Life
22625 prikaza

Najjezivija priča koju je čuo najveći hrvatski pisac

Tito i Miroslav Krleža
Leksikografski zavod
Jedan Krležin tekst, za mnoge neproničan, skriva tajnu o najgroznijim zločinima najgoreg plaćenog ubojice u Europi...

U masi Krležinih tekstova koji skrivaju najveće tajne njegova života, jedan se, svojom mistikom i neproničnošću, izdvaja. Krleža ga je napisao kao “marginaliju" za Enciklopediju Jugoslavije. Tekst se odnosi na Pavla Bastajića, Kordunaša, sociologa s diplomom sveučilišta u Lausannei, koji je dobru polovicu života proveo kao Staljinov ubojica, a onda s tog posla pobjegao, suočen sa zadatkom koji nije htio obaviti. Krleža je Bastajića dugo poznavao. Volio ga je. U Enciklopediju ga je uvrstio kao pozitivnu ličnost.

U Beču mu je 1924., nakon bijega iz jedne akcije, pružio utočište u svojoj hotelskoj sobi. Bastajić je s Mustafom Golubićem godinama po Europi likvidirao neposlušne komuniste, trockiste, anarhiste i sve koje je Kremlj označio neprijateljima. Obojica su bili jugoslavenski idealisti, ljudi iz kruga Dragutina Dimitrijevića Apisa. Brzo su se razočarali u novu državu i skrenuli ulijevo, postavši komunisti, i to ne bilo kakvi…

"Staljinovi ubojice, Tito i Krleža" | Author: Express.hr Express.hr
Pavla Bastajića Kraljevina SHS već dvije godine nakon osnutka tretira kao opasnog državnog neprijatelja, kao i njegova nerazdvojnog druga Mustafu Golubića Mujketa, čovjeka koji je sudjelovao u pripremi atentata na Franju Ferdinanda, planirao ubojstvo Aleksandra Karađorđevića, sudjelovao u pariškoj otmici ruskoga generala Kutepova i u atentatu na Lava Trockoga.

Mustafa Golubić bio je pripadnik Staljinova “unutarnjega kruga", malog broja ljudi koji su obavljali najpovjerljivije poslove za Josipa Visarionoviča Staljina. Kišne noći  u jesen 1940. Pavle Bastajić posve je neočekivano banuo na vrata Krležina zagrebačkog stana u Radišinoj ulici da bi mu ispričao priču svog života.

Svitalo je kad su se razišli. Ubojica je piscu sve do jutra pričao pojedinosti o akcijama koje je izveo posljednjih četvrt stoljeća i o stvarnosti sovjetske države. Rodoljub Čolaković u svojim “Kazivanjima o jednom pokoljenju" prvi je otkrio i Bastajićev posjet Krleži i napisao kako mu je Krleža rekao da “jezivije priče u životu nije čuo".

"Slomio se", napisao je Krleža, "negda u Belgiji, točno se ne sjećam, godine 1931. ili 1932. Likvidirali su tamo jedno lice, o kome je, prikupivši egzaktne podatke, stekao svoje nepokolebljivo uvjerenje, da su pretpostavke za likvidaciju toga čovjeka bile krive ili da je likvidiran nevin. Odbio je da dalje vrši tu ulogu i živčano potpuno podrovan, proveo godinu dana po ruskim sanatorijima.

Osposobljen za daljnje vršenje dužnosti, vraća se na posao u Europu, našao se u otvorenoj insubordinaciji: odbio je da se dalje bavi tim poslom i tako se pretvorio u dezertera. Gonjen kao dezerter, u trajnoj životnoj opasnosti, izmakao je smrti u nekoliko varijanata, a godine 1936. ili 1937. u Parizu javio se organizacionom sekretaru CK KPJ u stravičnoj jednoj sceni u jednome hotelu oko Pigalla. Tu scenu potvrdio mi je u detalje sam sekretar.

Radovan Ivšić Radovan Ivšić Kultura Buntovnik kojega ni Pavelić ni Tito nikad nisu pokorili

Nervno potpuno slomljen, sveden do sjenke koja strahuje pred svojom vlastitom likvidacijom, čuvajući svoju biološku supstancu isključivo samo sakrivanjem, bez posla, trajno gladujući, bez krova nad glavom, on je pao na koljena pred sekretarom da ga spasi, jer da ga gone i da će ga priklati, jer je upravo tako uspio da izmakne sinoć, negdje u jednoj mračnoj ulici na lijevoj obali. Sekretar je naredio da mu daju slobodan prolaz, što se tiče Pariza, zabranivši da se tamo puca, ako je to bilo u njegovoj kompetenciji na KPJ sektoru..."

