Gotovo 37.000 tona otpada stvorilo je ekocid u Gospiću, a novi nalazi otvorili su niz ozbiljnih pitanja o njegovu utjecaju na okoliš. Ekotoksikolog prof. dr. sc. Branimir K. Hackenberger za Express detaljno analizira što se zapravo nalazi u tom otpadu i što nam govore rezultati ispitivanja tla, biljaka i podzemnih voda. Govori o PFAS spojevima, teškim metalima i njihovim mogućim putovima kroz okoliš – od tla i vode do hrane koju ljudi uzgajaju u blizini. Objašnjava što se iz dosadašnjih analiza može zaključiti, ali i što još nije dovoljno istraženo da bi se procijenio rizik za stanovništvo. I upozorava: okolišna šteta je već izmjerena i dokumentirana, a za odgovor na pitanje predstavlja li ova lokacija i zdravstveni rizik potrebna su nova, ciljano provedena istraživanja.

Što je u slučaju gospićkog otpada do danas nedvojbeno dokazano, a što je još uvijek samo  procjena, pretpostavka ili mogućnost?

Količina i prostorni obuhvat otpada. To više nije procijenjena nego geodetski izmjerena veličina. Crna hrpa zauzima 1.855 m², obujma 9.101,78 m³ i mase 4.245,01 t. Bočna hrpa ima 166 m², 313,02 m³ i 168,44 t. Zakopani otpad prostire se na 14.267 m², obujma 41.374 m³ i mase 32.915 t, uz prosječnu dubinu 2,9 mi utvrđenu gustoću 793,73 kg/m³. Zbroj je približno 37.000 t. Brojka nije nastala okom nego kombinacijom geodetskih izmjera, neinvazivnih geofizičkih istraživanja i stvarnih iskopa bagera.
Vremenski slijed. Biljni pokrov uklonjen je na 17.796 m² u razdoblju između snimaka iz 2017./2018. i 2023./2024. godine. Ogoljena površina je izmjerena, nije procijenjena, i ona je ključna jer određuje koliko oborine godišnje uđe u tijelo otpada. Opasno svojstvo otpada. Sva tri kompozitna uzorka pokazala su opasno svojstvo HP14 (ekotoksično). Granična vrijednost indeksa je 25, a izmjereno je 254,8 za uzorak s crne hrpe, te 93,28 i 79,29 za uzorke iz iskopa i bušotine.

Koliko je to prekoračenje?

To je prekoračenje od 10,2, 3,7 i 3,2 puta. Ovdje moram biti pošten i navesti nešto što u samom nalazu nije usklađeno: na istoj stranici iu cijelom petom poglavlju iste se vrijednosti navode kao 254,8, 84,4 i 36,1, dakle drukčije za dva od tri uzorka. Zaključak se ne mijenja, jer u obje verzije sva tri uzorka prelaze granicu, ali obrana će tu nesuglasnost u postupku sigurno iskoristiti i bolje je da bude ispravljena prije nego što to učini netko drugi. U tlu zonu odlaganja izmjereno je do 9,946 mg/kg bakra uz najveću dopuštenu koncentraciju od 100 mg/kg, do 1,051 mg/kg olova uz istu granicu, i do 317 mg/kg antimona, dok prirodne vrijednosti antimona u tlu iznose manje od 1 mg/kg. U jednom uzorku uzetom uz zid silosa antimon je u eluatu, dakle u onom dijelu koji se ispire vodom, iznosio 499 mg/kg suhe tvari, uz graničnu vrijednost od 0,7 za neopasni otpad. Taj podatak nije okolišna zanimljivost nego pravna činjenica o vrsti otpada.

Što su pronašli u biljkama?

Antimon. Naime, u drvenastim dijelovima smreke uz rub odlagališta izmjereno je od 0,28 do 0,34 mg/kg suhe tvari, a u kupusu iz vrta na dvadesetak do tridesetak metara približno 0,3 mg/kg. To je izravan dokaz da je put od otpada do jestivog tkiva zatvoren, a nije samo teorijski moguć.

A što su pronašli u vodi?

PFAS u podzemnoj vodi. Uzorci od 11. svibnja 2026. iz tri pijezometra dubine oko 30 m dali su zbroj PFAS-ova od 200,5 ng/L u nizvodnom pijezometru B-1, 7,1 ng/L u drugom nizvodnom pijezometru B-2, i manje od 1,5 ng/L, dakle ispod granice kvantifikacije, u uzvodnom referentnom pijezometru B-3. Parametarska vrijednost za vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji iznosi 100 ng/L, pa je B-1 ocijenjen nesukladnim. Mikroplastika, neovisnom metodom. Institut za vode analizirao je uzorke od 8. svibnja 2026. iz istih piezometara i dobio 132 čestice prioritetnih polimera u B-1, deset u B-2 i šest u uzvodnom B-3. Polistirena uzvodno nema uopće. Dvije nesrodne metode, kemijska i mikroskopsko-spektroskopska, dale su isti prostorni raspored. To je jači argument nego dvije potvrde istom metodom, jer se pogreške dviju različitih metoda ne poklapaju. Geologija. Podloga su Jelar naslage, vapnenačke breže i konglomerati vrlo slabe vodopropusnosti; ispod desetak metara geoelektrična otpornost iznosi od 1.000 do 3.000 Ω·m, što odgovara slabo okršenoj do nepropusne stijene. Okršavanje je ograničeno na plitku pripovršinsku zonu. Otpad leži u recentnom nanosu debljine četiri do pet metara i mjestimično doseže do desetak metara, gdje se preklapa s plitkim razlomljenim zonama.

