Dvor bludnika i ratnika: Imali su najuspješniju tajnu policiju
Feljton o dinastiji Romanov nastao je prema knjizi britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea koja donosi niz detalja iz života carske obitelji i onih u njihovu neposrednom okruženju. Iako su o dinastiji, pogotovo o najvećim carevima i caricama, poput Petra Velikog, Katarine Velike, Aleksandra I. ili posljednjeg ruskog cara Nikole II., “Romanovi 1613. - 1918.” razlikuje se od svih jer ulazi duboko u intimu careva, njihovih supruga, rodbine, djece, ljubavnica, ministara, nastojeći prije svega proniknuti u unutarnji svijet dvora, ali i psihu, karaktere, slabosti te snagu svakog od njih.
Pri tome se služi obiljem materijala - od pisama, dnevnika, zaboravljenih i nikad objavljenih biografija i autobiografija, sklapajući mozaik pun detalja, bizarnih pojedinosti, ali i slučajeva koji su bitno utjecali na sudbinu carstva, dinastije, ali i cijeloga svijeta. Sličnim postupkom Simon Sebag Montefiore opisao je i “careve” koji su naslijedili dinastiju Romanov.
Točnije, svijet, likove, unutarnje postupke, tračeve, spletke, tajne službe i masakre u vremenu uoči i poslije Oktobarske revolucije. “Mladi Staljin” i “Na dvoru crvenog cara” prirodno se nadovezuju na djelo “Romanovi 1613. - 1918.” i donose niz detalja koji otkrivaju vrijeme Staljinova uspona i vladavine.
Od vlakovođe do ministra
“Bi li vlak mogao ići brže. Bilo bi dobro da ide brže”, pitao je ruski car Aleksandar III. zvani Kolos nepoznatog željezničkog inženjera Sergeja Wittea.
“Može ići brže, ali to ne bi bilo dobro, bilo bi katastrofalno”, odgovorio mu je Witte.
Car se na to nije obazirao. Vlak je ubrzao te je uskoro odjeknula eksplozija i cijela kompozicija se prevrnula. Prva careva pomisao bila je da su vlak napali teroristi-revolucionari, uostalom, već je to doživio kad su njegova oca Aleksandra II. revolucionari iz skupine Narodna volja pokušali ubiti podmetanjem eksploziva pod carski vlak, no dok je spašavao ranjene i izvlačio mrtve, podizao šine i teški krš (Aleksandar III. zvani Kolos bio je iznimno snažni dvometraš koji je na zabavama savijao žarače i trgao špilove karata), ustanovljeno je da je vlak ispao iz tračnica jer je išao prebrzo.
Točnije, išao je prebrzo za katastrofalno stanje ruskih pruga i željeznice općenito (njegov djed Nikola I. nije vjerovao željeznicama i propustio ih je graditi, što je Rusko Carstvo katastrofalno unazadilo, i vojno i gospodarski i tehnološki, naspram Britanije i Francuske, te rastućeg Njemačkog Carstva). Iako konzervativac, Aleksandar III. nekoliko mjeseci poslije sjetio se drskog željezničkog inženjera i postavio ga za ministra.
Sergej Witte bit će jedan od najuspješnjih ministra i premijera Ruskog carstva, pod njim će se ubrzano izgraditi željeznička mreža, oživjeti gospodarstvo i usmjeriti Rusiju prema istoku, gdje je postojao prostor za širenje, služit će pod Aleksandrom III. i Nikolom II., ali, kao i mnogim drugim premijerima i ministrima zdravog razuma, carevi će im ograničeno vjerovati, pa će tako svi previdjeti Witteova upozorenja da je rat s Japanom i vojno širenje na Manđuriju avantura koja će završiti katastrofalno.
A završila je ruskim porazom, potapanjem Baltičke flote i revolucijom iz 1905. godine kao uvertirom i generalnom probom za revoluciju iz 1917., koja će više-manje sve Romanove dovesti pred boljševičke streljačke odrede i zauvijek izbrisati dinastiju. Carevi dinastije Romanov, koja je vladala šestinom zemaljske kugle i čije se carstvo punih 313 godina širilo svakoga dana za 142 četvorna kilometra, većinu uspjeha može zahvaliti dvjema osobinama- biranju premijera, ministara i najbližih suradnika te osnivanju tajnih službi.
