Psiho iz Dubrave: Tukao ljude čekićem i šopao ih staklom

Sanjin Strukić (PIXSELL)
Donosimo seriju feljtona nagrađivanog novinara Hajrudina Merdanovića i Vilima Cvoka o hrvatskoj mafiji i najgorim kriminalcima Balkana
Vidi originalni članak

Nakon što je ubijen Zlatko Bagarić, Vjeko Sliško je ostao bez glavnog rivala u podzemlju. Već kao mladić, Sliško se počeo baviti sumnjivim poslovima. Početkom 1990-ih osniva tvrtku Bonaparte i kreće u posao s poker aparatima. Do 2001. godine kada je ubijen u 32. godini života u središtu Zagreba preživio je četiri atentata. Više sugovornika tvrdi kako je mlađahni Sliško bio oduševljen Bagarićem kada ga je upoznao. Istražnom sucu Radovanu Ortynskom rekao je u veljači 2000. godine kako se s Bagarićem upoznao negdje 1988. godine ili 1989. godine u Njemačkoj.

- Nisam siguran je li to bilo u Wiesbadenu ili obližnjem Mainzu. Naime, moj je brat u Wiesbadenu imao restauraciju, a Bagarić također, ali sa živom glazbom. Bili smo i ostali znanci, nismo se družili ni izlazili - tvrdio je Sliško. Nakon povratka u Hrvatsku, viđali su ih kako večeri provode zajedno u Bagarićevoj kockarnici “Tiffany”. Prema pričama koje kolaju zagrebačkim podzemljem, sukob između njih dvojice izbio je 1993. godine nakon partije barbuta u kockarnici Kiss u zagrebačkoj Dubravi. 

Dobro upućeni izvor kaže: “Kockalo se dva dana i tri noći. Na kraju je Bagarić izgubio pozamašnu svotu novaca i tu su se on i Vjeko Sliško zakačili.” 

HLADAN SLUČAJ Ubojstvo koje je zgrozilo Hrvatsku - tko je "riješio" Dedića?

Drugi sugovornik dodaje: - Kod njih nikada nije bilo pitanje novaca. Bitna je bila taština i zbog toga su se posvađali. No, bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski smatra da se osim sujete, u njihovom slučaju radilo o borbi za kockarsko tržište

- Bagarić je htio kockarnice, a Sliško poker automate. Tu su konkurirali jedan drugom i Bagarić je zaključio da Sliška treba ukloniti. Zaredale su likvidacije ljudi naoko naslonjenih na Sliška, dok izostaju napadi na drugu Bagarićevu stranu – ustvrdio je Ortynski. Sukob se rasplamsao u prolijevanje krvi i niz, i do danas, neriješenih likvidacija. Vjeko Sliško prvi put je ranjen nakon sukoba s redarom disko kluba Sokol, Damirom Kovačevićem Šerifom, 1991. godine. Nakon što ga je izbacio iz diskoteke, Sliško se vratio s ekipom držeći u ruci pumpericu. Šerif ga je zgrabio i iz blizine mu iz pištolja pucao u tijelo tako da Slišku nije pomogla niti pancirka koju je nosio. 

No, preživio je, iako je Šerif u njega ispalio najmanje osam metaka. Bio je pogođen u srce, pluća, bedrenu kost i 15 dana proveo je u komi u Traumatološkoj bolnici. Šerif je izrešetan 2. veljače 1993. godine ispred svoje kuće u Ratarskoj ulici na zagrebačkom Rudešu. 

- Preko posrednika je dobio ponudu za dobro plaćen posao. Polakomio se i otišao na sastanak. Kada se vraćao doma, iz kalašnjikova ga je ubio Mijat Vrdoljak zvani Šaban – tvrdi dobro upućeni poznavatelj zagrebačkog podzemlja. Vjeku Sliška pokušali su ubiti i 29. siječnja 1995. godine u zagrebačkoj Maksimirskoj. Dok je ispred svoje tvrtke Bonaparte ulazio u automobili s Jurajem Dodićem, netko je na njih ispalio 47 hitaca iz puškomitraljeza. Sliško je tada teško ranjen u ruku i nogu, no preživio je atentat kao i godinu dana ranije kada je također bio ranjen. 