Slomljen, u nedoumici što da radi, sjeo je jednoga dana i napisao pismo predsjedniku kraljevske jugoslavenske vlade Dragiši Cvetkoviću, svome drugu i znancu još iz beogradskih đačkih dana, i iznijevši mu otvoreno svoj slučaj zamolio ga je da mu osigura slobodan povratak u zemlju, u kojoj je kao građanin neporočan, s time da ne misli da se u zemlji bavi političkim poslovima.

Dragiša Cvetković dao mu je salvus conductus i tako se pojavio u zemlji kao definitivno kompromitirana ličnost, prezren i ostavljen, konfiniran po sreskim vlastima u Topuskom. Tako je jednog dana riskirao izlet do Zagreba i to su elementi razgovora te dramatske noći jeseni 1940. u Radišinoj 14…

Bilo je to čudno priznanje. Kakva je priča mogla toliko uzrujati Miroslava Krležu, autora potresnih domobranskih proza, proživljenih na ratištima Galicije i Bukovine, novela u kojima se gotovo fizički osjeti smrad raspadajućih ljudskih tijela? Čovjeka koji je pedantno pratio moskovske procese trockistima i drugim “izdajnicima" i o svemu razgovarao s najupućenijima – Josipom Brozom, Rodoljubom Čolakovićem, Pavlom Gregurićem. Čovjeka koji je u Zagrebu preživio Drugi svjetski rat i, sasvim sigurno, detaljno bio obaviješten o strahotama režima koji su vodili Pavelić, Luburić i Kvaternik.

Krleža je, povrh toga, priznanje o “najjezivijoj priči" dao debelo nakon kraja Drugog svjetskog rata… Nikad, međutim, nije ispisao njen sadržaj. Pavle Bastajić bio je kao stvoren da se oko njega isprede mit. Jedan je viši sreski dužnosnik dugo nakon rata zapitao osobno Josipa Broza Tita sjeća li se da je o Pavlu Bastajiću bila riječ na V. partijskoj konferenciji u Zagrebu 1940. Tito je odgovorio da se sjeća i da Bastajić pripada onim osobama koje bi o Staljinu i o staljinizmu “čini se, znale nerazmjerno mnogo više nego svi mi drugi".

Ilustracija Miroslava Krleže | Author: PROMO PROMO

Knjiga “Staljinovi ubojice, Tito i Krleža" – koja je u prodaji na svim kioscima - daje odgovor na ta pitanja: u njoj se isprepliću sudbine Pavla Bastajića, Mustafe Golubića i Ivana Srebrenjaka Antonova, komunista na “specijalnim zadacima" koji su dva međuratna desetljeća putovali od Moskve do Pariza, New Yorka, Beča i Berlina do Meksika i Kine kako bi, sistematski i hladno, uklanjali protivnike revolucije. Na jednome mjestu autor knjige navodi dio priče koju je Vlajko Begović, također jedan od ruskih likvidatora u Španjolskom građanskom ratu, ispripovijedao piscu Goranu Ragužu:

"Do smrti će mi", prepričava Raguž Begovićevu ispovijest, "odjekivati u ušima smijeh te zvijeri! Do smrti, čak i danas pratit će me strah da me ta zvijer iz nekog svog skrovitog kutka vidi! Čak i kad znam da ga više nema... Ipak, čak i kad sam znao da je ubijen i da je konačno nestao, svi koji smo ga osobno znali bili smo ustravljeni... Možda je preživio... Nikad se nismo prestali čuvati. Strah od njega bio je najbolja zaštita…", opisuje Raguž Golubića. Na tome mjestu dolazimo do opisa “krvnikova šegrta" Pavla Bastajića.

"Bastajić je", piše Raguž o Mustafi Golubiću, "imao običaj upozoriti žrtvu da je za njom. Danima je pratiti i ustravljivati, pojavljivati se, zatim nestajati. I na kraju se pojaviti pred žrtvom koju bi Pavle Bastajić s leđa dokrajčio metkom u potiljak! Prebjegu, pukovniku Riškovu, nakon nekoliko dana igre mačke i miša s Mustafom, puklo je srce! Pariška policija to je proglasila nesretnim slučajem, a i bilo je tako! Sresti Mustafu Golubića u životu bio je svakako nesretan slučaj..."

U ovoj je knjizi ispripovijedana i životna priča Živojina Pavlovića, istaknutoga komunističkog dužnosnika koji je u Parizu držao partijsku knjižaru. On je već ranih 30-ih shvatio u kojem pravcu Staljin vodi svjetski komunistički pokret, pa je napustio komunizam. U Beogradu je 1940. objavio knjigu “Bilans sovjetskog termidora", zaprepašćujuće preciznu, poimeničnu rekonstrukciju žrtava staljinskog terora, u kojoj je napisao kako je “Staljin pobio više komunista nego sva buržoazija svijeta zajedno".