SEKS I RAT Pornići će financirati rat u Ukrajini?! 'Snimimo scenu, a onda bježimo u sklonište'

Koja su nam i dalje neodgovorena pitanja?

Ono što je procjena, pretpostavka ili otvoreno pitanje jest: Trend. Ovo je najveće ograničenje i vještak ga sam izrijekom navodi. Sve PFAS analize potječu iz jednog ciklusa uzorkovanja. Iz jedne točke u vremenu ne zna se raste li onečišćenje, pada li, i kako se mijenja između visokih i niskih voda. Svatko tko danas tvrdi da zna kamo to ide, i to u bilo kojem smjeru, ne govori iz podataka.
Podrijetlo PFAS-a. Prostorni raspored je u skladu s hipotezom da je izvor odloženog otpada, ali nedostaje izravni „otisak prstiju“, jer PFAS u samom otpadu nije analiziran.

Koje su procjene vještka oko dosega utjecaja?

Procjena vještaka jest da je utjecaj najveći do 50 m, mjerljiv do 200 mi epizodan između 200 mi 1.000 m. To je modelska procjena utemeljena na mjerenjima, a ne izmjerena granica. Javna vodoopskrba. Vještak isključuje utjecaj na vodocrpilišta Mrđenovac i Divoselo, jer se nalaze uzvodno i hidrogeološki nisu povezani s mjestima. Ta tvrdnja ima čvrsto uporište u utvrđenom smjeru toka podzemne vode prema sjeveru i sjeveroistoku, ali je ipak zaključak modela, a ne rezultat mjerenja u samoj vodoopskrbi. Mjerenja u vodovodu bila bi jeftina i njima bi to pitanje bilo zatvoreno. Mikrobiologija. U podzemnoj vodi nađeni su Escherichia coli i Clostridium perfringens. Vještak tu nesukladnost izrijekom ne pripisuje otpadu, i to je oprezno postupanje s kojim se slažem, jer za fekalno onečišćenje postoje bliži i uobičajeniji izvori, od septičkih jama do stočarstva.

ŽELI IH SLOMITI Putinov zimski plan za Ukrajinu: Sprema im šest mjeseci mraka i hladnoće

Što je s istraživanjima zdravstvenih posljedica?

Pa nije provedeno nijedno istraživanje. O tome ne postoji nijedan podatak, ni u jednom ni u drugom smjeru. Prividno proturječje koje to nije. Osnovni nalaz iz ožujka 2026. zaključuje da u podzemnim vodama nema prekoračenja standarda za pitku vodu. Dopuna iz srpnja 2026. nalazi prekoračenje PFAS-a. To nije proturječje nego kronologija: u ožujku PFAS jednostavno nije bio analiziran. Te dvije tvrdnje treba navoditi odvojeno is datumima, inače nastaje dojam da netko mijenja priču.

Na koji se sve načine nepravilnim ili nereprezentativnim uzorkovanjem može dobiti lažno dobra slika stvarnog stanja? Može li se, primjerice, uzimanjem samo površinskog uzorka dati bitno drugačiji rezultat od uzorkovanja dubljih slojeva?

Na drugi dio pitanja odgovor je: da, i to nije teorija, jer se u ovom predmetu može pokazati brojkama iz samoga nalaza. Uzorak s površine crne hrpe dao je indeks ekotoksičnosti 254,8, a uzorak iz bušotine iz dubine 79,3. Razlika je 3,2 puta, na istoj lokaciji, na istom otpadu, samo zbog toga odakle je uzet. Da je netko uzorkovao samo dubinu, tvrdio bi da je otpad tri puta manje toksičan nego što jest. Da je uzorkovao samo površinu, precijenio bi cjelinu. Mehanizama kojima se dolazi do lažno dobre slike ima više nego što se obično misli, pa ću ih navesti onim redom kojim se u praksi susreću. Uzorkovanje ondje gdje je zgodno. Bager ide kamo može doći, a ne kamo treba. Rubovi odlagališta pristupačniji su od sredine, a upravo sredina najčešće skriva ono najstarije i najgore. Ovo je najčešća greška i najteže ju je poslije dokazati, jer u zapisniku piše samo gdje se uzorkovalo, a ne gdje se nije. Površinski sloj laže u svoju korist.

