"Posvojili su me, a onda izbacili s jednom vrećicom"
Javila sam vam se jer želim ispričati kako je izgledao moj život unazad pet godina i što sam sve prošla u tom razdoblju. Želim prije svega poslati poruku djeci koja su u istoj ili sličnoj situaciji kao ja da znaju kako postoji izlaz i da moraju sami odabrati put koji žele, a ne prepustiti se sustavu. U mojem slučaju sustav je zakazao i također želim da institucije propitaju koliko svi njihovi djelatnici zapravo rade u interesu djeteta koji tako često ističu, a u kojoj mjeri se uopće ne bave djecom", započinje razgovor Bruna Koprić (19) iz Zagreba.
"Rodila sam se u siromašnoj zagorskoj obitelji. Uz mene, bilo je još šestero djece. Starijih dvoje već su bili u domu. Najstarija sestra je 1995. godine imala dvije godine kad je pala u posudu s vrućom vodom i umrla, a tragedija je stigla i tri godine poslije. Moja druga sestra imala je četiri godine. Ne zna se kako, ali popila je pesticid koji su roditelji koristili na njivi i također je preminula. Tad je došla socijalna služba. Pokupili su moje dvije starije sestre i mene te nas odveli u udomiteljsku obitelj. Srednja od nas tri, već je tada bilo jasno, rodila se s intelektualnim teškoćama", gotovo mehanički prepričava ono što je doznala od posvojitelja, skrbnika, udomitelja i starijih sestara koje su se još sjećale tih najranijih dana.
Nikad nije zatražila uvid u svoj spis u centru za socijalnu skrb, a kaže ni da ne želi imati veze s tim ljudima niti više išta znati o njima. Tog dijela života jednostavno se ne sjeća jer je bila beba od jedva godinu dana. No muke djevojčica tek su počele.
"Udomitelji kod kojih su nas smjestili bili su grozni ljudi. Ja sam puzala kad sam došla kod njih, ali nitko ništa nije radio sa mnom. Starija sestra me učila hodati. Nisu nam davali hranu, nego su starije sestre krale od njih kako bismo imale što jesti. Hodale smo u dronjcima, jer svu odjeću, igračke ili hranu koje bi dobili za nas, udomitelji su dijelili svojim rođacima i prijateljima. Spavale smo na prljavim madracima. Kad su nas kupali, sve tri bi postavili u kadu i kupali nas u istoj vodi. Kad bi dolazila socijalna radnica, morale smo govoriti da nam je tamo jako dobro i da sve ide odlično", nastavlja ona dodajući kako je najstarija sestra tad već krenula u prvi razred osnovne škole i njezina učiteljica uvidjela je da nešto ne valja.
Bruna ne zna detalje, ali kaže da je učiteljica sve prijavila Centru za socijalnu skrb te da im se jednog dana na vratima iznenada pojavila socijalna radnica.
"Došla je bez najave i zatekla situaciju onakvu kakva je nama bila svaki dan, bez priprema i uljepšavanja. Rekla je da odmah pokreću postupak za posvajanje i da će nas posvojiti sve tri zajedno. Toga se ne sjećam puno, uglavnom iz onog što su mi pričale sestre. Sjećam se jedino da unatoč svemu nisam htjela ići nigdje. Posvojitelji su dolazili u posjete kako bismo se upoznali, a nakon nekog razdoblja došli su po nas da idemo doma s njima. Ja sam tad imala pet i pol godina. Pobjegla sam pod krevet od straha i plakala", zastaje Bruna.
Do posvojenja nosila je ime koje su joj dali biološki roditelji, a posvojitelji su joj dali ime Bruna. Imena su promijenili i njezinim sestrama.
"Ti su ljudi moji pravi mama i tata. Oni su me naučili što je to ljubav i obitelj i do groba ću im biti zahvalna na tome. Pružili su mi nezaboravnih devet godina u kojima sam imala dom, vlastitu sobu, vlastitu obitelj. Bila sam iskreno sretna", uzdahnula je ona i na tren se zagledala u daljinu kao da pokušava suzbiti topla sjećanja.
