Probudili su ih malo iza ponoći 17. srpnja, prije točno 101 godinu, i pod izgovorom da bijeloarmejci nadiru, rekli su im da će iz zbog njihove sigurnosti skloniti u podrum. Ušavši u prostoriju šest metara dugu i pet metara široku, carica se začudila što nije bilo stolaca, ali su dobili dvije kad je car zatražio od svojih četvero službenika.
I čim su sjeli, u prostoriju je ušlo 11 pripadnika Čeke, prve sovjetske tajne policije, predvođenih Jakovom Jurovskim, tada 40-godišnjim zapovjednikom Čeke za Moskvu, jednim od prvih boljševika uopće.
"Rekao sam Nikoli otprilike to da ga njegova kraljevska i druga rodbina u zemlji i inozemstvu pokušava spasiti, ali da je Sovjet radničkih poslanika odlučio strijeljati ih. On je pitao: 'Što?' i okrenuo se prema Alekseju. Istog trenutka pucao sam u njega i ubio ga na mjestu. Nije imao vremena niti okrenuti mi se. Aleksej je ostao sjediti skamenjen. Ubio sam i njega. Ostali su pucali u kćeri, ali ih nisu pobili. Tada je Jermakov pokušao bajunetom, ali nije uspio. Konačno smo ih pobili hicima u glavu", tako je Jurovski u zapisnik kako je započeo pokolj.
Nakon pucnja u cara svi su započeli paljbu. Meci su treštali, odbijali se od zidova i iznova pogađali žrtve. Po podu su se za samo nekoliko trenutaka slijevali potočići krvi. Ovim opisom Jurovski se hvalio sve sve do smrti od puknuća čira na dvanaesniku 1938. Bilo mu je jako stalo da ga povijest upamti kao onoga koji je osobno dao pobiti rusku carsku obitelj, što mu se i jest ostvarilo.
Samo, dok milijarde ljudi znaju i za Leeja Harveyja Oswalda i za Gavrila Principa i za mnoge druge atentatore koji su mijenjali povijest, tko je pobio cara Nikolu II, njegovu suprugu, četiri kćeri i sina, ipak nije tema za podružiti se s nekime uz, recimo, kavu.
Danas se čak ne zna niti koliko je bilo egzekutora, da li devetorica ili možda 11. Za devetoricu se ipak zna poimenice, kao i za mnoštvo pikantnih, zanimljivih i morbidnih detalja.
Poput onoga da je tonski zapis ispovijesti jednog od svjedoka iz te noći u 1980-ima obožavao stalno i iznova preslušavati šef KGB-a Juri Andropov, koji je od 1982. do smrti 1984. vodio SSSR kao generalni sekretar CK KP.
Jurovski je bio boljševik još od 1905. Upravo se bio vratio s kraćeg rada u Njemačkog kao urar, kratko nakon neuspjele revolucije te godine. Jurovskoga su vlasti povremeno uhićivale, pa puštale, on je postajao sve rigidnijih stavova.
Tako da je u vrijeme oktobarske revolucije bio jedan od prvih članova sovjetske tajne policije Čeka i kao osoba od apsolutnog povjerenja, njemu je revolucionarno vodstvo Vladimira Iljiča Lenjina dalo da čuva carsku obitelj. Boljševici, zapravo, nisu planirali pobiti ih. Nudili su nekim europskim carskim obiteljima da im ih izruče, da im daju azil.
No, čak niti britanski kralj George V koji je bio blizak rođak cara Nikole II, nalikovali su jedan drugom kao braća blizanci, to nije htio jer se plašio, kako je ruski car u Velikoj Britaniji bio vrlo nepopularan, da bi možda i nekome u njegovoj zemlji moglo pasti na pamet nešto u vezi kraljevske obitelji.
Sovjet, dakle, nije htio ubiti Romanove, ali isto tako, jedina stvar koju su manje željeli od toga, bilo je da se Romanova dočepaju kontrarevolucionarni bijelogarmejci.
I kada je Jurovski vidio da se Bijela armija približava, organizirao je ubojstvo. On je bio taj koji je udovoljio traženju careve supruge da im donesu dva stolca. Zapravo se nećkao, sve dok mu njegov prvi pomoćnik Grigorij Nikulin nije šapnuo da je car negdje nekad rekao da bi htio umrijeti sjedeći.
Čekali su prvo da čuju kako dolazi kamion uz zgradu. A onda su krenuli. Jurovski je izvukao kolt i pucao u prsa caru, otprilike trenutak prije nego što će u njega pucati i ostali.
Vojni komesar za tu oblast Peter Emakov bio je temeljito pijan, jer drugačije nije imao želudac za sudjelovati u pokolju. On je carevoj supruzi Aleksandri ispalio metak u glavu. U pucnjavi ispalo je da su kćeri preživjele.