Izbor glavnih suradnika - koji često nisu formalno nosili funkciju premijera ili ministra - bio je plod slučaja, sreće ili nepogrešivog instinkta za preživljavanje koje su Romanovi imali, pa će tako na istaknute položaje stavljati i ljude koje osobno nisu podnosili. Aleksandar I. nije mogao smisliti maršala Kutuzova koji mu je donio pobjedu nad Napoleonom, a Nikola II. nije podnosio premijera Stolipina koji je uspješno stavio pod kontrolu sve revolucionarne pokrete i osigurao neviđeni gospodarski rast Ruskom Carstvu.
Istodobno, dok su na istaknute položaje stavljali osobe koje ne podnose, ali znaju da će spasiti i uzdignuti carstvo (i njihove guzice), birali su i neviđene nesposobnjakoviće, čiji su gafovi Rusiju stajali i ugleda, i krvi, i novca.
Pa će tako Nikola I. za glavnog pregovarača s Turcima izabrati Aleksandra Meniškova. Rusi su nakon vojnih pobjeda očekivali da će izboriti kontrolu nad Bosporom, koji su de facto već držali u rukama, te kontrolu nad svojim najvećim strateškim snom Carigradom, Meniškov će na pregovore uzeti pogrešne geografske karte, one koje su, “zlu ne trebalo”, označavale najnepovoljniji scenarij za Rusiju, britanski pregovarač to će uočiti i odmah pristati na ruske te tako rusku pobjedu nad Osmanlijama pretvoriti u britanski trijumf.
Tajne policije koje su carevi osnivali bile su mnogo uspješnije. Ispočetka je njihova uloga bila u sprečavanju urota protiv samog cara, a kasnije, kad Rusko Carstvo zahvati revolucionarna groznica, u otkrivanju i suzbijanju raznih revolucionarnih grupa.
Mnogi smatraju Ohranu, carsku tajnu policiju, jednom od najuspješnijih tajnih policija u povijesti, a njihovu metodu da sami osnivaju revolucionarne grupe, koje bi zatim privlačile prave revolucionare te Ohrani omogućavale da ih kontrolira i u pravom trenutku rasturi, smatra se jednom od najučinkovitijih policijskih metoda.
Ali i oni su radili neviđene gafove - Sergej Degajev, vođa revolucionarne Narodne volje, bio je Ohranin agent koji je vodio šef petrogradske Ohrane Grigorij Sudjekin. Na kraju ga je Degajev smaknuo i zbrisao u SAD, gdje je dočekao smrt kao mirni profesor matematike Aleksandar Pell na sveučilištu South Dakota.
Zauzvrat, ovaj mu je trebao pokazati atentatora. Naravno da je atentator bio sam Bogrov koji je u pauzi predstave ubio Stolipina. Da je Stolipin preživio, pitanje je bi li se Rusija ikad uključila u Prvi svjetski rat koji je bio ključni sastojak, presudni faktor i katalizator, za uspjeh revolucije koja je u carstvu ključala ispod površine već pedeset godina.
Carevi su suradnike birali čudnim spletom okolnosti, nekad čistom srećom, poput Wittea, nekad na temelju prethodnih uspjeha, poput baruna Ostermana, nekad zbog balansa različitih političkih okolnosti, a nekad bi se suradnici sami pojavili, ali svaki od njih uglavnom je bio bolji nego kad su za ključne ljude birali vlastite rođake.
Aleksej, četvrti sin cara Nikole I., postao je šef mornarice tijekom vladavine starijeg brata Aleksandra III. Iako je bio iskusni mornar s više od 1700 dana na moru, propustio je modernizirati mornaricu fokusirajući svu svoju snagu na zavođenje balerina i glumica. Iako nesposoban i lijen, nije ga smijenio ni Aleksandrov sin Nikola II., pa će se Aleksej na ključnom sastanku na kojem se odlučivalo hoće li Baltička flota biti poslana na put oko svijeta da deblokira Port Arthur, koji su Japanci opkolili, cijelo vrijeme došaptavati o ovoj ili onoj balerini i glumici koju misli povaliti.
On je vojsku od šest milijuna ljudi vodio sa stožerom od 60 časnika i jednim telegrafom te doživljavao poraz za porazom, sve dok se nije pojavio talentirani general Brusilov i pokrenuo ofenzivu protiv austro-ugarskih snaga i razvalio ih, ali nije naišao na ozbiljniju potporu u glavnom stožeru.
Naizgled hirovito biranje premijera, ministara i osnivanje tajnih policija uvjetovano je nagonom za održanje Romanovih, stvar nužnosti, jer sama dinastija osnovana je gotovo slučajno te velikaši, boljari i kozački atamani nisu očekivali da će dugo poživjeti kad su izabrali prvog cara, boležljivog i slabo obrazovanog dječaka Mihaila I. Romanovog.