Partizani su ga ulovili u Užicu 1941. godine i nakon brutalnog mučenja - u kojem su sudjelovali Slobodan Penezić Krcun, Ivan Stambolić, Vladimir Dedijer i drugi istaknuti partizani, strijeljali. Profesionalni krvnik koji ga je strijeljao, Vidan Micić, opisao je kako je likvidiran Pavlović:

"Dok je bio u zatvoru, saslušavali su ga Slobodan Penezić Krcun, Vladimir Dedijer i Pera Stambolić najčešće, povremeno Čolaković i Ranković. Ponekad je bilo i više njih odjednom. Ja sam ga najčešće Krcunu dovodio u podrum, gdje smo ga saslušavali, a kad je bilo mračno, držao sam karbidnu svjetiljku. Tad sam prvi put vidio kako to dobro oni rade. Dva-tri dana ga saslušavaju primjenjujući torturu da bi doznali neke stvari od njega, a on samo šuti.

Bogami, tuku svi dobro, ali ne pomaže. A on je radio u Parizu za Partiju pa je tamo izdao neke drugove. Dedijer je pričao kako je on lukavo radio. Nije dopuštao da uhite drugove kod njega već, kad odu, on javi policiji. Tako da je stradalo dosta drugova zbog njega. Mnoga zla je učinio. Radio je tamo u nekoj knjižari. Dedijer, sjećam se odlično, nosio je neki slamnati šešir, a krupan. Muški ga, što se kaže, tuče.

Josif Staljin | Author: Yevgeny Khaldeinull Yevgeny Khaldeinull

Prebija na mrtvo ime, ali on ništa. Priča samo neke nevažne stvari, a Dedijer će: 'Šta mi daješ sarage (saraga je vrsta sitne ribe) daj mi somove!'. Ne vrijedi. On ništa ne priznaje. Onda će Stambolić: 'Valjda smo i mi nešto naučili od Vujkovića'. I tad ga počne šibati volujskom žilom po tabanima. Prvo su bili veliki plikovi, a kasnije je i koža pukla. Tako da smo ga vodili ili nosili natrag do sobe, sve uz stube. Kad se i on zamorio, onda priđe Krcun. I on tuče što bolje može…'"

Evo još jednog odlomka iz knjige, koji opisuje Krležin život pred rat: “Dolazi rat, sukob se već osjeća u zraku. Miroslav Krleža – surovi realist: već tridesetih, svjestan je da su sve tendencije desne, kako u Njemačkoj tako i u Jugoslaviji, ali on je na ljevici otpadnik. Kler ga mrzi. Desnici je smrtni neprijatelj. On je najusamljeniji čovjek na svijetu." I baš tih dana susreće Bastajića, koji ga učvršćuje u antisovjetskom stavu. A možda i sprečava pri odlasku u partizane?!

"Specijalni oblik staljinizma otkrit će Krleži jedan drugi povratnik – Pavle Bastajić", napisao je Stanko Lasić. "Bastajić je radio u specijalnom odjelu sovjetske službe sigurnosti. Bio je profesionalni ubojica, likvidirao je one za koje bi dobivao nalog da nestanu. Stigla ga je sudbina kao i njegove nalogodavce Ježova i Jagodu. Došli su i oni na red. Znao je da ga njemu slični, ali novi profesionalni ubojice, traže da bi ga likvidirali."

Ivan Očak smatra da je Pavla Bastajića iz Pariza zapravo spasio – Tito. "Zaista, Bastajića su trebali u Parizu likvidirati vlastiti drugovi jer je posustao na poslu koji je dugo godina vršio. Od te likvidacije spasio ga je sekretar CK KPJ Josip Broz Tito", napisao je Očak, no Bastajićev rođak i biograf Rkman smatra da mu Tito nije mnogo pomagao.

Očak tu citira izvadak iz “Kronologije Titova života i rada": "Tito intervenira da se spriječi namjera grupe jugoslavenskih komunista, koji bi po nalogu NKVD-a trebali likvidirati Pavla Bastajića (starog člana KPJ, koji je dugo živio i radio u SSSR-u).

Krleža srlja u sukob sve dublje. U Pečatu objavljuje tekstove intelektualaca koje je Partija osudila, pa prvi put mora obustaviti tiskanje lista bez policijske zabrane jer je svjestan da će prijeći Rubikon. Jednog dana u Zvonimirovoj ulici susreće Josipa Kraša, člana Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Kraš prelazi na drugu stranu ulice: 'Ostavi me, ne želim zbog tebe u Partiji imati neugodnosti'. Krleža traži preko Otokara Keršovanija, još jednog od partijskih intelektualaca prave linije, vezu s Titom, ali on mu je ne želi dati."

