Tog dana nekoliko stotina desnih ekstremista, moguće do 2000, razletjelo se po centru jugoistočnog njemačkog grada Chemnitza u "lovu" na "sve one koji izgledaju drugačije", odnosno, one koji rasiste i neonaciste podsjećaju na useljenike. Brutalna je ironija takve situacije da su se ekstremni desničarski prosvjedi pozivali na ubojstvo Nijemca Daniela H. (35) od strane osumnjičenog Iračanina.
Ironični element je taj što je ubijeni kubanskog porijekla, i sam potomak imigranata, što znači da je ubijen bio neki drugi Nijemac, pa da se on našao na ulici u trenutku rasističkog divljanja po ulicama, njega bi također pretukli kao što su učinili s nekim drugima koji tog dana na ulicama Chemnitza "nisu izgledali dovoljno njemački". Ili su bili novinari. Ili su bili... Zapravo je to bila mržnja usmjerena prema čovječanstvu u cjelini koje nije bio njihove skupine.
U tjedan dana slijedio je prodemokratski masovni prosvjed u inače politički pretežno crvenom i zelenom gradu otprilike veličine Splita, ali i još masovniji odaziv neonacista, čak i podrška desničarima iz AfD-a i Pegide. Ne samo to nego je ispalo i da je informaciju o identitetu osumnjičenog za ubojstvo Nijemca kubanskog porijekla ekstremnim desničarskim, neonacističkim krugovima poslao službenik iz lokalnog državnog odvjetništva Saske. A onda su krenuli i dokazi o povezanosti pojedinih policajaca s neonacistima.
Njemačka si je tijekom vikenda konačno priznala – AfD je radikalna desničarska stranka koja je u Bundestag lansirala nekoliko otvorenih rasista, jedva prikrivenih nacista. Njemačka je danas zemlja u kojoj mainstream mediji otvoreno ističu da glas fa AfD definitivno više nije glas protesta nego glas za naciste i uopće cijela politička scena od desnog centra preko liberala i zelenih prema lijevo smatra da je kucnuo trenutak za obranu demokracije, ustavnog poretka i slobode u Njemačkoj.
Ova zemlja, sad je očito, krenut će u totalni obračun s desničarima, slično kao što je to bilo 1993. kad se preko noći prestalo tolerirati "mjerenje kukuruza" na ulici, a što se posljednjih godina tolerira u istočnoj Njemačkoj. Što milom što silom.
Zanimljivo je, međutim, da je možda i najbolja analiza uzroka desničarskog divljanja na istoku, ali ne i na zapadu Njemačke dao jedan autor iz Velike Britanije, James Hawes, pisac knjige "Najkraća povijest Njemačke". To da desničari divljaju po bivšoj Istočnoj Njemačkoj, po ex-DDR-u, opće je mjesto još od ujedinjenja. Hawes zato primjećuje napise po njemačkim novinama "izljev mržnje koji je šokirao naciju", kao i to da nacija jest šokirana, ali nije iznenađena. Još preciznije, da je istočna Njemačka ono što je šokiralo Njemačku.
Argument da nije riječ o nikakvom iznenađenju, o kakvom god šoku bila riječ, nalazi se još u 1991. kada je tjedan dana trajalo divljanje desničarskih huligana diljem 20 istočnonjemačkih gradova, mahom gradića, u kojima su napadali domove za smještaj azilanata. Hawes ističe da je sve završilo tako što je iz gradića Hoyerswerde policija usred noći premjestila 230 tražitelja azila negdje drugdje. A nije bila riječ samo o ljudima iz Mozambika ili Vijetnama.
Većina je bila iz republika bivšeg SSSR-a, odasvud iz istočne Europe, od kojih je dobar dio ili i većina "izgledala jako njemački". Ključ je u tome da je taj potez policije predstavljao prvu veliku pobjedu neonacista ikada, takvu da je ekstremisti slave i danas. Oni je, uvelike opravdano, opisuju da te noći država nije mogla ili nije htjela oduprijeti se desničarskim populistima voljnima koristiti se nasiljem. U Hrvatskoj smo tada imali svojih užasnih problema i nismo primjećivali takve stvari.
No, u Njemačkoj je to bio užasan događaj koji je doveo do takvog divljanja skinheadsa da dvije godine poslije u jednom Münchenu, na samom Marienplatzu, neonacistički izbrijani tipovi maltretiraju sve živo, čak ne više niti samo strance, nego i sve one Nijemce za koje ocijene da su dovoljno slabi da bi im se iole suprotstavili. I tako sve do onog dana 1993. kada su dobili pendrekom. One noći 1991., podsjeća Hawes, vlasti su odabrale ne to da se obruše silom na nasilne desničare, nego fizičko premještanje objekta desničarskog nasilja.
Tada su razlozi za ovakvu raširenog desničarstva po istočnoj Njemačkoj bili to da je cijela jedna generacija Nijemaca u DDR-u izrasla pod praktično okupacijom SSSR-a, sasvim odvojena od demokratskog svijeta i života. A kada je nastupilo ujedinjenje, Helmut Kohl ga je proveo ne postepeno, nego na juriš, poput osvajanja utvrde koja se i prije toga sama potpuno predala.
Konačno, odmah po ujedinjenju prostor sasvim nepripremljene istočne Njemačke napali su na "idemo u juriš" osvajači "slobodnog tržišta". Odgovor je bio ogroman, astronomski ogroman program pomoći. Od 1990. čak 2000 milijardi eura, pa i više, sasula je Zapadna Njemačka u Istočnu Njemačku, ne kao kredite, nego kao subvenciju. I nije pomoglo.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Švabe su u zadnjih više od 1200 godina bile genocidan narod. Zašto bi se sada mjenjale.