Tog dana nekoliko stotina desnih ekstremista, moguće do 2000, razletjelo se po centru jugoistočnog njemačkog grada Chemnitza u "lovu" na "sve one koji izgledaju drugačije", odnosno, one koji rasiste i neonaciste podsjećaju na useljenike. Brutalna je ironija takve situacije da su se ekstremni desničarski prosvjedi pozivali na ubojstvo Nijemca Daniela H. (35) od strane osumnjičenog Iračanina.

Ironični element je taj što je ubijeni kubanskog porijekla, i sam potomak imigranata, što znači da je ubijen bio neki drugi Nijemac, pa da se on našao na ulici u trenutku rasističkog divljanja po ulicama, njega bi također pretukli kao što su učinili s nekim drugima koji tog dana na ulicama Chemnitza "nisu izgledali dovoljno njemački". Ili su bili novinari. Ili su bili... Zapravo je to bila mržnja usmjerena prema čovječanstvu u cjelini koje nije bio njihove skupine.

27 godina poslije Razlike između ljudi sa zapada i onih koji su živjeli u komunizmu

U tjedan dana slijedio je prodemokratski masovni prosvjed u inače politički pretežno crvenom i zelenom gradu otprilike veličine Splita, ali i još masovniji odaziv neonacista, čak i podrška desničarima iz AfD-a i Pegide. Ne samo to nego je ispalo i da je informaciju o identitetu osumnjičenog za ubojstvo Nijemca kubanskog porijekla ekstremnim desničarskim, neonacističkim krugovima poslao službenik iz lokalnog državnog odvjetništva Saske. A onda su krenuli i dokazi o povezanosti pojedinih policajaca s neonacistima.

Njemačka si je tijekom vikenda konačno priznala – AfD je radikalna desničarska stranka koja je u Bundestag lansirala nekoliko otvorenih rasista, jedva prikrivenih nacista. Njemačka je danas zemlja u kojoj mainstream mediji otvoreno ističu da glas fa AfD definitivno više nije glas protesta nego glas za naciste i uopće cijela politička scena od desnog centra preko liberala i zelenih prema lijevo smatra da je kucnuo trenutak za obranu demokracije, ustavnog poretka i slobode u Njemačkoj.

Ova zemlja, sad je očito, krenut će u totalni obračun s desničarima, slično kao što je to bilo 1993. kad se preko noći prestalo tolerirati "mjerenje kukuruza" na ulici, a što se posljednjih godina tolerira u istočnoj Njemačkoj. Što milom što silom.

Zanimljivo je, međutim, da je možda i najbolja analiza uzroka desničarskog divljanja na istoku, ali ne i na zapadu Njemačke dao jedan autor iz Velike Britanije, James Hawes, pisac knjige "Najkraća povijest Njemačke". To da desničari divljaju po bivšoj Istočnoj Njemačkoj, po ex-DDR-u, opće je mjesto još od ujedinjenja. Hawes zato primjećuje napise po njemačkim novinama "izljev mržnje koji je šokirao naciju", kao i to da nacija jest šokirana, ali nije iznenađena. Još preciznije, da je istočna Njemačka ono što je šokiralo Njemačku.

Argument da nije riječ o nikakvom iznenađenju, o kakvom god šoku bila riječ, nalazi se još u 1991. kada je tjedan dana trajalo divljanje desničarskih huligana diljem 20 istočnonjemačkih gradova, mahom gradića, u kojima su napadali domove za smještaj azilanata. Hawes ističe da je sve završilo tako što je iz gradića Hoyerswerde policija usred noći premjestila 230 tražitelja azila negdje drugdje. A nije bila riječ samo o ljudima iz Mozambika ili Vijetnama.

Većina je bila iz republika bivšeg SSSR-a, odasvud iz istočne Europe, od kojih je dobar dio ili i većina "izgledala jako njemački". Ključ je u tome da je taj potez policije predstavljao prvu veliku pobjedu neonacista ikada, takvu da je ekstremisti slave i danas. Oni je, uvelike opravdano, opisuju da te noći država nije mogla ili nije htjela oduprijeti se desničarskim populistima voljnima koristiti se nasiljem. U Hrvatskoj smo tada imali svojih užasnih problema i nismo primjećivali takve stvari.

Revolucija 1956. Bježali pred sovjetima: "Tito spasi nas!"

No, u Njemačkoj je to bio užasan događaj koji je doveo do takvog divljanja skinheadsa da dvije godine poslije u jednom Münchenu, na samom Marienplatzu, neonacistički izbrijani tipovi maltretiraju sve živo, čak ne više niti samo strance, nego i sve one Nijemce za koje ocijene da su dovoljno slabi da bi im se iole suprotstavili. I tako sve do onog dana 1993. kada su dobili pendrekom. One noći 1991., podsjeća Hawes, vlasti su odabrale ne to da se obruše silom na nasilne desničare, nego fizičko premještanje objekta desničarskog nasilja.

Tada su razlozi za ovakvu raširenog desničarstva po istočnoj Njemačkoj bili to da je cijela jedna generacija Nijemaca u DDR-u izrasla pod praktično okupacijom SSSR-a, sasvim odvojena od demokratskog svijeta i života. A kada je nastupilo ujedinjenje, Helmut Kohl ga je proveo ne postepeno, nego na juriš, poput osvajanja utvrde koja se i prije toga sama potpuno predala.