'Uvozni' gangsteri Strane mafije u Hrvatskoj: Imaju i tajne zatvore

Dok je u automobilu stajao na semaforu Zagrebačke ulice u Sesvetama, kraj njegova BMW-a zaustavio se Fiat tipo. Iz automobila su otvorili vatru po BMW-u i pogodili ga u kralježnicu. 

- Pao sam naprijed i koso na suvozačko sjedište. Odmah sam krenuo i zakočio. Bla je to ”kiša metaka” i na taj način sam ih htio izbjeći, ali pucnjava nije prestajala – ispričao je Sliško o tom atentatu. Iako teško ranjen, sam se uspio dovesti do Klinike za traumatologiju. Istovremeno, u zagrebačkom podzemlju stječe imidž vođe. Do toga je došao iživljavanjem nad žrtvama. Tako je jedne večeri u prosincu 1999. godine u Klub Maksimir ušao Vlado Kasalo, bivši nogometaš Dinama. Sliško je već bio u restoranu u pratnji desetak zaštitara.

- Sliško me pozvao za svoj stol, poljubio, a nakon toga kasapio i stavljao staklo u usta - svjedočio je Kasalo na suđenju pripadnicima tzv. zločinačke organizacije. Rekao je kako je nakon poljupca Sliško izvadio pištolj i rekao: “Jesmo katolici”, što je bila šifra za početak prebijanja. Tada su zapljuštali udarci, a Sliško je urlao i vikao: “Ošini, kumašine.” U premlaćivanju je, tvrdi Kasalo, sudjelovalo 14 ljudi - “Sliškova brigada.” 

- Da sam policiji išta rekao, Sliško bi odmah sutra sve znao. Sliško je bio psihopat, imao je privatni zatvor u Sesvetama gdje je tukao ljude čekićem - pričao je Kasalo u improviziranoj sudnici u zagrebačkom zatvoru Remetinec. U intervjuu novinaru tjednika “Globus”, Marku Cigoju, Sliško je iznio drugačiju verziju događaja.

- Kasalo me stalno nazivao na telefon i pozivao na ručak, a ja sam znao da su neki od onih koje je on zvao bili ubijeni. No, bio je dosadan koliko je često zvao pa sam mu rekao da ćemo se naći. Došao sam u Klub Maksimir i, kako je Kasalo bio vrlo bahat i bezobrazan, opalio sam mu par šamara. I to je to. Među nama nije bilo sukoba – ispričao je Sliško svoju verziju incidenta. 

Mračne devedesete Šefovi podzemlja koji su promijenili hrvatsku mafiju

Ivica Bertić, zvani Rus, jer je rođen 1972. godine u Moskvi, istražnom sucu Radovanu Ortynskom u veljači 2000. godine svjedočio je o četvrtom napadu na Sliška od 27. studenoga 1999. godine na zagrebačkom Cvjetnom trgu.

- Dobar sam poznanik s Vjekom Sliškom. Upoznao sam ga 1992. godine ili 1993. godine u kafiću Bonaparte u Dubravi. Tijekom narednih godina smo se sprijateljili i od 1995. godine s njim sam svakodnevno. Kako on ima problema s određenim ljudima, ponudio sam mu pomoć, da ga zaštitim od drugih ljudi. Od 1995. godine vodim brigu o njegovoj sigurnosti. To znači da sam stalno uz njega i pazim da mu se što ne dogodi. Također pazim na njegove automobile. Nemam nikakav drugi posao, tako da mi je to što pazim na njega jedini posao od kojega i živim – tvrdio je Sliškov tjelohranitelj.

