Nedavno se navršila šesta obljetnica smrti Lane Peters. Ona je u 86. godini izgubila bitku s rakom debelog crijeva. Kremirana je u svom prebivalištu u Richlandu (gradu veličine Đakova) u Wisconsinu u SAD-u. Njena kći Olga odbila je sve pokušaje novinara da dobiju njenu izjavu i majčin pepeo prosula je u Tihi ocean. Njena obična smrt bila je nedostojna posve iznimnog života. Naime, Lana je rođena kao Svetlana Staljina, a o njenom životu nedavno je prevedena biografija.

Svetlana Staljina rođena je 28. veljače 1926., iste godine kad je njen otac prvi put službeno prozvan vođom. Staljin je prethodno bio u braku s Katarinom Svanizde, koju je upoznao kao revolucionar u svojim dvadesetima (početkom 20. stoljeća), no ona je preminula u drugoj godini braka. Staljin je izjavio poznanicima da su s njom umrli "njegovi posljednji topli osjećaji za čovječanstvo". Sina iz njihova braka, Jakova, nije volio i ostavio ga je da se ubije u njemačkom zatočeništvu.

Povijesna uloga Slavni pjevač prvi je, i to slučajno otkrio da je umro Staljin

Staljinov drugi brak bio je sa 23 godine mlađom Nadeždom Alilujevom. Njen otac pružio je sklonište Staljinu prilikom njegova bijega iz zatočeništva u Sibiru. Nadežda je kodirala poruke u Lenjinovu uredu i bila je uzoran boljševik, odbijajući nakit i šminku. Vjenčali su 1919. godine, a njihov brak bio je prožet napetostima i svađama. Imali su dvoje djece, Vasilija (rođenog 1921.) i Svetlanu, a posvojili su i sina Artjoma.

Nadežda je stalno sumnjala da je Staljin vara i smatra budalom, pa se nakon jedne javne svađe 1932. ustrijelila. Mala Svetlana imala je tek šest godina i rečeno joj je da je njena majka preminula od upale slijepog crijeva. Svetlana je bila Staljinovo omiljeno dijete, što zorno pokazuju brojne sačuvane fotografije. Ona je bila posljedna osoba koja je davala naredbe Staljinu. U igri bi mu pisala da mu "naređuje" da je odvede u kazalište ili kino, a Staljin bi samo kratko odgovorio "Slušam".

Bilo je to isto Staljinovo lice koje je tridesetih godina zavaralo američkog ambasadora Josepha Daviesa da zapiše da bi "dijete rado sjedilo na Staljinovu krilu". Staljin ju je odmilja zvao "mali vrabac", a redovito se igrala s njegovim suradnicima, "ujacima" i "stričevima" koji bi ga posjećivali. Bila je jedina žena na Staljinovim večernjim zabavama. Svetlana je kasnije tvrdila da je njena majka zabranjivala Beriji da se privatno druži sa Staljinom te je nakon njene smrti Staljin pao pod Berijin utjecaj.

Svetlanu je upoznao i Churchill kad je u posjetu Moskvi 1942. godine naišao na nju kako postavlja stol. Zbog nje su stotine tisuća djevojčica dobile ime Svetlana. Njen odnos s ocem počeo se zatezati kad je postala tinejdžerica, što je ujedno bilo vrijeme Drugog svjetskog rata. Istinu o samoubojstvu majke doznala je sa 16 godina čitajući The Illustrated London News. Ovaj događaj kasnije je opisivala kao prijelomni trenutak u svojem odnosu s ocem.

Staljin je bio nezadovoljan kćerinim odabirom ljubavnih partnera, kao i mnogi drugi očevi. Njenu prvu ljubav, filmaša židovskog podrijetla Alekseja Kaplera, poslao je u sibirski logor. Aleksej je bio dvostruko stariji od nje i privukla ga je njena tužna pojava. Upoznali su se 1942., netom prije desete obljetnice smrti njene majke. Zajedno su gledali Disneyev film "Snjeguljica i sedam patuljaka", a poklonio joj je zabranjeni prijevod Hemingwayeve knjige "Za kim zvone zvona".