MRAČNA PROŠLOST Djed čelnice AfD-a je bio nacist, kao sudac je slao ljude u smrt u Varšavi

Možete li pojasniti?

Na površini djeluje kiša, koja je desetljećima ispirala topljive soli; djeluje sunce, koje razgrađuje dio organskih tvari; hlape lakohlapljivi spojevi, pa benzena i kloriranih otapala u gornjim polovima metra praktično nema ni kad ih dublje ima. Osim toga, površina je često prekrivena čistim materijalom, zemljom ili građevinskim šutom, pa se prvi uzorak zapravo uzme iz prekrivača, a ne iz otpada. Duboko je situacija obrnuta: ondje nema kisika, uvjeti su redukcijski, a upravo se ondje stvara procjedna voda. Premali uzorak s obzirom na veličinu komada. Ovo je najpodcjenjenija greška. Postoji temeljna teorija uzorkovanja heterogenog materijala prema kojoj najmanja masa uzorka raste s trećom potencijom promjera najvećeg komada. Kad u otpadu ima komad od desetak centimetara, uzorak od pola kilograma nije mali, nego besmislen, jer o njegovom sastavu odlučuje hoće li slučajno biti zahvaćen jedan komad boje ili nije. Za takav materijal pojedinačni prirast uzorka mora se mjeriti u desetinama kilograma, a tek se poslije drobljenjem i dijeljenjem spušta na laboratorijski uzorak.

Može li se dogoditi da laboratorijski nalaz na papiru izgleda uredno, a da se ispod površine zapravo skriva ozbiljno onečišćenje?

Kompozitiranje koje razrjeđuje. Miješanje dvadesetak prirasta u jedan kompozit je ispravno kad se pita kolika je prosječna vrijednost, a pogrešno kad se pita ima li opasnog otpada. Prosjek po definiciji briše maksimum. Ako se u 37.000 t nalazi 100 t nečega vrlo opasnog, kompozit će razrijediti 370 puta i rezultat će biti uredan, a 100 t opasnog otpada i dalje leži ondje. Premalo točaka. Ovo se može izračunati, pa evo brojki. Ako "vruća točka" zauzima dva posto površine, a uzorkuje se na jedanaest nasumičnih mjesta, vjerojatnost da će se u potpunosti promašiti iznosi 80%. Pri dvadeset mjesta pada na 67%, pri četrdeset na 45%. Drugim riječima, s malim brojem točaka izostanak nalaza ne znači gotovo ništa. Odabir neosjetljive metode. Ovo je najelegantniji način da se dobije uredan nalaz i najteže ga je prigovoriti, jer formalno sve stoji. U ovom je predmetu granica kvantifikacije za pojedinačni PFAS spoj iznosila 1,5 ng/L. Da je odabrana metoda s granicom od 100 ng/L, što je posve legalno, sva tri piezometra bila bi prijavljena kao "nije detektirano", uključivši onaj s 200,5. Zato uz svaki rezultat mora stajati granica kvantifikacije, a rezultat bez nje nije rezultat.

ŠTO JE U VODI? MIKROPLASTIKA Pet ključnih pitanja: Čestice u krvi, plućima, posteljici

Može li pogrešno uzet uzorak vode dati lažnu sliku o stvarnom onečišćenju?

Ako se uzorak profiltrira, mjeri se otopljeni dio; ako se ne filtrira, mjeri se ukupno. Za metale vezane na čestice razlika ide i preko veličine reda, u izvještaju često piše samo "metali". Neprikladna ambalaža, osobito za PFAS. PFAS se lijepi na stijenke posude. Uzorkovanje u staklo ili u posudu s brtvom od teflona sustavno snižava rezultat, a teflonska traka na navoju, vodootporna jakna uzorkivača i neka maziva na crpki mogu ga podjednako sustavno povisiti. Zato uz PFAS uzorke idu terenske slijepe probe, dakle boca čiste vode koja je prošla isti put, jer se inače ne zna u kojem je smjeru pogreška. Trenutak uzorkovanja. Podzemna voda u razlomljenoj sredini reagira na oborinu u danima. Uzorkovanje nakon dužeg sušnog razdoblja daje jednu sliku, uzorkovanje tri dana nakon jake kiše drugu. Ni jedno ni drugo nije pogrešno, ali jedno mjerenje nije godišnje stanje. Nedovoljno ispumpavanje bušotine. Voda koja stoji u cijevi nije voda iz vodonosnika. Ovdje je zanimljiv detalj koji ide u prilog opreznosti: pri crpljenju na B-1 razina se nije snizila, što upućuje na vrlo dobru vezu s vodonosnikom, dok je uzvodni B-3 pri 0,26 L/s vrlo brzo "ispražnjen". To znači da uzvodna referentna točka ima najslabiju vezu s vodonosnikom od svih triju, i to je jedina stvar u cijelom nalazu koja bi se mogla ozbiljno prigovoriti usporedbi uzvodno/nizvodno. Ne mislim da to obara zaključak, jer je razlika veća od 130 puta, ali bi trebalo biti izrijekom raspravljeno.