- Kada su nas pokušali ubiti u studenome 1999. godine sjećam se da sam Grand Cheeroke vozio iz smjera Hrvatskog narodnog kazališta zelenim valom, Masarykovom i kod raskrižja s Preradovićevom sam skrenuo ulijevo. To je moglo biti negdje noću oko 1.30 sati, kada smo bili negdje u visini videoteke, a koja se nalazila s desne strane iz našeg smjera kretanja, začula se eksplozija iza nas. Tijekom vožnje, prije ovog događaja, nisam primijetio ništa sumnjivo. Mislim da je glavni problem Vjeko imao od drugih ljudi vezano uz njihovu taštinu, ljubomora - rekao je istražnom sucu Bertić. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

U studenome 1999. godine netko još uvijek nepoznat je iz raketnog bacača na Cvjetnom trgu u Zagrebu pokušao ubiti Vjeku Sliška. 

- Okidač za uhićenje zločinačke bio je pokušaj ubojstva Vjeke Sliška. Sliško je fulan jer atentator nije skinuo zaštitnu kapicu s cijevi pa nije došlo do prave detonacije. Da je, stradalo bi znatno više ljudi – prisjetio se Radovan Ortynski, bivši glavni državni odvjetnik. 

U ovom atentatu smrtno je stradao slučajni prolaznik Zoran Domini nakon čega su uhitili osumnjičenike za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji. Bilo je to dva mjeseca pred parlamentarne izbore 2000. godine. Vladajući HDZ je na ovaj način želio biračima pokazati da može jamčiti njihovu sigurnost i stati na kraj organiziranom kriminalu i likvidacijama. Osumnjičenike su specijalci pred kamerama HTV-a što dovukli što donijeli u istražni centar Županijskog suda u Zagrebu.

'Biznis' 5 najmoćnijih svjetskih mafija i njihove milijarde

Za članstvo u tzv. zločinačkoj organizaciji bili su optuženi Nikica Jelavić, Zoran Petrović Ivica, Miljenko Žaja Krojf, Zoran Pripuz, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Davorin Sobjeslavski, Đorđe Vuletić, Tvrtko Tomičić, Radovan Štetić, Miroslav Vuković Olio, Hrvoje Gašparinac, Tomislav Marinac, Gordan Kolarić, Zoran Crnojević, Damir Pribudić i Vladimir Tlustenko. Za šefa ganga, popularno zvanog Knežijska skupina, teretili su Nikicu Jelavića, koji je, tvrdila je optužba, na toj poziciji naslijedio Zlatka Bagarića. Teretili su ga i za dva pokušaja ubojstva Vjeke Sliška. Da ga je pokušao ubiti iz mitraljeza u Maksimirskoj 1995. godine te da je ispalio projektil iz Armbrusta koji je okrznuo džip Vjeke Sliška i raznio Zorana Dominija. 

Zorana Petrovića Ivicu teretilo se za ubojstva Nike Mioča i Omera Zahirovića, a Žaju za krađu auta i atentat na bivšeg emigranta Stipu Arlovića Pepea. Zorana Pripuza, koji jedini nije završio u pritvoru teretili su kao jednog od šefova skupine. Rajka i Velibora Momčilovića za narkotrgovinu a Rajka i za ubojstvo Sphejtima Taqija 1997. godine te za pokušaj ubojstva Radovana Buvača Bebe 1992. godine. Za ubojstva Ivana Šakote i Željka Šobota optužili su Davorina Zečevića. Tvrtka Tomičića teretilo se za pokušaj ubojstva Željka Šobota 1996. godine. Ostali su pak, tvrdilo je tužiteljstvo, bili niže rangirani u organizaciji - dileri i “gorile”. Optužili su ih za pet ubojstava, četiri pokušaja i poticanja na ubojstvo, dilanje droge, iznude, reketarenje... 