No brzo hvata konce priče i nastavlja. Obiteljsku idilu narušio je neugodan incident sa srednjom sestrom, onom koja ima intelektualne teškoće.
"U tom periodu išla je u srednju školu po prilagođenom programu. Ona ima ispodprosječnu inteligenciju i teškoće s koncentracijom i oduvijek smo svi znali da je, ajmo reći, bolesna. Tog dana posvađala se sa školskom kolegicom na ulici. Nakon puno uvreda i ružnih riječi moja se sestra strašno uzrujala i krenula je preko tramvajske pruge do stanice kako bi otišla kući. No njezina kolegica tad je počela vikati ljudima da će se moja sestra baciti pod tramvaj. Netko od prolaznika je nazvao Hitnu i sestru su odveli u Kukuljevićevu. Bila je izvan sebe. Nazvali su mamu da dođe u bolnicu da rasprave što dalje. Mami su liječnici predložili da sestra ostane tamo na promatranju", prisjeća se Bruna trenutaka koji su zauvijek obilježili obitelj koja je do tada, koliko se sjeća, bila sretna.
Sestri je u bolnici bilo iznimno teško, a pričala je kako ne pripada ondje jer su djeca oko nje opterećena ozbiljnim problemima poput narkomanije, suicida, silovanja...
"U vrijeme Božića sestru su pustili doma na par dana da blagdane provede s obitelji. Tijekom njezina boravka izbila je obiteljska svađa oko neke gluposti i rekla je da će nam se osvetiti ako je vratimo u bolnicu. Vratila se, a ubrzo je liječnicima ondje ispričala da ju je naš tata seksualno zlostavljao. Svi skupa se u novonastaloj situaciji nismo snašli. Istraga je pokazala da njezine tvrdnje nisu točne pa je ona na kraju povukla optužbe, no naša se obitelj nepopravljivo raspala. Tata se povukao i postao hladan, a mama je odlučila da s njom više ne želi imati posla. Uzalud sam im objašnjavala da je sestra bolesna i da je ne bi trebali otpisati nego joj pomoći.
"Mamu je jako pogodilo što ja nisam mogla ni htjela prekinuti svaki kontakt sa sestrom. Starija sestra se priklonila mami i situacija doma postala je nepodnošljiva. Prestali smo funkcionirati. Sestru su ostavili u bolnici", priča dalje Bruna.
U to vrijeme već je upisala srednju poštansku školu. Imala je 14 godina. Zbog narušenih obiteljskih odnosa i mučne situacije u kući željela je više vremena provoditi na igralištu s prijateljima, a što manje boraviti u stanu.
"Igrala sam košarku i družila se s vršnjacima. Nisam morala razmišljati o svim problemima koje smo imali. No mojim roditeljima to nije bilo drago. Moja starija sestra bila je odlikašica u ekonomskoj školi, a ja sam počela popuštati na nastavi. Dolazila sam doma sve kasnije, pa umjesto da se iz škole vratim u 15 sati, vraćala bih se u 17. Bilo je teško, pa sam rekla mami da želim sve ispraviti i da se pomirimo, no ona mi je rekla da više ne želi razgovarati sa mnom. Svađe su bile sve učestalije, a u meni se probudio inat. Što su me oni više pritiskali, ja sam se vraćala kasnije "priča ona.
Tata me jedne večeri dočekao na vratima držeći vrećicu s mojim stvarima i rekao mi je da sad mogu otići susjedi dva kata ispod koja je obiteljska prijateljica jer me oni više ne žele pod svojim krovom.
"Nisam mogla vjerovati da se to događa, ali sam otišla susjedi misleći da će se situacija razriješiti", nastavila je Bruna pravdajući se kako u tom razdoblju nije konzumirala droge ni alkohol, iako mnogi njezini vršnjaci jesu.
Ona se, tvrdi, okrenula košarci. Prestala je odlaziti u školu i vrijeme je provodila s prijateljima na igralištu. Nakon mjesec dana na vratima susjedina stana pojavila se socijalna radnica s pedagogom i njezinim roditeljima. Rekli su joj da je roditelji zbog problema u ponašanju šalju u Centar za odgoj Dugave gdje će biti na opservaciji koja traje tri tjedna, a potom će odlučiti kako dalje.