3. Koliko bi uzoraka trebalo uzeti od 37.000 tona otpada, s kojih dubina i na kojim  lokacijama, da bi rezultat bio znanstveno reprezentativan i teško osporiv?

Prvo moram reći nešto što nije popularno: nijedna norma ne daje broj. Norma HRN EN 14899, koja propisuje izradu plana uzorkovanja otpada, i niz tehničkih izvješća CEN/TR 15310 traže da se najprije izjavi koliko se preciznost želi, pa broj slijedi iz toga. Tko ponudi broj bez te izjave, nagađa. Zato ću izjaviti pretpostavke i pokazati račun. Potreban broj uzoraka iznosi približno n=(t· CV/r)², gdje je CV koeficijent varijacije materijala, tražena relativna preciznost. Koliko je CV ovdje? To se vidi iz izmjerenih podataka: bakar se kreće od 680 do 9,946 mg/kg, antimon od manje od 1 do 317. Takav raspon odgovara koeficijentu varijacije veličine reda od 100 % do 150 %. Uz CV=1,0 i traženu preciznost od ± 30 % uz 95-postotnu pouzdanost dobiva se 46 uzoraka; uz CV=1,5 dobiva se 99. Ako se zadovolji grubljom preciznošću od ± 50 %, brojevi padaju na 18, odnosno 38.

Što biste vi napravili?

Moja bi preporuka bila 40 do 60 analitičkih uzoraka za tijelo zakopanog otpada, uz zasebne uzorke za crnu i bočnu hrpu. Za usporedbu, u dosadašnjem vještačenju otpad je uzorkovan na jedanaest mjesta, dakle pet bušotina i šest iskopa. To je bilo dovoljno da se utvrdi da je otpad opasan, iu tome je nalaz uvjerljiv. Nije dovoljno da se pouzdano kaže koliko ga je kojeg, a upravo o tome ovisi cijena i način zbrinjavanja. Raspored. Sustavni raster sa slučajnim početkom, po cijeloj površini zakopanog otpada od 14.267 m². Pri 40 točaka razmak iznosi 18,9 m, pri 60 točaka 15,4 m. Uz to, i odvojeno od rastera, ciljane točke na mjestima gdje geofizika (georadar, geoelektrična tomografija, magnetometrija) pokazuju anomalije, dakle ondje gdje su zakopane bačve ili metal. Ta dva pristupa odgovaraju na dva različita pitanja i oba su potrebna: raster daje masenu bilancu, ciljane točke daju najveći slučaj.
Dubine. Po svakom profilu najmanje četiri razine: od 0 do 0,5 m (prekrivač i površina), sredina tijela otpada, zadnjih trideset centimetara neposredno iznad kontakta sa zdravim podlogom, a to je najvažniji horizont jer ondje nastaje procjedna voda, i jedan uzorak ispod otpada, u prirodnom materijalu, da se vidi da li je jedno čišćenje prošlo dalje. Prosječna dubina otpada iznosi 2,9 m, a mjestimično doseže desetak metara, pa dublji profili trebaju i petu razinu.

Koliko bi takvo detaljno ispitivanje koštalo u odnosu na ukupnu vrijednost zbrinjavanja otpada i što bi još trebalo napraviti?

Pojedinačni prirast od 30 do 50 kg za materijal s komadima do desetak centimetara, uz drobljenje i dijeljenje do laboratorijskog uzorka od 2 do 5 kg. Sve manje od toga otvara se prigovor o kojem sam govorio u prethodnom odgovoru. Kompoziti se smiju raditi samo unutar iste homogene cjeline, dakle crne hrpe, bočne hrpe ili zakopanog otpada, i unutar istog dubinskog horizonta, i to najviše od četiri do pet susjednih profila. Nikada preko cjelina. Uz svaki kompozit potrebno je zadržati i pojedinačne poduzorke zamrznute, da se u slučaju spora može ući u pojedinost. Kontrola kvalitete. Deset posto terenskih duplikata, pet posto terenskih slijepih proba, i najmanje jedan krug podijeljenih uzoraka u drugom laboratoriju. A sad ono što ste pitali za cijenu... Šezdeset kompozita uz puni analitički paket od 1.500 do 3.000 eura po uzorku iznosi 90.000 do 180.000 eura. Zvuči mnogo dok se ne stavi uz procijenjeni trošak zbrinjavanja: 32.915 t po cijeni od 1.050 eura po toni, koliko je postignuto u nabavi Fonda za zaštitu okoliša, daje približno 34,6 milijuna eura. Uzorkovanje bi, dakle, stajalo između tri i pet promila zbrinjavanja, a o njemu ovisi koliko će se od te brojke doista i platiti, jer se neopasni i opasni otpad zbrinjavaju po vrlo različitim cijenama.