Josif Staljin | Author: Yevgeny Khaldeinull Yevgeny Khaldeinull

"Tito se više nije htio sastati sa mnom. Bilo mu je dosta moje  tvrdoglavosti. Bio sam zaista glupo tvrdoglav. A njemu je trebao Zogović, koji je imao beogradske studente za sobom, njemu su trebali drugi koji su odlučili da se bore bez sumnje. Osim toga, vrijeme je bilo suviše ozbiljno, suviše vruće, za razgovore neprikladno. Trebalo je djelovati. Tito je bio praktičar, operativac, strateg, taktičar. Što će njemu sada tvrdoglavi Krleža, kojeg muči je li Tuhačevski nevin likvidiran, je li Buharin imao pravo ili nije imao pravo.

Rat je bio tu, nije bilo više vremena za razgovore i uvjeravanja, za povijesne analize i vraćanje unatrag. Trebao je gledati naprijed i djelovati. A Krleža je stajao i meditirao…" Onda doznaje da je dr. Pavle Gregorić, njegov stari prijatelj, član CK, iz Lepoglave doveden u bolnicu Sestara milosrdnica. Odlazi k njemu. Gregurić mu daje jednostavnu formulu: “Miroslave, piši pokajnicu! Kaji se, Fric! Znaš da Partija bez tebe može, ali ti bez Partije ne možeš. Kaji se!"

Krleža mu je odgovorio: “Hvala ti, Pajo. To je najpametniji savjet koji sam ikad dobio od tebe." Krleža će se, doista, kajati. To će potrajati: pisac se kaje sljedećih 40 godina! Pavla Gregurića susrest će još jednom, sredinom travnja, u novoproglašenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Krleža i Gregorić šetali su oko pola sata oko Meštrovićeve džamije.

"Razgovarali su", piše Očak, "i o situaciji o zemlji, ali još više o zajedničkim drugovima koji su 1937. pali kao Staljinove žrtve. Kaže da se od onih vremena nije mogao osloboditi razmišljanja o sudbini komunista. Od tada počinju njegove političke sumnje. Od tada počinju njegova razmišljanja o slabosti Staljinova socijalizma. Zatim, na toj je političkoj bazi nastala i njegova partijska izolacija. Njega je Partija osudila, faktički izbacila."

Krleža je napisao: "Oboren kobnim događajima oko Tuhačevskog, obreo sam se u najtežim prostorijama svog vlastitog intelektualno-moralnog podzemlja, nagrizen neizlječivim sumnjama, kada se rušila jedna bazilika za drugom takozvanih nazoviuvjerenja i iluzija." Krležu ustaše uskoro zatvaraju.

Miroslav Krleža i Tito Otkrivene tajne Kultura Misterij Bele Krleže: Tračali su je da snima golišave filmove

"Vode me u zatvor u Petrinjskoj ulici. Dugačak hodnik. Polusvjetlo, jedna lampa na plafonu. Prema meni ide jedna grupa omladinaca, vode ih. Jedan me je prepoznao. Viknuo: 'Trockista!' Pljunuo mi u lice. A kad su to vidjeli drugi, pljuvali su i oni. Bio sam sav popljuvan.

Došao sam u ćeliju, sjeo na pod, uhvatio me grč, bol, sram, poniženje. Zaplakao sam kao gorka godina. Došao netko, misleći da plačem zbog hapšenja, pa me tješi, lice mi peru od suza. A meni dojadilo. Otjerao sam ih, nisu razumjeli. Rekao sam da me ne shvaćaju. Što da radim? Bilo mi je jasno sve, samo ne što će sutra biti. Sigurno će pozvati ustaše i reći: 'evo, tvoji su te odbacili, s njima ne surađuješ. Napiši nam o Titu, Rankoviću, Moši, Hebrangu. Ti si radio s njima, ti ih znaš. Ništa više. Ako ne napišeš, mi imamo i druge metode da te prisilimo'. Neću. Tako sam riješio."

Tražeći opravdanje i za Krležino disidentstvo, i za Titovu volju da ga spasi za Pokret, Ivan Očak napisao je formulu poslijeratne koegzistencije Pisca i Partije: “Istina je da Krleža za vrijeme narodnooslobodilačke borbe nije učinio ono što je učinio njegov drug po peru Vladimir Nazor – nije došao u redove onih kojima je uvijek pripadao. Razlozi ovome su svakako subjektivni. Ali je istina i to da on nije bio s našim neprijateljima ni riječju, ni perom, ni djelom… Krleža nikad ništa nije napisao protiv Partije, Tita. To ga je spasilo…"

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.