"Kad sam to čula, u meni se pojavio ogroman otpor. Pobjegla sam od susjede i boravila kod prijateljice sljedeća dva tjedna. Njezina mama znala je moju situaciju. Imala je poznanicu odgajateljicu u Dugavama te me nagovorila da odem na sastanak s njom kako bih vidjela kakav je to dom i što će se ondje zbivati. U međuvremenu sam očajnički pokušavala stupiti u kontakt s mojim roditeljima koji su cijelo vrijeme znali gdje sam, ali su odbijali svaki kontakt. Policiji su prijavili moj nestanak. Nekoliko dana poslije na igralištu me uhvatio kvartovski policajac i odveo u postaju. Ondje su zvali moje roditelje, no mama je rekla da ne želi biti u istoj prostoriji kao ja. Odveli su me u prihvatnu stanicu u Dugavama. Odatle sam pobjegla sljedeći dan k prijateljici, no isti me policajac zaustavio na ulici i vratio u Dugave. Tada sam zaključila da ću pokušati ići linijom manjeg otpora i napraviti što se od mene traži", nastavila je Bruna ne skrivajući da je za dio situacije i sama bila odgovorna, ali unatoč ljubavi koju osjeća za roditelje, ne može shvatiti zašto je sve moralo ići baš takvim tijekom.
U tom razdoblju samo je željela biti što dalje od mučne i napete obiteljske situacije. Pristala je na opservaciju i ostala u domu.
"Mislila sam da će me roditelji željeti natrag ako pokažem dobru volju. Po završetku opservacije sastaje se komisija koja daje zaključno mišljenje. Sastoji se od odgajatelja, psihologa i ostalih stručnjaka koji su radili sa mnom, a nazočni su i roditelji. Taj dan nikad neću zaboraviti. Oni su svi već bili unutra kad sam ušla. Trebala sam sjesti na stolac pored svoje mame. Ona mi je okrenula leđa. Nije me htjela ni pogledati. Ne znam o čemu su sve razgovarali. Pitala sam roditelje idem li sad doma s njima. Mama je šutjela ne gledajući me, a tata je rekao da ne idem. Rasplakao se. Ustala sam i izašla iz sobe.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Pred vratima sam pala na pod i nastavila plakati jer sam shvatila da je to kraj i da više nema šanse da se vratim. Za njih nisam bila dovoljno dobra bez obzira jesam li se ponašala kako su htjeli ili sam bila svojeglava. Došla je socijalna radnica i rekla mi je da sad idem u udomiteljsku obitelj u Varaždin. Iako mi je ta pomisao bila teška, pomirila sam se sa sudbinom", objašnjava Bruna.
U tom se času, priča ona, osjećala apsolutno napuštenom od svih. Roditelji s njom više nisu htjeli imati nikakve veze, jedna sestra bila je u umobolnici, a druga je završavala školu i smatrala da si je sama kriva za sve
"Osjećala sam se potpuno odbačeno i bezvrijedno. U tom košmaru dan prije odlaska u Varaždin javlja mi se socijalna radnica i govori da im se javila moja pedagoginja iz osnovne škole koja se bavi udomiteljstvom te da bi me ona uzela k sebi. Imala sam 15 godina. Bila sam preplavljena negativnim emocijama zbog svega što mi se događalo. Mislila sam da nikad prema nikome više neću osjećati nešto lijepo, pa ni prema pedagoginji. Zato sam na par dana opet pobjegla iz Dugava i boravila kod prijateljice. U tom razdoblju emocije su se smirile i mogla sam razmišljati o svemu. Zaključila sam da mi je pedagoginja nova prilika za normalan i drugačiji život te da ne želim propustiti tu priliku. Odlučila sam se vratiti i otići kod nje. U međuvremenu sam pala prvi razred u srednjoj, no uspjela sam ponoviti godinu. Krenula sam u drugi razred i činilo se da će stvari krenuti u nekom boljem smjeru", prepričala je svoja nadanja i želje.
