti tog ministarstva donosili razni propisi, koje je sam potpisivao a mogao je i uskratiti svoj potpis, i na taj način spriječiti donošenje nekog propisa. Priznaje da je kao ministar unutrašnjih poslova imao slobodne ruke i da je radio po svojoj savjesti. Primjenu mjera represije i izvjesnog terora koji se dijelom zasnivao i na donesenim propisima, obrazlaže teškim i nesigurnim vremenima, koja su diktirala provođenje određenih mjera.

Priznaje da su mu bili poznati slučajevi prekrštavanja Srba, ali da je to preko sebe imalo svećenstvo. Zna da je bilo iseljavanja Srba iz »NDH«, ali tvrdi uglavnom na graničnim područjima, a sa ciljem da se »očisti« teritorij »NDH«.

Kad objašnjava da li se na području »NDH« provodila politika  a Židova, Srba, Cigana i antifašista Hrvata, navodi da su Židovi bili moćni i da politiku istrebljenja nije moguće bilo realizirati, da istrebljenja Srba u Hrvatskoj nije bilo, dok se politika istrebljenja Cigana provodila samo neznatno.

Poznato mu je da su postojali sabirni, radni i koncentracioni logori, ali da je za te logore samo čuo, jer da nikada nije bio niti u jednom logoru, a da mu pojedinosti u radu tih logora nisu poznate. Priznaje međutim, odnosno misli da su logori bili pod Ministarstvom unutrašnjih poslova ili pod Ustaškom nadzornom službom.

Dozvoljava mogućnost da su se u koncentracione, odnosno političke logore upućivali ljudi po vjeri i po rasi, ali i svi oni koji su ugrožavali sigurnost »NDH«. Priznaje da je čuo za logor Jasenovac, ali da mu nije poznato tko ga je organizirao, tko je njime upravljao, kakvog je obima bio, jer nikada u istom nije bio. Priznaje da su se ljudi njemu obraćali kao ministru unutrašnjih poslova za pomoć u vezi raznih pitanja.

Feljton (1/6) Gestapovac kojem je Stepinac povjerio milijune kuna

Priznaje da je u svojoj funkciji potpisivao zakonske odredbe koje su se odnosile na imovinu Židova, na pitanje rasnog porijekla, na zabranu primjene ćirilice, zakonske odredbe o ustaškoj nadzornoj službi, zakonske odredbe o osnivanju Ravnateljstva za javni red i sigurnost za »NDH«, kao i u toku ispitivanja predočene mu okružnice i oglase na osnovu kojih su se u praksi provodile zakonske odredbe.

Kada su okrivljenom Artukoviću predočene konkretne inkriminacije optužbe, Artuković je odjednom sve počeo poricati. Stoga je na sucu Milku Gajskom ležao teški teret ispitivanja Artukovića koji se zahvaljujući svojim odvjetnicima pokušao izvlačiti na starost i bolest. No, s vremena na vrijeme proradio bi u Artukoviću inat, pa su odgovori postajali sve konkretniji. U idućim danima suđenja, Artuković je počeo davati suvislije odgovore.