Jurovski je potom zapovijedio da ih izbodu bajunetima, vjerojatno jer je soba već bila puna dima od baruta. Ali nisu uspjeli jer su, pokazalo se, u odjeći imali ušivene dragulje. Zato su im krenuli pucati u glavu. Jurovski je osobno ispalio metak u glavu princezi Tatjani i malom Alekseju.
Emakov je hicem u glavu ubio princezu Mariju koja je bježala prema vratima. Princeza Olga pokušala se prekrižiti, ali nije stigla. Bio je to kaos, ispaljeno je točno 70 metaka koji su se odbijali i od zidova, a uz prve pokušaje ubijanja bajunetima, pa poslije, kad su ovi već bili mrtvi, probadanja bajunetima za svaki slučaj, ubojstvo je potrajalo 20 minuta.
Danas se vodi da su u tome sudjelovali Jurovski, Nikulin, Mihail Medvedev Kudrin, Ermakov, Stepan Vaganov, Aleksej Kabanov nekoć vojnik u carskoj vojsci, koji je u Čeki bio zadužen za tešku strojnicu, Pavel Medvedev, te izvjesni V. N. Netrebin, i J. M. Celms. Jurovskog je poslije kraćeg građanskog rata život odveo do pozicije šefa Odjela za zlato Sovjetskih državnih rezervi, jer osim što je bio vrstan urar, bio je i draguljar.
Imao je reputaciju strogog i okrutnog progonitelja korupcije i krađe, u Kremlj je, primjerice, predao sve do posljednjeg dragulja Romanovih, a poslije je postao direktor u Politehničkom muzeju.
Njegovo predvođenje pogubljenja Romanovih moderni ekstremni nacionalistički desničari u Rusiji koriste za raspirivanje antisemitizma jer je Jurovski poticao iz židovske obitelji. Samo što je uoči revolucije činio sve da se ogradi od svog porijekla. Čak je navodno u Njemačkoj prešao na luteranstvo. Poslije je, kao istaknuti komunist, bio ateist.
Nakon Čeke bio je šef Uralskog regionalnog komiteta za hitnost, što je ubrzo postalo NKVD, potom i KGB. Za njega se priča da je jedan od njegovih najradosnijih trenutaka u životu bio kad je upao na neku zabavu s knjigom netom objavljenom na Zapadu u kojoj je bilo potpuno jasno navedeno da je on bio taj koji je potamanio Romanove.
Bio je oduševljen. Nije se nešto naživio jer je umro u dobi od 60, u bolnici u kojoj mu nisu imali uvjeta zakrpati čir na želucu koji je pukao. Po svoj prilici je umro u jezivim mukama.
Onaj koji je najviše profitirao njegovom smrću bio je Medvedev, znan i kao Kudrin. U ubojstvu Romanovih sudjelovao je kad je imao 27 godina, a u doba kad je umro Jurovski, imao je 47, sasvim dovoljno da ostane sam na svijetu koji je tvrdio da je zapravo on ubio cara.
Bio je jedan od visokih NKVD-ovaca i često se prepirao s Jurovskim oko toga koji je od njih dvojice bio "onaj". I čim je Jurovski umro, Medvedev je krenuo obilaziti sveučilišta u udaljenijim krajevima i mladima pričati svoju verziju.
Ostalo je zabilježeno da je krajem 50-ih otišao u mirovinu i primao mjesečno 4500 rubalja, što je bio ogroman novac. Njegova verzija ostala je vrlo upitna već time što se hvalio jednim takvim pokoljem. Potom i time što je studentima znao tvrditi da su za bajunetima morali posegnuti jer su štedjeli metke, što je besmislica i očiti falsifikat iz niza razloga.
Dosegnuo je čin pukovnika, dakle jako se visoko vinuo u NKVD-u, a opet, toliko mu je bilo stalo do uloge u povijesti, da je Nikiti Hruščovu predao svoje memoare "Neprijateljski vjetrovi" u rukopisu u kojem je tvrdio da je on zapovijedao operacijom.
No, Hruščov mu to nikad nije dao tiskati. Kasnijih godina o tome su svjedočila djeca nekih od sudionika. Nikulinov sin tvrdio je da je njegov otac bio samo promatrač. Kudrinov sin se sjećao prepirku njegovog oca i Jurovskog.
A ostali ubojice? Vaganova su iste godine, 1918., u jednom mjestu do smrti zatukli seljaci kod kojih je nepotrebno brutalno išao provoditi zapovijedi Čeke. Medvedeva je Bijela armija uhvatila 1919. kod grada Perma, te je kod njih umro u zatvoru od tifusa. Ostali su mahom uspjeli preživjeti najgore pokolje u Drugom svjetskom ratu i progone koji su uslijedili.