Svetlanin zavidni brat Vasilij rekao je ocu da Aleksej i Svetlana imaju spolne odnose, što je razbjesnilo Staljina. "Ljudi ginu, a ti spavaš s drugima!". Svetlana je htjela studirati književnost, no prisilio ju je da upiše povijest. Tijekom studija se zaljubila u studenta Grigorija Morozova, koji je također bio Židov. Vječiti antisemit, Staljin se odbio i upoznati s njim te je Svetlanu ošamario kad je od njega tražila dopuštenje za brak.

Supertajna povijest Coca Cola napravljena isključivo za Staljinovog generala

Pljuska ju nije spriječila i udala se za njega 1945. godine, dobrim dijelom zato što je Staljin bio fokusiran na okupaciju što većeg dijela Europe. Morozov je htio imati što više djece, a Svetlana je htjela završiti studij. Nakon teškog prvog porođaja uslijedila su četiri pobačaja (tri izazvana i jedan spontani). Rastali su se 1947. i ostali u dobrim odnosima, a nastavila je odgajati njihova zajedničkog sina Josifa. Svetlana je predavala povijest sovjetske književnosti i radila kao prevoditeljica s engleskog jezika, slijedeći očeve želje.

Njen otac se ponovno umiješao u njen život 1949. kad je dogovorio njen brak sa sinom svojeg bliskog suradnika Andreja Ždanova, oca poznate ždanovštine (politike sveprožimajuće kulturne cenzure u Sovjetskom Savezu, koja je potrajala sve do Perestrojke). Mladoženja Jurij Ždanov izjavio je da je u brak stupa "bez posebnih osjećaja", a iz "zdravog razuma". Iduće godine, netom prije nego što je njen otac osobno odobrio početak Korejskog rata, Svetlana je rodila Katarinu.

Uspjela je ishoditi razvod braka, frustrirana što je Jurij bio potpuno nezainteresiran za nju i dosadan. Nakon smrti njenog oca 1953. godine Svetlana se našla u složenom položaju. Izgubila je mnoge privilegije, no naslijedila je sovjetsku vladu kao zamjenskog oca. Partijski službenici često su se miješali u njen život. Iako više nije bila oruđe propagande, branili su joj svaku aktivnost koja bi mogla posredno osramotiti Sovjetski Savez.

Iduće godine slučajno je naišla na Alekseja, puštenog iz logora poslije Staljinove smrti. Odmah je pokušala zavesti ga iako je Aleksej bio u braku. Aleksej ju je htio kao ljubavnicu, no ona je željela da ostavi ženu. Kad to nije htio, suočila se s njegovom suprugom. Alekseja je ostavila žena, ali je i on prekinuo sa Svetlanom. Dvije godine kasnije Aleksej je bio u novom braku, a Hruščov je u poznatom govoru osudio ekscese Staljinova režima.

Aleksejeva supruga mu je predložila da nazove Svetlanu i ponudi joj emocionalnu potporu. Svetlana je odmah pokušala razoriti i taj brak pa je Aleksej trajno prekinuo svaki kontakt s njom. Godine 1963. prilikom oporavka od operacije krajnika u bolnici je upoznala Indijca, komunista Brajesha Singha. On je bio na medicinskoj vizi u Moskvi, a Svetlanu je zaveo svojom miroljubivosti i time što se nije drukčije ponašao prema njoj.

Svetlana je u međuvremenu, umjesto patronimika Staljina uzela majčino prezime Alilujeva. Zajedno su proveli mjesec dana u Sočiju na Crnome moru, lokaciji nedavnih Zimskih olimpijskih igara. Singh se morao vratiti u Indiju, a birokracija je sprečavala dobivanje vize. Kad se vratio u Moskvu, godinu i pol kasnije, par se odlučio vjenčati. Već idućeg dana Svetlana je pozvana u bivši ured svog oca, gdje joj je sovjetski premijer Aleksej Kosigin očitao bukvicu.

Najvažnije pitanje Staljin je urlao: Seks je partijski neprijatelj broj jedan!

"Hindusi se loše ponašaju prema ženama". Brak bi bio sramotan i nemoralan. Singh je iduće godine umro od respiratornih problema, a Svetlana je nakon upornog ustrajavanja uspjela izmoliti da joj se dopusti da njegov pepeo vrati u Indiju. Bilo je to njeno prvo putovanje izvan Sovjetskog Saveza i odlučila ga je iskoristiti. Dva dana prije svojeg prisilnog povratka u Moskvu, uvečer 6. ožujka 1967., pojavila se u američkom veleposlanstvu u Delhiju.