UZDIZANJE ZLA Zvijezda i križ: Mladić je mrzio ljude koji mole. Sad je ikona Porfirijeve crkve

Gdje bi se konkretno trebali uzeti uzorci vode ako želimo utvrditi postoji li povezanost  između otpada i vode koju ljudi stvarno piju, u procjednim vodama, podzemlju, uzvodno i  nizvodno, na izvorištu, u vodovodu ili na drugim lokacijama?

Odgovor je: na svih pet razina, jer svaka odgovara drugom pitanju, a nijedna ne može zamijeniti drugu. Poredat ću ih od izvora prema slavini, jer se tim redom gradi dokazni lanac. Prva razina, procjedna voda iz samog otpada. Ovo je najveća praznina u dosadašnjem istraživanju i ujedno najjeftinije što se može napraviti. Nitko nije uzorkovao vodu koja izlazi iz tijela otpada. Bez toga nema „otiska prsta“ izvora, jer bi njime rasprava o podrijetlu PFAS-a bila završena u jednom potezu. Tehnički se to radi lizimetrom ugrađenim u tijelo otpada, plitkim zdencem u samom otpadu ili, najjednostavnije, uzorkovanjem vode koja se zadržava u iskopu tijekom istražnih radova. Uz to ide i laboratorijski test procjeđivanja na uzorcima otpada, koji je već rađen za metale, ali ne i za PFAS.

Koja druga razina?

Nezasićena zona ispod otpada. Voda u porama materijala neposredno ispod tijela otpada, prije nego što dođe do stijene. Ovdje se vidi ulazi li onečišćenje u podzemlje ili se zadržava. Treća razina, podzemna voda. Postojeća tri piezometra su minimum, i to pošten minimum za prvu fazu, ali za dokazivanje pronosa treba mreža. Predložio bih najmanje osam do deset piezometara: tri uzvodno i bočno kao referentni skup, tri nizvodno duž utvrđenog smjera toka prema sjeveru i sjeveroistoku na rastućim udaljenostima od otprilike 50, 200 i 500 metara, te dva poprečno na smjer toka, da se ocrta širina perjanice. Osim toga, uzorkovanje treba biti razinsko: u bušotini dubokoj trideset metara voda iz razlomljene zone na dvanaest metara i voda s dvadeset i devet metara nisu ista voda, a ako se crpi cijeli stupac, one se pomiješaju i razrijede. Za to služe pakeri. Četvrta razina, površinske vode i sediment. Suvaja je udaljena 120 m, Novčica približno 1,5 km, rijeka Lika oko 2 km. Uzorkovanje uzvodno i nizvodno od svakog mogućeg ulijevanja, i to obavezno uz sediment, jer se PFAS i teški metali u sedimentu nakupljaju pa ondje daju signal i kad je voda naizgled uredna. Ako se ide dalje, i riba. Peta razina, vodoopskrba i slavine. Sirova voda na zahvatu Mrđenovac, koji je glavni zahvat podsustava Medak, Gospić i Lički Osik, te na novim zdencima Divoselo; zatim voda nakon obrade i dezinfekcije; zatim tri do pet točaka u mreži, obavezno uključivši najudaljeniju točku s najduljim zadržavanjem vode; i naposljetku slavine u kućanstvima.

FILM O POKOLJU Smrt na broju 55: Kako je 19 Hrvata upalo u zamku četnika u Kusonjama?

Što je s bunarima?

To se zapravo i najviše tiče ljudi: privatni bunari i vrela u krugu od jednog kilometra. Dio ljudi tom vodom zalijeva vrt, a dio je i pije. Tu se izloženost doista događa, a upravo se ta voda ne nalazi ni u jednom službenom monitoringu. O učestalosti. Vještak sam navodi da se iz jednoga ciklusa ne smiju izvoditi zaključci o trendu, i to je točno. Minimum je kvartalno uzorkovanje kroz dvije godine, dakle osam ciklusa, s time da barem jedan padne u razdoblju visokih voda i barem jedan u razdoblju niskih. Uz to bih uveo i jedno namjerno uzorkovanje neposredno nakon jake oborine, jer se u razlomljenoj sredini upravo tada vidi ono što se u sušnom razdoblju ne vidi.

Treba li u ovakvom istraživanju uzeti uzorke vode i izravno iz slavina u kućama ljudi koji  tu vodu koriste za piće? Ako da, koliko kućanstava i na kojim lokacijama bi trebalo obuhvatiti?