Marcos Gonzales Brutalni kralj kokaina: Ima vlastitu vojsku od 300 ljudi

Suđenje je zbog sigurnosnih razloga premješteno u remetinečki zatvor. Tamo su dvoranu preuredili u sudnicu. Na klupi za svjedoke našla su se i dvojica pokajnika. Detaljno su opisali kako su upali u dugove koje su otplaćivali dilanjem droge za Momčiloviće, Zečevića i Sobjeslavskog. Potom su svjedočili Vjeko Sliško i niz istaknutijih zagrebačkih kriminalaca. Suđenje je razdvojeno na veliku i malu zločinačku te kasnije na niz posebnih postupaka. Tužiteljstvo je doživjelo pravi fijasko. Nitko nije osuđen za ubojstva. 

Rajko Momčilović osuđen je za dilanje droge i tešku krađu i dobio 14 godina robije. Jedino se on, u trenutku pisanja ove knjige, još nalazi u zatvoru. Njegov brat Velibor dobio je osam, Davor Zečević devet, a Davorin Sobjeslavski 10,5 godina za drogu i pokušaj ubojstva. Tvrtko Tomičić je za pokušaj uboj- stva dobio tri godine. Ostali su oslobođeni i sudilo im se u nizu razdvojenih postupaka. 

Istodobno s obračunima u podzemlju, Sliško je za javnost gradio imidž uglađenog biznismena. - Radio sam 2001. godine na televiziji kada me zatekao poziv kolege s privatne televizije. “Netko bi te želio upoznati”, rekao mi je, “ali bit će to iznenađenje. Odi samo do njega u Maksimirsku broj taj i taj...” Otišao sam i muvao se ispred rečenog kućnog broja. Iznenadio sam se kad mi je nepoznati glas rekao: “Dođi na prvi kat...” Tek nakon pola minute, shvatio sam da postoji skrivena kamera i da glas dolazi iz zvučnika iznad vrata. 

U uredu dugačkom 20-ak metara dočekao me mlad dečko, ošišan skoro na nulu. Bio je to Vjeko Sliško, službeno, kralj poker automata, neslužbeno, šef jednog od dva najutjecajnija mafijaška klana u Zagrebu – prisjetio se naš sugovornik. Sliško je koji dan ranije izašao iz ilegale intervjuom u jednom tjedniku. Novinarka ga je pitala ima li nešto u tome što su na njega pucali četiri puta, a on je lakonski odgovorio: “Pucali su i na Papu.” 

Dossier Klica Najopasniji Zagrepčanin htio u Srbiju, no i tamo bi ga ubili?

- Ta me se rečenica dojmila jer je zazvučala poput kakve filmske replike. Bila je, nema nikakve sumnje, autoironična, no njegova prva rečenica upućena meni bila je još zvučnija. “Ne shvaćam što čeka Ivica Račan” (pobjednik na parlamentarnim izborima 2000. Godine koji je postao premijer), rekao je, “zašto ne hapsi kriminalce...?” Uslijedilo je dugo predavanje o uvjetima poslovanja u Češkoj, zemlji prosperiteta, reda i zakona, gdje se bavio igrama na sreću, proizvodnjom opreme za bilijard, poker automatima. Isti posao radio je i u Zagrebu. No, šuškalo se da se bavi reketom, švercom oružja i bog te pita kakvim sve ilegalnim poslovima. Njegovi su ljudi navodno prebili, skoro na smrt, menadžera Edwina Softića, koji je u hotelu Sheraton imao kafić. 

Vjeko je, pričalo se, bio u ratu drugim “gazdom” u gradu – tvrdi sugovornik kome se ljudi koji prate “resor” tvrdili da je Sliško vezan uz SIS, vojnu kontraobavještajnu službu. Tu službu, navodno su, sačinjavali uglavnom pripadnici dva zavičajna klana, Hercegovci i Posavljaci. Druga strana bila je oslonjena na staru UDB-u, iskusne stare policajce, agente i doušnike. Bilo je jasno da je Sliškov klan bio osuđen na poraz, objašnjavali su našem sugovorniku dobro upućeni stručnjaci.

- Vjeko je 2000. godine shvatio da je starom modelu poslovanja odzvonilo. Vidio je da se cijeli odnos snaga promijenio. 