No idila nije dugo potrajala. Udomiteljica je, priča Bruna, nakon nekog vremena pokazala drugačije lice od onog koje joj je na prvi pogled djelovalo simpatično.
"Uz mene imala je još troje udomljene djece, dva dječaka malo mlađa od mene i djevojčicu od šest godina. Prema svima nama bila je stroga i zahtjevna, počela je prigovarati oko sitnica, a uskoro su počeli i verbalni sukobi. Ona je imala uvid u moj cijeli spis te je znala za stvari o meni i mojoj prošlosti o kojima čak ni ja nisam imala pojma. Počela mi je govoriti da sam ja kriva za raspad moje obitelji, da su me roditelji ostavili kod nje da me se riješe. Govorila mi je da sam smeće", opet je zastala Bruna. Iako u početku nije bježala i trudila se slijediti sve zahtjeve udomiteljice, pred kraj kaže da zbog svađa i stalne napetosti više nije mogla izdržati u toj kući. Počela je izlaziti s vršnjacima, a tad je prvi put okusila alkohol.
"Počela sam piti. Ne znam zašto. Svi smo to radili. Možda sam mislila da će mi tako biti lakše. Nemam pojma. Shvatila sam da je ona to radila samo zbog novaca. Da me nitko nikad nije htio. Da nikoga nije ni briga. I tako sam jedne večeri došla doma u alkoholiziranom stanju. Posvađala sam se s udomiteljicom i otišla spavati. Dok sam spavala, ona je zvala Hitnu i odvezli su me u Kukuljevićevu. Tek sam tad vidjela koji je horor proživljavala moja sestra. Tad sam imala 16 godina", priča ona bez srama i skrivanja mučnih detalja.
U međuvremenu se njezina obitelj raspala. Sestru su joj selili po psihijatrijskim ustanovama, pa je prošla Vrapče, Lopaču, više udomiteljskih obitelji i na kraju su je zadržali u Centru za odgoj i obrazovanje u Zagorju. Roditelji su zaključili da više ne mogu živjeti zajedno, pa je otac s drugom sestrom otišao od majke i zajedno su živjeli u drugom stanu. Majka je ostala sama, i dalje ne želeći kontakt sa svojom posvojenom djecom.
"Tata mi se u tom razdoblju javio. Posjećivao me, razgovarali smo o svemu. U Kukuljevićevoj sam provela mjesec i pol. Socijalna radnica tada je rekla da me šalju u Školu za odgoj i obrazovanje u Pulu. Tu sam izgubila i drugu godinu u školi, opet sam pala razred. Bilo mi je svejedno i pristala sam na sve. Unazad tih nekoliko godina po ustanovama su me tretirali kao da sam zadnji otpadak društva, nisu se libili govoriti mi da sam smeće i meni je iskreno postalo svejedno. Odlučila sam da ću onda postati smeće. Otišla sam u Pulu. Ondje sam provela sljedećih pet mjeseci", razotkriva dalje Bruna žrvanj sustava koji ju je jednostavno progutao.
Došavši u Pulu, ostala je posve zatečena.
"Tamo uglavnom smještaju djecu koja su sudski slučajevi i u najmanju ruku već sad kriminalci. Ondje su zbog tučnjava, razbojništva, narkomanije. Ja nisam bila ništa od toga, no kako bih se uklopila počela sam se ponašati kao i oni. Počela sam krasti po dućanima da se uklopim. Svaki nedozvoljeni izlazak tretirao se kao bijeg. U međuvremenu sam završila tečaj za pomoćnu kuharicu. Odgajatelji su bili apsolutno nepristupačni i sve što su radili za njih je bio samo posao. Nitko od nas tamo nije za njih bio osoba s osjećajima. Tijekom cijelog tog razdoblja u sustavu nikad nisam dobila psihološku pomoć. Nitko me nikad nije pitao zašto se zapravo ponašam tako kako sam se ponašala", ustvrdila je ona.
U tom razdoblju imala je 17 godina i čvrstu želju za slobodom. Kaže kako je ustrajala u tome da što prije želi pronaći posao, no odgajatelji u Puli nisu je shvaćali ozbiljno.