Kad se predstavila kao Staljinova kći, osoblje je pitalo: "Onog Staljina?" Zapanjujuće, američki obavještajci nisu niti znali da Staljin ima kći. Utvrdili su da govori tečni engleski, pristojna je i po svemu sudeći ugodna domaćica. Svetlana je bila mnogo promišljenija nego što je prvotno dojam davao naslutiti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Prije prebjega uspjela je dobiti u ruke svoju putovnicu (po pravilima čuvane su u veleposlanstvima), a kao dodatni adut sa sobom je imala rukopis svojih budućih memoara, naslovljen "Dvadeset pisama". U analizu njenog slučaja ubrzo su se uključili svi američki diplomatski i obavještajni resursi, a u pomoć je pozvan jedan od najvećih američkih stručnjaka za Rusiju, bivši ambasador George Keenan. Iz Indije je prevezena prvim letom, onim u Rim, prije nego što sovjetska ambasada primijeti da nedostaje.

Nekoliko dana kasnije poslala je pismo svojoj djeci u kojem je napala komunizam kao propalu ekonomsku i moralnu ideju. "Jednom rukom želimo dosegnuti sam Mjesec, no drugom rukom iskopavamo krumpire kao i prije stoljeća", pisala je. Njezin bijeg u SAD morao je osobno odobriti američki predsjednik Lyndon Johnson, a kad je konačno stigla u New York iz Švicarske, u travnju 1967., bila je to prava propagandna pobjeda za Zapad.

Novi film Svi su se bojali objaviti da je diktator umro

Prebjegla je sama Staljinova kći! Pred mnoštvom okupljenih novinara i znatiželjnika izrazila je oduševljenje što je u zemlji slobode. Javno je osudila svog oca kao monstruma, KGB izjednačila s Gestapom i osudila sovjetsku politiku. Znala je što se očekuje od nje te je bila spremna odigrati svoju ulogu. Javno je spalila svoju sovjetsku putovnicu i zaklela se da se nikad neće vratiti u Rusiju.

Nekoliko dana kasnije, na pitanje novinara hoće li zatražiti američko državljanstvo, odgovorila je: "Prije braka treba biti ljubavi. Ako budem voljela ovu zemlju, a ova zemlja mene bude voljela, onda će i brak biti sklopljen". U Americi se prvotno naselila u Princetonu, gdje je živio George Keenan. On joj je pomogao da u jesen 1967. objavi "Twenty letters to a Friend".

U ovim je memoarima putem pisama fizičaru Fjodoru Volkensteinu opisivala tragičnu povijest svoje obitelji, naglašavajući da nije bilo puno razlika između rođaka i žrtava Staljina. Knjiga je bila uspješna i 1969. je uslijedila "Only One Year", posvećena vremenu prije i nakon njenog bijega.

Od njenog dolaska u Princeton za nju se zanimala Olgivanna, udovica poznatog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta. Olgivannina kći iz prethodnog braka također se zvala Svetlana i poginula je u prometnoj nesreći prije više od dvadeset godina. Olgivanna je smatrala da je Svetlana njena reinkarnacija i pogodovala je braku između nje i udovca njene kćeri.

Bio je to William Wesley Peters, glavni učenik poznatog arhitekta Franka Lloyda Wrighta, koji je bio zaslužan za gradnju poznatoga Guggenheimova muzeja u New Yorku. Svjetlana je tako od bivše Staljinove princeze bila na putu da postane princeza američke arhitekture. Uistinu se zaljubila u Wesleya, ali problem je bila Olgivanna. Pozvala ih je da žive u Wrightovu poznatom zimskom domu, Taliesin Westu u Arizonu.

Olgivanna je tamo upravljala kao kombinacija diktatora i vjerskog vođe, zahtijevajuću bespogovornu poslušnost i iskrenost, što je opravdavala svojim mističnim vještinama. "Diktator-otac je po meni bio ‘normalniji’ od ove žene-diktatora", kasnije je pisala Svetlana. Kad je Svetlana zatrudnjela (u dobi od 44 godine), Olgivanna je zahtijevala da pobaci jer bi djeca ometala komunikaciju s mrtvima.