Želio je preko noći izgraditi novi imidž, steći saveznike u novoj eliti. Stan mu je bio golem, cijeli kat zgrade u Bogovićevoj ulici u središtu Zagreba iznad današnjeg Benettona. Bio je ukrašen modernističkim slikama, zadnji krik mode u Hrvata, Picelj, apstrakcija, ništa seljački. Očito je imao kvalitetne savjetnike za pitanja stila. Čak mu je i pištolj bio vrlo elegantan, austrijski Glock, o čijoj pouzdanosti kruže mitovi – prisjetio se naš sugovornik. Dodao je kako je tijekom nekoliko susreta sa Sliškom shvatio da ima “sjajne odnose” s policajcima, carinicima i tajnom službom. 

Nastavak pročitajte na idućoj stranici.

- Jedne mi je večeri pokazao dan-dva star prijepis svog telefonskog razgovora s jednim novinarom. Bio je očajan. “Gle”, rekao je, “šta mi pakiraju. Pa ja ovo nikad nisam izgovorio...!” Transkript je bio svjež, što znači da je Sliško u “službi” imao svog čovjeka. Te su prijepise mogli dobiti samo ljudi goleme moći ili bogatstva, a on je bio i jedno i drugo. Bio je izuzetno inteligentan, promućuran, vješt na riječima. “Nisam ja ovako zamišljao svoj život”, rekao mi je jednom. Zvao me zato da preko mene, prijateljski, poruči nekim novinarima da ih želi upoznati kako bi prestali negativno pisati o njemu. Par mjeseci kasnije, iz petog pokušaja likvidiran je u središtu Zagreba. 

- Bila sam u knjižnici Bogdan Ogrizović na Cvjetnom trgu pored Kulturno informativnog centra. U toj knjižnici sam učila jer sam živjela u blizini. Često sam tamo visila. S prijateljem sam se tog dana dogovorila da ćemo se naći u slastičarnici odmah pored knjižnice. Osim nas dvoje u slastičarnici su bile još samo konobarice. Pijuckali smo kavu i sjedili desetak minuta kada smo začuli niz pucnjeva u nizu. Automatski smo se spustili pod stol, tražeći zaklon. U tom trenutku sam vidjela muškarca kako pretrčava s pištoljem. Vjerojatno sam vidjela Bertića, no ne sjećam se. Rekla sam da je imao šuškavac, no možda je to bio odbljesak pištolja. Čekali smo dok nije došla policija. To je bilo na pet metara od nas. Nakon nekoga vremena, stigla je policija koja je onda od nas dvoje i konobarica uzela izjave. 

Beogradsko podzemlje Misteriozni vođa zemunskog klana – nitko ga ne smije slikati

U međuvremenu me nazvao tata i zabrinuto vikao: “Nisi ništa vidjela! Nisi ništa vidjela.” Nisam vidjela ubojicu Cappiua, no jasno se sjećam krvavog Sliškovog tijela - prisjetila se naša sugovornica 22. ožujka 2001. Kralj poker aparata Vjeko Sliško osam sati prije svoje likvidacije dao je intervju novinaru “Globusa”, Marku Cigoju. U stvari, u trenutku kada je ubijen trebao je krenuti na novi susret s novinarem kako bi dovršili biografski intervju koji su započeli 21. ožujka 2001. u restoranu Nevera. Tamo ga je Sliško upoznao s Fikretom od koga je 1998. godine kupio stan u Bogovićevoj 8 u središtu Zagreba. 

Tijekom razgovora rekao je kako se ponudio da će financirati projekt Željka Senečića o snimanju dokumentarnog filma o Anti Topiću Mimari. Pričao je o druženju s arhitektom Robertom Somekom, koji je za njega projektirao poslovnu zgradu u Novom Zagrebu te kako se čuo s Ivanom Rabuzinom, od kojega je namjeravao kupiti neke slike. 