Konačno, odmah po ujedinjenju prostor sasvim nepripremljene istočne Njemačke napali su na "idemo u juriš" osvajači "slobodnog tržišta". Odgovor je bio ogroman, astronomski ogroman program pomoći. Od 1990. čak 2000 milijardi eura, pa i više, sasula je Zapadna Njemačka u Istočnu Njemačku, ne kao kredite, nego kao subvenciju. I nije pomoglo.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Istok je i dalje bitno nerazvijeniji, nezaposlenost je puno veća... Mnogi će reći zato što se događalo da, primjerice, brodogradilište sa zapada kupi brodogradilište s istoka, pokupi subvencije, a onda prvom prilikom kad smije, zatvori istočno brodogradilište i tako ubije konkurenciju. Kohl naprosto nije razmišljao što radi. Posljedica je bila da 2004., godinama i prije financijske krize i vala ilegalnih i legalnih useljenika u Njemačku, u Saskoj na izborima pronacistički NPD, koji jedva da imalo krije svoje političke osjećaje, osvojio je 9,2 posto.

Do danas glasovi NPD-u preselili su se AfD-u, stranci koja se ne prikazuje otvoreno neonacistički, nego kao njemačka verzija američkog Tea partyja. U toj stranci/ pokretu nude se od alt-right desničara do onih koji se izjašnjavaju da su i socijalisti i nacionalisti. Danas AfD u istočnoj Njemačkoj drži 35,5 posto glasova i jako ozbiljno prijeti sasvim razbiti politički prostor u cijeloj Njemačkoj naprosto svojim udjelom glasova u Bundestagu.

Red, rad i disciplina Bogati i vrijedni - uvode radni tjedan od 28 sati

Na kraju naravno da se zapadni Nijemci pitaju zar je moguće da niti onih 2000 milijardi eura niti preseljenje glavnog grada u Berlin, što znači svu silu drugih investicija, nisu uspjeli upristojiti prostor sa samo 17 milijuna građana. Tu je Hawes pogodio u sredinu. Prvi mainstream medij kojem je pukao film bio je Die Welt. On je u veljači 2016. objavio, i to na naslovnici, da nisu useljenici ti koji imaju problema s integracijom u njemačku kulturu nego su to Sasi. Hawes objašnjava da je to nevjerojatno točno.

Ta područja nisu niti u primisli bila njemačka sve do 1147., kada ih, uvelike poput engleskog prodora posvuda oko sebe i konačno poput kolonijalizma, Nijemci doslovno pokoravaju. I to u stilu križarskog pohoda. Hoyerswerda se, primjerice, nalazi usred područja koje je bilo i ostalo kulturna domovina Lužičkih Srba (zapadnoslavenska etnička skupina koja osim naziva nema nikakve veze s južnoslavenskim Srbima).

Slijedilo je 800 godina borbe između germanskih i slavenskih naroda za prevlast nad područjem čak i većem od bivšeg DDR-a. Kako si zvao svoj rodni grad, njemački ili slavenski, takva ti je bila sudbina, ovisno o ovakvom ili onakvom političkom trenutku, poput sjevernoirskih sukoba, poput američkih postrobovlasničkih trvenja, sukoba u Alžiru pod Francuskom.

I kao što je bio slučaj s radikalizacijom svih "bijelih" na tim mjestima sukoba, tako su i ovdje "siromašni bijeli" izgradili način za graditi svoj osjećaj vrijednosti na tome da polažu pravo za "biti svoji na svome" i silom gušiti pobune onih čiji su preci tamo bili puno duže nego njihovi. Hawes konačno dolazi do onog glavnog; velika tragedija moderne povijesti Njemačke, a time i Europe, jest to što je Prusija bila ta koja je od 1866. do 1871. uspjela poraziti i anektirati cijelu tu zemlju, a onda to proglasiti "ujedinjenjem".

Zgodan izgovor za okupaciju. Ali niti najmanje originalan. Na taj način, ističe Hawes, bilo je moguće da skoro 100 godina, od 1866. do 1945., Prusija koristi i bogatstvo i moć i kompletnu snagu zapadnih Nijemaca za svoje vlastite interese i po svojoj vlastitoj logici. Zato, upozorava on, Njemačka danas više nego ikad mora razumjeti vlastitu povijest, da se mora osloboditi tog nacionalnog straha da se militarizam i autoritarnost samo kriju ispod ugodnog, liberalnog lica Nijemaca, te da vreba priliku čim uleti prva prijetnja.

A istina je, zapravo, da je takav duh oduvijek bila pruska priča, ne njemačka. Ima u Hawesovom rezoniranju izrazitog smisla. Bavarci, primjerice, čak i oni vrlo tradicionalni, konzervativni odani glasači CSU-a, odmalena su naučili psovati sve po spisku Prusima, očito zbog određenog prenošenja s generacije na generaciju nekih povijesnih iskustava njihovih predaka. O njemačkoj tradiciji sindikata, socijalista, čak komunista, a tek o čudesnoj multikulturalnosti Berlina, prije nego što je to Hitler sve razorio i odveo u rat, da se ne govori.

DDR i smrt Žrtva bijega od komunizma - imao je samo šest mjeseci

"Prusije više nema. Njemačka se više ne treba plašiti sama sebe i nitko drugi se ne treba plašiti nje. Njemačka treba skupiti vjeru u sebe, ne smije dopustiti da istočnonjemačka politika još jednom deformira cijelu zemlju, nego mora iskoristiti svu silu zapadne pravne države, Rechtsstaat, kako bi osigurala da više nikada ne vidimo ono što smo gledali pretprošlog vikenda u Chemnitzu. To je zbilja jedini jezik koji ti tipovi tamo razumiju", na kraju je oderao ekstremnu desnicu do kraja.