Svjestan da je na prijestolje došao nespreman, instinktivno će odrediti mentora svojem sinu Alekseju, a to će buduće Romanove osvijestiti da suradnike biraju po sposobnostima, a ne po podrijetlu. Bio je to dvosjekli mač - ti ljudi bi im često spašavali glavu i carstvo, ali u slučaju da ne uspiju, navukli bi bijes velikaša, često i mase, pa bi i njihova, ali i carska glava došla pod panj.
Prvi car dinastije Romanov, Mihael I., izabrat će kao mentora sinu Alekseju osiromašenog plemića Borisa Morozova, koji će se, kad se Aleksej popne na prijestolje, domoći ministarskog i premijerskog položaja, oženiti sestru careve žene i neviđeno se obogatiti.
To će mu gotovo doći i glave jer će ga zbog neprestanog povećavanja poreza na sol moskovska gomila htjeti rastrgnuti. Car će ga spasiti istupivši pred razularenu gomilu željnu krvi pa je završio samo u progonstvu. Ipak, trajnije posljedice će imati Morozovljevo okretanje cara zapadu i to što ga je uspio zainteresirati za tehnologiju, osobito za balistiku i topništvo, što će se pokazati ključno za buduće naraštaje Romanovih.
Kao što će se korupcija pokazati ključnom karakteristikom većine genijalnih ministara, premijera i carskih savjetnika. Petar I. Veliki uopće nije mario za podrijetlo svojih najbližih suradnika, glavni generali bit će mu Švicarac Lefort i Škot Gordon, za šefa tajne službe stavit će Fjodora Romadonovskog, kojeg će zvati knez car, a glavni suradnik bit će mu Igor Meniškov, kojega je upoznao kad se kao dječak igrao vojnih igara osnivajući buduće vojne jedinice.
Igor Meniškov zvani “knez od pita” vjerojatno je bio sin trgovca pitama, a uzdigao se na položaj jednog od najmoćnijih i najbogatijih ljudi Rusije. Točnije, bio je najbogatiji - na vrhuncu je imao 300.000 kmetova na svojim imanjima, vladao je s 3000 sela i sedam gradova. Bogatstvo je stekao uglavnom korupcijom, a Petar I.
Veliki ga je nekoliko puta protjerao, prijetio mu smaknućem i skidao mu činove, Igor Meniškov, zahvaljujući organizacijskim i vojnim vrlinama, sve je to preživio neprestano se uzdižući i bogateći, ali i šireći Rusko Carstvo. Nadživjet će Petra I. Velikog i njegovu ženu Katarinu I. te pokušati upravljati Petrom II., dječakom kojeg je od vladanja više zanimao lov, pa se pričalo da dvor nije u Petrogradu, nego u štenarama Dolgorokovih, gdje se uzgajaju najbolji lovački psi.
Moć Igora Meniškova istopila se preko noći, kad se razbolio, u tih nekoliko dana koliko je nemoćan ležao u krevetu, izgubio je utjecaj na cara dječaka, svi su mu na dvoru okrenuli leđa (ionako su ga mrzili zbog bogaćenja) te je protjeran Sibir gdje je umro. Drugi štićenik Petra I. Velikog, barun Aleksej Ivanovič Osterman, bio je nešto lukaviji i manje pohlepan od Meniškova. Osterman je bio njemačkog podrijetla, sin protestantskog pastora, i uzdigao se na mjesto ministra vanjskih poslova Ruskog Carstva.
Iako je većina carskih savjetnika, ljubavnika i ljubavnica težila moći i osobnom bogatstvu, bilo je i iznimaka - Ivan Šuvalov, ljubavnik carice Elizabete, osnovao je sveučilište, novine, te začeo Ermitaž, a kad su ga u jednoj od brojnih spletki na dvoru htjeli postaviti na istaknuti položaj, on je to s prezirom odbacio izjavljujući kako ga bilo kakva vlast uopće ne zanima.
Doduše, bilo je tu i računa, meteorski uspon carskih štičenika često bi završavao meteorskim padom kad bi došlo do smjene vladara, obično pod krvnikovom sjekirom. Ivan Šuvalov je preživio smjenu vlasti.
