Čuveni britanski povjesničar Richard Overy napisao je u članku za Guardian da mu je prva uspomena iz djetinjstva o vanjskom svijetu bila kako je promatrao svoje roditelje dok je radio javljao da je umro Josif V. Staljin. "Vijest nije dočekana s užitkom, ali jest s određenim strahopoštovanjem. Sovjetski diktator bio je kolosalna figura sredine 20. stoljeća čak i na Zapadu. Njegova smrt 5. ožujka 1953. postala je jednom od uporišnih točaka i za sovjetski narod i za cijeli svijet. A sada je to povijest.
Točnije, bilo je do sada. S filmom "Staljinova smrt" redatelj Armando Ianucci modernoj publici donosi priču koja se odvija oko diktatorovih posljednjih sati i političku premetaljku među njegovim potencijalnim nasljednicima. Tema je čudan izbor. Dok je Hitlerovo samoubojstvo u bunkeru bilo drama koju je efektno opisao film "Konačni pad" iz 2004., iz smrti Staljina dramu se moralo iscijediti, kap po kap. On si nije oduzeo život, barem koliko se zna, niti je to učinio itko drugi.
Umro je od prirodnog uzroka u svojoj dači izvan Moskve, okružen svojim prestrašenim i ulizničkim suradnicima. Ti dvorjani dvoumili su se da li da zovu liječnika da obiđe umirućeg vođu, ne baš bez veze s tim što je njegova smrt značila i nove karijerne mogućnosti. U mjesecima koji su slijedili njegovi bivši kolege su se laktarili, ali je ishod ipak bila podjela vlasti. Nitko od njih nije bio novi Staljin.
Jedan koji je smatrao da bi mogao biti taj, Staljinov zemljak iz Gruzije i ozloglašeni bivši šef tajne policije Lavrij Berija, njega su odrasli prezreli. Uhapsili su ga tri mjeseca poslije smrti Staljina i, pod uvjetima koji ni danas nisu jasni, u prosincu su ga pogubili. Sve to prikazano je kroz parodiju. Sam film prepun je povijesnih netočnosti, što je posljedica pokušaja da se radije snima crna komedija nego beskompromisni materijal. Neke od tih grešaka imaju težinu.
Vjačeslav Molotov nije bio ministar vanjskih poslova kad je Staljin umro, nego je otpušten 1949., da bi se unatoč tome vratio na svoju poziciju u post-staljinovskom preslagivanju. Maršal Žukov, ne feldmaršal, u trenutku smrti Staljina bio je lokalni terenski zapovjednik, protjeran u provinciju kako bi se zadovoljila Staljinova paranoična ljubomora prema tom izrazito uspješnom ratnom vrhovnom zapovjedniku.
U post-staljinovskoj vladi postao je zamjenik ministra obrane, ali u ožujku 1953. on nije bio zapovjednik Crvene armije. Nikita Hruščov bio je onaj koji je predsjedao sastankom na kojoj se reorganizirala vlada, ne Georgij Malenkov, kojemu je film dodijelio status koji u stvarnosti nije imao. Berija je uhapšen tri mjeseca nakon što je Staljin umro, a ne skoro istodobno i u tom trenutku nije bio šef sigurnosnih službi. To je prestao biti još 1946. Moglo bi se to smatrati i filmskom slobodom.
Povijest ima svoje trenutke, ali je sigurno puno dosadnija i uravnoteženija, dok se film razvija korakom koji oduzima dah, razvija priču koja nasmijava. Ali, je li Staljinova smrt nešto s čime se može zafrkavati? Reakcija publike na "Konačni pad" bila je ozbiljna refleksija na Hitlerovu diktaturu i njen groteskni kraj. "Staljinova smrt" sugerira da se o kraju sovjetske politike pod Staljinom može snimiti opera buffa. Kontrast možda i nije slučajan. Još uvijek postoji određena podvojenost u općoj uspomeni na Staljina.
O sistematskom i masovnom kršenju ljudskih prava pod njegovom vlasti zna se skoro sve. Ipak, Staljina se pamti kao onoga koji je modernizirao SSSR i porazio nacističku Njemačku, ako već ne rame uz rame s Britanijom i SAD-om, onda svakako u bliskoj suradnji. Zapad ga je u to doba tretirao, znajući malo toga o užasima njegovog režima. Više ili manje, službena verzija Drugog svjetskog rata na Zapadu Staljina još uvijek drži na strani anđela, a Hitlera i njegovu ligu na strani demona.