- Dosad sam, možda, i razmišljao o odlasku iz Zagreba, ali u posljednje vrijeme upoznao sam toliko zabavnih ljudi da sam počeo potpuno opušetno živjeti - rekao je Sliško. Tijekom razgovora, kazao je kako ga je svim trikovima kocke naučio Ivan, vlasnik radnje na Britanskom trgu. 

- O kocki znam mnogo, ali ne volim kockati. Samo sam jednom u životu, u zagrebačkoj Dubravi, s Bagarićem igrao ozbiljnu igru. Kibicirao sam kako igraju. I u igru su me, zapravo, “uvukli” posve slučajno, a na kraju sam ja izašao kao pobjednik - rekao je Sliško. U razgovoru se dotakao i svog “arhineprijatelja”.

Smrt u noći Kako su ubijeni najveći mafijaši Balkana

- Bagarić je bio paranoični ubojica. On je naručio više od 60 ubojstava. I zbog najmanjih gluposti je ubijao ljude, a često je be- zveze vikao: “Ubiti, ubiti, treba ih ubiti!” Znam da je običavao reći nešto poput: “Ne znam treba li nekoga ubiti, ali znam da će biti ubijen onaj koji treba biti.” Pouzdano znam da je samo “Intercontinental”, radi ugleda, zataškao dva ubojstva koja su u sobama počinili njegovi ljudi. Bagarić je pozivao neke biznismene, poslao bi im avionsku kartu i rezervaciju za “Intercontinental”, a oni bi došli, valjda ništa ne sumnjajući. Njegovi ljudi imali su uhodane sheme kako na recepciji mogu do rezervnih ključeva soba pa bi biznismene zaskočili na spavanju. Valjda su ih tukli, vezali, iznuđivali, što ja znam. Znam samo da su jutro poslije dvije takve seanse, u tajnosti, kroz hotelsku garažu, mrtvozornici iznijeli dva tijela. I onda mene uspoređuju s tim ubojicom - obrušio se Sliško na pokojnog “kralja kocke”. 

- Nakon svih atentata, više se ničega ne bojim. Preživio sam samo zahvaljujući sreći, i danas se zaista ne strašim za svoj život. I ženu sam naučio da se ne plaši, jer i u ovakvim okolostima pokušavam normalno živjeti - završio je tada Sliško. 

Isplativ zločin Ovo je 7 najunosnijih kriminalnih aktivnosti na svijetu
 
Nekoliko sati kasnije u njega je pucao belgijski plaćenik James Cappiau. Njemu je pak samo par minuta potom iz Glocka presu- dio Sliškov tjelohranitelj Ivica Bertić. Cappiau je na Sliška ispalio šest dum-dum metaka iz revolvera marke Taurus. Cappiau je kod sebe u trenutku napada imao dva Taurusa, dvije bombe M75 i strojnicu Agram sa snajperom i prigušivačem te tri spremnika po 28 metaka. 

- Moj je dojam, po izboru i količini oružja, da Cappiau nije bio profesionalac, nego infatilni luđak. Kao da se selio pa je sa sobom nosio sve što ima od oružja. Za profesionalnu likvidaciju u centru grada dovoljan je jedan dobar pištolj, a ne dva loša revolverčića, nepouzdani i poluzavršeni automatski pištolj te bombe. Izbor oružja je vrlo loš i po tome se vidi da se ne radi o profesionalcu – zaključio je tada vještak balističar Rade Stojadinović. Ovu likvidaciju je, navodno, organizirao Marko Nikolić. Nedu- go nakon Sliškova ubojstva pobjegao je u Latinsku Ameriku, a i hrvatskim medijima kasnije su bile objavljene njegove forografije u društvu zanosne egzotične ljepotice. Bertić je osuđen na devet godina i već je odslužio kaznu, a Cappiuaov pomagač Samir Ivo- šević osuđen je na 13 godina. Vjeko Sliško preminuo je 30. ožujka 2001., a 2. travnja pokopan je na Mirogoju. 

Posjeti Express