Dvoje ljudi bilo je ključno za pobjedu Rusije nad Napoleonom - jednoga je car Aleksandar I. mrzio, a drugoga gotovo obožavao. Nije mogao podnijeti maršala Kutuzova, vjerojatno zato što je Kutuzov pobrao vojničku slavu koju je Aleksandar I. želio za sebe. Zato je obožavao i praštao gotovo sve samozatajnom generalu Alekseju Arkčajevu, koji je reformirao rusko topništvo koje je imalo presudni utjecaj u pobjedi nad Napoleonom.
Mrzovoljni Arkčajev na svojem je imanju provodio pravi teror nad kmetovima kažnjavajući ih za svaku sitnicu - od nedolaska na misu do pogrešnog pozdrava, a batine kojima ih je kažnjavao posprdno su zvani Arkčajevi štapići. Osobito je okrutna bila njegova ljubavnica, kmetica Anastazija Minkina, koju su zbog okrutnosti sami kmetovi smaknuli. Arkčajev je poludio i zaveo dodatni teror, a car mu je sve to oprostio, iako je sam bio sklon liberalnim idejama i oslobođenju kmetova.
Dapače, jedan od glavnih ministara bio mu je liberalni Mihael Speranski, koji je zagovarao američki sustav demokracije s carem kao trajnim predsjednikom. Arkčajevljeva metoda preživljavanja bila je fatalna odanost caru i nemilosrdno razvijanje vrhunskog topništva, dok je Speranski imao lukaviju metodu - bio je nagluh pa se često pravio gluh kad nešto nije htio čuti i provesti.
Ipak, na vlasti je dulje preživio Arkčajev, Speranski je jednostavno bio preliberalan za vremena kad su Europu prožimale ideje jednakosti i slobode, što je Romanove, ma koliko liberalni bili, užasavalo.
A Aleksandar I. pokušavao je biti liberalan, u teoriji, u praksi se grozio bilo kakvog, pa i najmanjeg popuštanja od apsolutne vlasti te potkraj života postao paranoičan misleći da u Parizu postoji Comitte General koji kuje svjetske zavjere kako bi ukinuo sve dinastije.
Stvar je bila mnogo prozaičnija - njegovi podanici, prije svega obrazovana elita i oficiri, željeli su uvesti kakav-takav ustav i kakvu-takvu demokraciju ili barem neku podjelu vlasti. John Sherwood je sastavio cijeli tajni spis urotnika i urote, ali umjesto da je hitno dostavi caru, on je skrenuo u lokalni bordel i zadržao se nekoliko dana. Taman dovoljno da car umre od tifusa.
Zbog toga, ali i nejasnog reda nasljeđivanja, Konstantin je odbio krunu jer je bio oženjen za katolkinju, a Nikola I. ju je prihvatio, ali to nitko nije znao, pa je izbila pobuna. Moskovska pukovnija se pobunila i zauzela skupštinu, budući car Nikola I. presreo je grupu grenadira koji su išli prema dvorcu i pitao jesu li urotnici.
Ovi su odgovorili da jesu. “Idite onda pred skupštinu, tamo vam je mjesto.” I ovi su poslušno otišli pred skupštinu gdje su pobunjenici, uglavnom vojnici seljačkog podrijetla, uzvikivali: “Hura za Konstituciju”, misleći da je Konstitucija Konstantinova žena, a ne ono što su organizatori pobune tražili (konstitucija - ustav).
Nikola I. bio je iznimno konzervativan car i kao svaki od Romanova organizirao je tajnu policiju, ali njegova je bila iznimno učinkovita. Ustvari, bila je to prva prava tajna služba u Europi iako je na njezinu čelu bio rastreseni Alexandar Bencendorff, koji je često morao pogledati u vlastitu posjetnicu da se sjeti kako se zove. Ali bio je učinkovit, riješio je pobunu, suzbio revolucionare i stavio pod kontrolu sve što bi moglo ugroziti carstvo iznutra.
Ali nije carstvo mogao zaštiti od vlastite gnjilosti, željeznice su zapostavljene, vojska je zaostala i imperijalne sile poput Britanije i Francuske te rastuće Njemačke bile su, ma kako vojno malobrojnije, superiorne zaostaloj ruskoj vojsci. Njegov nasljednik Aleksandar II. ipak je pokrenuo reforme, oslobodio kmetove i počeo se širiti na istok, imao je i neformalnog saveznika koji je uvelike određivao javno mnijenje i politiku carstva - vlasnika dnevnih novina Moskovske novosti Mihaila Katkova, taj pomalo zaboravljeni novinski magnat objavio je dvije možda i najveće ekskluzive u povijesti novinarstva - Tolstojev “Rat i mir” u nastavcima i “Zločin i kaznu” od Dostojevskog. Aleksandar III. zvani Kolos, iako slučajni car, pronaći će sposobnog ministra Sergeja Wittea, koji će izgraditi željeznicu te osnovati Ohranu pod vodstvom Dmitrija Tolstoja.