"Nisam to više mogla trpjeli. Zato sam s prijateljicom iz Pule pobjegla u Zagreb na nekoliko dana. Cijelu svoju priču ispričala sam Ministarstvu za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku, a obratila sam se i pravobraniteljici za djecu. Policija me u Zagrebu uhvatila i smjestili su me u Dugave. Ministarstvo je tad reagiralo na moju molbu i zatražili su da me se smjesti što hitnije u neki drugi dom. Imala sam još pet mjeseci do punoljetnosti, no moja socijalna radnica je odlučila da moram ići u Odgojni dom u Bedekovčini. Ondje sam ostala do punoljetnosti", objašnjava Bruna.
Tad je upoznala dečka, zaljubila i s njim i danas živi. Pronašla je posao u trgovačkom lancu.
"Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Zadovoljna sam, to je ono što sam htjela. Ne znam gdje će me budućnost odvesti i što ću raditi, ali konačno živim svoj život i o njemu odlučujem sama. Emocionalno sam puno postigla. Iako me iznutra itekako boli na pomisao o svemu što mi se događalo i mislim da će to cijelog života ostati uz mene, konačno sam sretna. Nemam problema sa zakonom, ne pijem, ne drogiram se, uzorna sam radnica, nemam problema u ponašanju i imam posve običan, normalan život kakav sam oduvijek željela", kazala je.
S tatom se nije čula od izlaska iz Pule, a s mamom nije uspjela ostvariti nikakav kontakt.
"Zvala sam je više puta, čak sam bila i do stana, zvonila sam joj na vrata ali nije htjela otvoriti. Uspjela sam je dobiti na telefon kad sam bježala iz Pule za Zagreb i tad mi je rekla da sa mnom više nema o čemu razgovarati, a da bi joj susret sa mnom bio previše bolan i zaklopila mi je slušalicu. Moje 'volim te' njoj ništa ne znači i svjesna sam da ona ne voli mene, ali ona je bez obzira na sve moja mama, jedina koju sam u životu imala. Voljela bih da opet budemo u kontaktu i da zna koliko je volim", kazala je u pola glasa.
Starija sestra također živi s dečkom, ali nisu uspjele izgladiti odnose, dok je druga sestra institucionalizirana i posjećuje ju. Čekaju da napuni 21 godinu, kad će ići na procjenu poslovne sposobnosti. Ovisno o nalazu, ostaje u instituciji ili će je pustiti. Što će dalje, ne znaju. Gdje misli da je sve sustav pogriješio u njezinom slučaju?
"U nebrojenim situacijama. Kako je moja mama mogla dijete od 14 godina ostaviti u domu i praktički me se odreći? U mojem ponašanju bilo je grešaka i to ne skrivam, ali nikada nisam bila kriminalac. Ništa joj ružno nisam napravila da sam zaslužila sve ovo. Sustav s druge strane uopće nije briga. Za njih smo svi isti beznadni slučajevi, svi smo smeće, tako nam se obraćaju i tako nas nazivaju. Nema topline, razumijevanja, a kamoli ljudskosti. Dojam koji sam stekla je da većina odgajatelja, pedagoga, psihologa i ostalih stručnjaka u timu koji rade s djecom na posao dolaze samo zaraditi svoju plaću. Socijalni radnici su posebna kategorija. Kad u medijima čitam njihove priče o tome kako se vode isključivo najboljim interesom djece, moram se pitati gdje je u cijeloj mojoj priči bio moj najbolji interes. Ja sam se izvukla, ali jako mi je žao što je moja sestra još u instituciji. Nadam se da će uskoro i za nju krenuti na bolje", zaključila je Bruna.
Razgovarali smo vrlo kratko i s Bruninim posvojiteljima, koji su kazali da ne žele sudjelovati u reportaži niti uopće razgovarati o Bruni. Iz Centra za socijalnu skrb odgovorili su kako je odredbama Obiteljskog zakona (Narodne novine 103/15) propisano da je u postupku zasnivanja posvojenja javnost isključena, a svi sudionici postupka su dužni poštovati pravo na zaštitu osobnih podataka.