Treba, i to iz razloga koji nije samo znanstven. Slavina je jedino mjesto na kojem se mjeri ono što čovjek doista popije. Sve ostalo mjeri put kojim voda dolazi. Osim toga, mjerenje na slavini jedino je što ljudima vraća odgovor na pitanje koje stvarno postavljaju, a to nije „koliko je koncentracija u pijezometru B-1“ nego „smijem li ovo dati djetetu“. Ali odmah moram reći i što to mjerenje ne dokazuje. Uredan nalaz na slavini ne dokazuje da otpad nije onečistio podzemnu vodu; on dokazuje da vodovod radi svoj posao. To su dva odvojena pitanja i njihovo miješanje je najčešće pogreška u ovakvim raspravama, u oba smjera. Broj kućanstava ovisi o tome što se pita, pa ću razdvojiti dvije svrhe. Provjera javnog vodovoda. Mreža je izmiješan sustav iu njoj nema mnogo prostorne raznolikosti, pa je dovoljno pet do osam točaka, ali odabranih po hidrauličkoj logici, a ne po tome tko se javio: po jedna u svakoj tlačnoj zoni i iz svakog vodospremnika, jedna neposredno na ulazu u mrežu i jedna na kraju mreže s najduljim zadržavanjem vode. Uz to bih na svakoj točki uzeo dva uzorka: prvi mlaz, nakon što je voda stajala u cijevima preko noći, i uzorak nakon ispiranja. Prvi govori o kućnoj instalaciji, drugi o mreži. Za olovo i nikal ta razlika zna biti presudna, a redoviti monitoring gotovo je uvijek uzima nakon ispiranja.

RATNO PROFITERSTVO U poslu s oružjem nestalo 1,2 milijarde dolara, trag vodi od Ukrajine do Srbije

Trebaju li provjeriti stanje u svim bunarima ili je dovoljno u nekoliko njih na istom području?

Sva kućanstva u krugu od jednog kilometra koja imaju vlastiti bunar ili tim vodom zalijevaju vrt trebaju biti obuhvaćena popisom, a ne uzorkom. Razlog je čisto računski: ako u nekom području ima trideset bunara, a onečišćeno ih je desetina, vjerojatnost da će nasumično odabranih deset bunara promašiti svaki onečišćeni iznosi 35 %. Pri dvadeset bunara ta vjerojatnost pada na 12 %, ali i dalje nije zanemariva. Kod trideset objekata razlika u trošku između uzorka i popisa je mala, a razlika u vjerodostojnosti golema, osobito zato što bi propušteni bunar poslije bio argument protiv cijelog istraživanja. Kontrolna skupina. Uz to pet do deset kućanstava izvan mogućeg utjecaja, s istim načinom vodoopskrbe. Bez njih se ne zna koliko iznosi „normalno“ u Lici, a bez toga se svaki nalaz može tumačiti kako tko hoće.

Kako se tu mogu izbjeći manipulacije zbog moguće pristranosti?

Uzorci iz kućanstava, uzorci iz kontrolne skupine i terenske slijepe sonde trebaju u laboratorij ići pod šiframa, bez oznake lokacije. To nije nepovjerenje prema laboratoriju nego standardna zaštita od nesvjesne pristranosti, iu struci se podrazumijeva. Lokacije. Prednost imaju kućanstva koja su najbliža lokaciji na sjevernoj i sjeveroistočnoj strani, dakle nizvodno u smislu podzemnog toka, a prve kuće se nalaze na oko 180 m, zatim kućanstva uz Suvaju, pa naselja duž smjera toka do granice od jednog kilometra.

FOTOGALERIJA Rim otvorio vrata tajnog podzemlja: Terme cara Trajana bile su ogromne

Ako je voda iz slavine prema važećim propisima zdravstveno ispravna, može li se na temelju  toga zaključiti da ljudi nisu izloženi onečišćenju povezanim s otpadom? Ako ne može, koje bi  bile potrebne dodatne analize?

Ne može, i to je vjerojatno najvažnija stvar koju u ovom razgovoru želim reći, jer se upravo na toj rečenici najčešće zatvara rasprava koja bi tek trebala početi. „Zdravstveno ispravna“ nije izjava o vodi. To je izjava o popisu. Pravilnik o parametrima sukladnosti (NN 64/2023), koji prenosi Direktivu (EU) 2020/2184, u tablici kemijskih parametara navodi 42 tvari i skupine. Nalaz o sukladnosti znači: nijedna od tih 42 nije prekoračila svoju granicu. O ostatku ne govori ništa, jer ostatak nije ni tražen. Koliko je taj ostatak velik? U bazi tvari koje se stvarno mogu pojaviti u ovakvom otpadu, a koju smo sastavili za aplikaciju EcoToxLika, nalazi se 1.063 tvari. Uz standardnu ​​analizu opsega, očekivani broj tvari koje bi prošle godine bile neopažene iznosi 843, uz nesigurnost od desetak, dakle oko 79 %. To nije prigovor propisu, jer propis ne može popisati sve, nego objašnjenje što nalaz o sukladnosti doista jamči.
Drugi razlog jest da voda nije jedini put.

Nego?