Možda mu je i važnije bilo osnovati Ohranu, val atentata zahvatio je Rusiju još u vrijeme njegova oca, koji je sam preživio pet atentata, ali ne i kobni šesti. U vrijeme Aleksandra II. na ulici je izboden šef Trećeg odjela (tajne policije) Nikolaj Mezencov, a umalo je ubijen i njegov nasljednik Aleksandar Drentlin Gubernatori.
Policajci i državni službenici ubijani su gotovo na dnevnoj bazi, a premijer MIhail Loris-Melikov sam je svladao atentatora, dok je 140 kilograma nitroglicerina postavljeno u Zimski dvorac. Zato je Aleksandar III. osnovao Ohranu, koju se smatra najboljom tajnom policijom tog razdoblja.
Njihova metoda bila je jednostavna - sami su osnivali revolucionarne grupe i kontrolirali ih. No njihova ostavština bit će i “Protokoli sionskih mudraca”, odvratne antisemitske knjige koja je uvelike utjecala na holokaust, a nastala je kao prerada dvaju knjiga protiv Napoleona III.
Ohrana je više-manje razbila sve revolucionarne grupe, ali stabilnosti Rusije više je pomogao neviđeni gospodarski rast od 1890. do 1910. pod Sergejeom Witteom. Ali taj gospodarski rast pratili su i užasni pogromi i progoni Židova (gotovo su svi ruski carevi bili izraziti antisemiti), kojih je godišnje emigriralo 130.000. Ohrana je držala čvrsto konce u rukama i pod Nikolom II., najnesposobnijim ruskim carem, neprestano stvarajući revolucionare koji su ustvari bili dvostruki agenti.
Tako su se brinuli da revolucija ključa, ali nikad ne izađe na površinu. Ipak, nakon pada Porth Arthura i gubitka rata protiv Japana krenuo je zamah revolucije, Zimski dvorac je bombardiran, štrajkalo je 160.000 ljudi, a vodio ih je socijalist Gapon, koji je bio Ohranin agent koji se oteo kontroli.
Ipak, revolucija je krvavo ugušena, a na mjesto ministra unutarnjih poslova došao je Petar Stolipin, izuzetno pragmatični monarhist i začudo zagovaratelj prava Židova.
Važno je reći da je ministar unutarnjih poslova bio ustvari osoba koja je držala vlast u carstvu, ta pozicija bila je važnija od pozicije premijera, a često je ministar policije ujedno bio i premijer. Tijekom 1905. na 1906. ubijeno je 3600 raznih državnih službenika, a na Stolipina bombaši samoubojice su pokušali atentat na prijamu. Ipak, Stolipin je uspio zavesti red i ponovno pokrenuti gospodarski rast, boljševici su praktički nestali sa scene, a sam Stolipin je preživio 17 pokušaja atentata.
Iako je car, i osobito carica Alix, htjela da se Rasputin i Stolipin zbliže, ovaj ga je primio, saslušao te, kako sam priznaje, na trenutak bio omamljen njegovim hipnotičkim pogledom, ali taj trenutak je brzo prošao i shvatio je da sibirski seljak lupeta neviđene i nepovezane gluposti te ga izbacio iz kancelarije.
Car je to teško progutao. Ali nije ga mogao smijeniti, umjesto njega to je učinila najsposobnija tajna služba tog doba - Ohrana, i to zbog neviđene nesposobnosti. Sami su osigurali atentatoru Dmitriju Bogrovu karte za predstavu na kojoj je svečani gost bio Petar Stolipin.
Bogrov im je tamo trebao pokazati atentatora, a agenti Ohrane shvatili su da je atentator Bogrov tek kad je ovaj ispalio smrtonosne hice u Petra Stolipina. Više nije bilo nikoga dovoljno moćnog da spriječi ulazak Rusije u Prvi svjetski rat i rastući utjecaj Rasputina na dvoru i u carstvu. Uskoro će specijalnim vlakom iz Švicarske, u organizaciji Nijemaca, biti doveden Vladimir Iljič Uljanov, s čijim će dolaskom na vlast zauvijek nestati dinastija Romanov.