Kad je, na žalost svjetskog proletarijata, Josif Visarionovič Staljin 5. ožujka 1953. godine umro - govoriti o "ispuštanju duše" iz nekoliko bi razloga bilo neopravdano - vrh se sovjetske partije sastao kako bi odlučio o najvažnijim elementima žalovanja. Nakon pretresanja važnijih stvari, netko je među njima konačno postavio i pitanje što je sa seksualnim životom u vrijeme žalosti - je li prikladan i dozvoljen, ili nije.
Pitanje je zbunilo čak i najiskusnije rutinere Politbiroa, ali se jedan među njima dosjetio solomunske formule. "Seks je", rekao je, "dozvoljen, ali samo u braku i s vlastitom ženom, kako bi žalost bila veća!" Ova legenda vjerojatno pripada korpusu tzv. vijesti radio Erevana, političkih viceva koji su na račun socijalizma plasirani čak i pod jednim od najrepresivnijih poredaka svjetske povijesti, koji se rodio kao eksplozija slobode.
Ruska je revolucija započela kao emancipacija svega što se emancipirati može (podržali su je golemi slojevi naroda željni kruha i zemlje te većina vojske željne mira) da bi se vremenom (dijelom i zbog nevjerojatno neprijateljskog okruženja) razvila u njenu posvemašnju negaciju.
"Jedanput godišnje", piše Aleksandar Jakovljev u noveli Bez kopna (1924), "u proljeće, muškarci i žene bi trebali pobjeći iz gradova u šume, planine ili na obalu mora i plesati prepuštajući se neobuzdanoj ljubavi dok se sasvim ne iscrpe. A onda bi se odlučno i trezveno poput redovnika vratili u gradove i radili tijekom cijele godine gradeći divan život, slobodan život pun duha, a da im seksualnost ne odvlači pažnju. Sva snaga pojedinca bila bi posvećena radu..."
Ova dionizijska književna fantazija imala je čak i svrsishodan cilj - pisac je vjerovao da bi ovakvi "izleti" radnike činili kreativnijima i u tvornici i na radnom mjestu. Gregory Carleton opisuje kako su stvari tekle dalje: "Trijumfalizam na koji je nabasala Eve Grady, supruga američkog inženjera koji je uvod radio u Sovjetskom Savezu tijekom dvadesetih godina, odražavao je nešto supstancijalno, a ne samo površni patriotizam: 'Imamo najveličanstveniji bračni sustav na svijetu'", izjavila je djevojka koja im je bila turistički vodič, što je potvrđivala i vlastitim "slobodnim" (neregistriranim) brakom.
Njeno pitanje zapanjenoj Gradyjevoj, predstavnici svih žrtava kapitalizma, pokazalo je da u njenu korist ne ide samo "duhovna ljubav": "Vi nemate slobodnih brakova u Americi? Neobično. A ja sam čula da ste vi, što kažu, seksualno izgladnjeli – nije li tako? Pogled na revoluciju izvana isprva je bio obojen novom otvorenošću prema seksualnom ponašanju u sovjetskoj Rusiji. Za naklonjene promatrače, seksualna revolucija je dokazala da boljševički cilj 1917. nije bila tiranija, već "potpuna sloboda".
Za V. F. Calvertona, revolucionarni ideali bili su obilježeni "zapanjujućom oštroumnošću" koja je napokon oslobodila žene iz beskrajne potlačenosti: "U sovjetskoj Rusiji po prvi je puta u povijesti modernog svijeta ova nejednakost [među spolovima] dokrajčena. Uistinu, možemo reći da, dok je u prošlosti moral bio skrojen po mjeri muškarca, moral u sovjetskoj Rusiji skrojen je za žene..."
Kao što navodi Ella Winter nakon svog posjeta krajem desetljeća, samo u Sovjetskom Savezu mogla je cvasti prava ljubav: "Rasne, vjerske, nacionalne razlike ili one prema društvenom statusu, rijetko su prepreka za brak seksualnoj revoluciji u boljševičkoj Rusiji. U brakove se ne ulazi bez ljubavi, u ime stjecanja titule ili zbog prestiža... Otkako su ukinuta vlasnička, rasna, vjerska i druga tradicionalna ograničenja, za bračne partnere postoji sloboda seksualnog izbora".
Prema riječima Winterove, kamen temeljac ovakvog boljševičkog stava bio je u njihovu "racionalnom, zdravorazumskom pristupu", koji je obuhvaćen i pamtljivim naslovom njene knjige – "Red Virtue". Entuzijastični promatrači jedino se nisu mogli složiti o tome koje je najistaknutije postignuće nove sovjetske društvene politike. Za Faninu Halle i Calvertona to je bila legalizacija pobačaja, koja je označavala, riječima potonjeg, "izuzetno i vrlo pronicljivo dostignuće modernog morala".
S druge strane, Hindus drži da je mogućnost razvoda bila "jedna od najvećih revolucija tih godina". Samo nekoliko tjedana nakon što su osvojili vlast, dok je zemlja klizila u građanski rat, boljševici su krenuli uspostavljati nove zakone i kodekse koji su preoblikovali značenje i funkciju obitelji. Više nisu priznavana crkvena vjenčanja. Razvodi su brzinski odobravani bilo kojoj strani, bez dodatnih pojašnjenja. Ulazak ili izlazak iz braka svodio se na jednostavnu papirologiju. Legalizirani su pobačaji.
Kako izvanbračnost više nije bila važeća društvena kategorija, muškarci su postali zakonski odgovorni za svu svoju djecu, a ne samo onu začetu u braku. Kasnije su i kohabitacija i izvanbračne zajednice dobile status zakonskih zajednica.
Nastojalo se omogućiti ženama ravnopravan status u braku i zaštitu u slučaju da se zajednica raspadne; osigurati da nitko nije zarobljen u lošoj vezi; omogućiti ženama da prekinu trudnoću ukoliko ne mogu uzdržavati dijete (u to doba država nije uvijek mogla preuzeti troškove) te zaštititi svu djecu bez obzira u kojim su uvjetima rođena. Seksu se otvorenije pristupalo, priznavao se kao metoda prokreacije, ali i kao užitak.
Kampanja za seksualno obrazovanje fokusirala se na kontracepciju, higijenu te prevenciju spolnih bolesti...
Nastavak na sljedećoj stranici...