Čak i kad bi voda bila savršeno čista, ostaju: prašina s ogoljene površine is puta, povrće iz vrta, a antimon je u kupusu na dvadesetak metara doista izmjeren, zatim jaja i mlijeko iz domaćeg uzgoja, izravan dodir s tlom, osobito kod djece koja se igraju vani. Nalaz iz vodovoda ne kaže ništa ni o jednom od tih putova. Treći razlog jest da granična vrijednost nije granica djelovanja nego regulatorni kompromis između zdravstvenih procjena, mogućnosti mjerenja, cijene obrade vode i političkih izvješća. To se najbolje vidi na PFAS-u: europska parametarska vrijednost za zbroj PFAS-ova iznosi 100 ng/L, danska za zbroj četiri spoja 2 ng/L, američka za PFOA i PFOS pojedinačno po 4 ng/L, a prijedlog europskog standarda za podzemne vode iznosi 4,4 ng/L izraženo kao PFOA ekvivalent. Radi se o istim tvarima i istoj znanosti, a brojke se razlikuju i pedeset puta. „Ispod granice“ opisuje pravno stanje, ne biološko. Uz to valja reći nešto o samom nalazu u ovom predmetu: vrijednost od 100 ng/L propisana je za vodu za piće, a mjerilo se u pijezometru. Za podzemnu vodu kao takvu graničnu vrijednost PFAS-a u Hrvatskoj još nije propisana. Usporedba je smislena i korisna, ali je referentna, a nije ispravna, jer iz pijezometra nitko ne pije.

DUHOVI KNJIGA Prava krv: O grijesima naših očeva prije nego što su postali naši očevi

Koje bi analize dodatno trebalo napraviti?

Biomonitoring, prije svega. Mjerenje PFAS-a u serumu stanovnika jedino je mjerenje koje zbraja sve putove izloženosti i cijelo razdoblje, i po mom mišljenju to je najkorisnije što se u Gospiću može napraviti u kratkom roku. Sto pedeset do tri stotine ispitanika, raspoređenih po udaljenosti od lokacije i po izvoru vode, daje odgovor u nekoliko mjeseci. Uz to olovo u punoj krvi i arsen, antimon i kadmij u mokraći. Domaća hrana. Povrće, jaja i mlijeko iz kruga od jednog kilometra. Jaja koka iz slobodnog uzgoja najosjetljiviji su pokazatelji i za dioksine i za PFAS, jer kokoš cijeli dan ključa po tlu. Prašina u kućama. Jednostavno, jeftino i vrlo informativno za metale. Prošireni popis tvari u vodi. O tome opširno govorim u odgovoru na jedno pitanje. Kontinuitet. Kvartalno praćenje vodovoda i bunara kroz najmanje dvije godine, umjesto jednog nalaza koji se poslije godine citira.

Je li za dokazivanje utjecaja otpada na vodu dovoljna jedna referentna, uzvodna lokacija ili bi trebalo imati više kontrolnih lokacija? Koliko i zašto?

Jedna nije dovoljna, a razlog je jednostavniji nego što zvuči: iz jedne točke ne može se izračunati raspršenje. Jedna referentna lokacija daje vrijednost, a za usporedbu je potrebna razdioba. Bez razdiobe nema odgovora na pitanje je li razlika veća od prirodnih kolebanja, jer se prirodna kolebanja nisu ni izmjerila. U ovom je konkretnom slučaju odnos 200,5 prema manje od 1,5 toliko velik, više od 130 puta, da bi svaka razumna procjena prirodne varijabilnosti dala isti zaključak. Za PFAS jedna referentna točka, dakle, praktično jest dovoljna. Ali pogledajte što se u istom nalazu dogodilo s cinkom i barijem: između uzvodnih i nizvodnih točaka postoje umjerene razlike, a vještak zaključuje da nema dosljednog obrasca koji bi nedvosmisleno upućivao na otpad kao izvor. Zašto se ne može zaključiti? Zato što razlika nije velika, a prirodna razdioba pozadine nije poznata. Upravo je to cijena jedne referentne točke, i ona se plaća baš ondje gdje je odgovor najpotrebniji, dakle kod umjerenih razlika. Postoji i drugi razlog, specifičan za ovu lokaciju. Uzvodni piezometar B-3 ima najslabiju vezu s vodonosnikom: pri crpljenju od 0,26 L/s brzo se prazni. Ako je referentna točka slabo povezana s vodonosnikom, njezin uredan nalaz djelomično odražava i to, a ne samo uzvodni položaj. S jednom referentnom točkom taj se prigovor ne može odbiti. S tri se može, jer se pokaže da sve tri daju isto bez obzira na izdašnost.

S koliko referentnih točaka se to može dobiti?