Staljinov atentator Najjezivija priča koju je čuo najveći hrvatski pisac

Svjetlana je odbila i rodila je Olgu u svibnju 1971. godine. Morala se iseliti, a Wesley ju je napustio, birajući odanost prema viziji i radu Wrighta naspram svojoj novoj supruzi i kćeri. Svetlana se nadala da će joj se Wesley vratiti, što se pokazalo katastrofalnim. Nikad nije naučila biti financijski odgovorna. Prvo je bila kći diktatora, potom kći država, a po dolasku u Ameriku lako se obogatila prihodima od prodaje memoara. Spremno je platila dugove svojeg novog muža, a mnogo je dala i Olgivanni.

Kad je došlo do bračnog raskola, odbila je pristati na razvod, a njen imutak nastavio je kopnjeti. Tek pet godina kasnije priznala je da je vrijeme za razvod. Tad je već bila Lana Peters, a 1978. je bila i američka državljanka. Selila se iz mjesta u mjesto i sumnjala je u iskrenost svojih prijatelja, kriveći sve i svakoga za navodni gubitak autorskih prava nad svojim memoarima (ustvari birokratska pogreška). Osamdesetih se naglo preselila u Englesku sa svojom kćeri.

Olga je saznala tko je njen djed s 11 godina, kad su je dočekali lokalni paparazzi u školi. Život u Engleskoj prekinuo je iznenadni telefonski poziv njenog prvog sina Josifa. Takav čin mogao je odobriti samo novi sovjetski vođa, Jurij Andropov, koji je htio poboljšati javnu sliku Sovjetskog Saveza. Svetlana je počela razmišljati o povratku kako bi upoznala svoje unuke. Pogazivši svoje ranije riječi, vratila se u Moskvu 1984. Pomirba sa sinom kratko je trajala i ubrzo je došlo do konačnog raskola.

Kći ju nije htjela niti vidjeti i poslala joj je pismo u kojem je objasnila da joj nikad ne može oprostiti i da je zgrožena Svetlaninom mržnjom prema Rusiji. Sovjetski Savez hvalio se njenim povratkom, no Svetlana je mrzila Moskvu. Nitko ju nije htio osim državnog vrha. Od Gorbačova je 1986. dobila dopuštenje da napusti Sovjetski Savez, no jedan njegov kolega proročanski ju je upozorio "da je domovina preživjela bez tebe, no pitanje je možeš li ti preživjeti bez nje."

Svetlana se vratila u Ameriku, no tamo za nju više nitko nije mario. Srušila je previše mostova, a sve što je imala reći već je rekla. Već 1992. Times je spomenuo da živi zavučenim životom u hostelu za nemoćne. Svoju posljednju četvrt stoljeća provela je živeći od socijalne pomoći u domovima za starije. Sumještani su njen naglasak smatrali njemačkim. Za rijetke studente i novinare koji su pokušali doći do nje sumnjala je da su ruski agenti, a kasnije je postala uvjerena da je Putin želi oteti ili ubiti.

Iako se često nastojala prikazati kao žrtva svojeg oca, Svetlana je nesumnjivo naslijedila njegove bešćutne crte kao i vještine manipulacije. Prilikom svojeg bijega spremno je ostavila sina i kćer. Svoje bivše prijatelje u Savezu je prokazala opisavši ih u autobiografiji. KGB ih je lako identificirao, podvrgnuo ih nadzoru i zabranio im bilo kakvu mogućnost dodira sa svijetom izvan Rusije. Za života u Americi često je imala agresivne i paranoidne ispade, čime je otjerala većinu prijatelja. I sama je bila svjesna toga.

ŠUTE DESETLJEĆIMA Ni Putin ne želi da se znaju: Tri top tajne KGB-a

U jednom pismu prijateljici zapisala je kako je vidjela umirućeg štakora u garaži i pala u nagli strah. "Ovaj štakor je bio nešto vrlo loše u mojoj vlastitoj duši". Godine 1985. časopis Time objavio je reportažu u kojoj je opisana kao pretila, izolirana, osvetoljubiva i nasilna, po riječim autora "sudbnosno slična svojem ocu". U godinama prije svoje smrti priznala je da je za života donijela brojne loše odluke, no nije previše pogođena njima. "Ne možeš žaliti svoju sudbinu iako žalim što se moja majka nije udala za stolara".