Preporučio bih najmanje tri uzvodne ili pozadinske i dvije poprečne točke, dakle ukupno pet kontrolnih. S tri točke može se izračunati prosjek i interval; s pet se može odrediti 95. percentil pozadine, a to je standardni način postavljanja praga u praćenju podzemnih voda. Uz to svaka kontrolna točka treba biti uzorkovana barem četiri do osam puta, jer pozadina nije broj nego razdioba u prostoru iu vremenu. I jedan uvjet koji se često zaboravlja: kontrolne točke moraju biti uspoređivane, dakle ista vodonosna jedinica, isti dubinski interval filterske sekcije, ista izvedba pijezometra, isti postupak ispumpavanja. Inače se ne uspoređuju vode nego bušotine.

8. Ako je PFAS pronađen nizvodno od otpada, što bi trebalo dodatno dokazati da bismo sa  sigurnošću mogli tvrditi da upravo taj otpad predstavlja izvor PFAS-a, a ne neki drugi mogući izvor onečišćenja?

Ovo je tehnički najzanimljivije pitanje u cijelom nizu, pa ću odgovoriti detaljno. Prostorna podudarnost, dakle čisto uzvodno i onečišćeno nizvodno, nužan je uvjet, ali nije dovoljan. Ona pokazuje da izvor leži negdje između dviju točaka. Otpad je u tom prostoru najveći i najočitiji kandidat, ali nije jedini mogući. Prvo i najvažnije: otisak izvora. PFAS nije jedna tvar nego obitelj, a svaki izvor ima svoj sastav. U piezometru B-1 zbroj iznosi 200,5 ng/L, od čega na PFBS otpada 174 ng/L, dakle 87 %, uz PFHxA (16,2), PFPeA (7,8) i PFBA (2,5). Svi su to kratkolančani spojevi. PFOA i PFOS, klasični predstavnici starijih izvora, nisu detektirani u tragovima. U drugom nizvodnom piezometru B-2 nađen je jedino PFBS, i to 7,1 ng/L. To je vrlo prepoznatljiv profil. Ono što nedostaje jest isti takav profil u samom otpadu. PFAS u otpadu nije analiziran ni u jednom uzorku. Kad bi se napravio test procjenjivanja na uzorcima otpada iu eluatu izmjerio PFAS, pa bi se dobio profil s dominantnim PFBS-om, dokazni bi lanac bio zatvoren. To je analiza koja za tridesetak uzoraka stoji nekoliko tisuća eura i po mome sudu to je najisplativije jedno mjerenje u cijelom predmetu.

RIJEČKI DIKTATOR Nakon seksa je zapisivao sve o mirisu žena, imao je sifilis i bio ovisan o koki

Što je po vama bitnije omjeri ili koncentracija prisutnih tvari?

Rekao bih omjeri umjesto koncentracije. Koncentracije se putem razrjeđuju, omjeri se ne. Omjer PFBS prema zbroju, ili PFHxA prema PFPeA, ostaje približno očuvan duž toka jer se radi o spojevima slične pokretljivosti. Zato se izvor prepoznaje po omjerima, a ne po visini koncentracije. Treće: analiza prekursora, takozvani TOP postupak. U procjednim vodama odlagališta tipično se nalazi velik udio prekursora, dakle spojeva koji se oksidacijom pretvaraju u mjerljive perfluorirane kiseline. Uzorak se oksidira i ponovno izmjeri; ako zbroj naraste više puta, to upućuje na izvor iz proizvoda i otpada, a ne na, primjerice, staru vatrogasnu pjenu ili pročišćivač.

Je li dovoljno reći da "drugih izvora nema"?

Nije dovoljno, treba ih navesti i izmjeriti. U ovom slučaju provjerite bih: vatrogasne pjene, jer je riječ o području s vojnom i vatrogasnom poviješću, premda ovdje profil govori protiv te hipoteze, budući da su pjene tipično bogate PFOS-om i PFHxS-om, kojih nema; kanalizaciju i sve ispuste; mulj s uređaja za pročišćavanje ako je razastiran po poljoprivrednom zemljištu; svaki pogon u kojem se radio premazuje sima, tekstilom, papirom ili galvanizacijom; te samu prometnicu. Svaki od tih kandidata daje vlastiti profil i mjeri se istom metodom. 

Kako ćemo znati da li su rezultati vjerodostojni?

Treba pokazati da voda u B-1 doista dolazi kroz otpad. Podaci za to već postoje, jer se kontinuirano prati razina, električna vodljivost i temperatura, pa se vidi odziv na oborinu. Uz to bi trebalo zatvoriti masenu bilancu: iz ogoljene površine od 17.796 m² procijenjena količina procjedne vode iznosi 7.400 do 12.300 kubičnih metara godišnje, a procijenjeni tok PFAS-a 1,5 do 2,5 grama godišnje. Ako se izmjereni sadržaj PFAS-a u otpadu pomnoži s količinom vode koja kroz njega prolazi i dobije se ista crvena veličina, to je snažna potvrda. Ako se razlikuje sto puta, nešto u priči ne stoji. Napominjem kako su te dvije brojke naše procjene, a ne mjerenje. Šesto: neovisna metoda s istim rasporedom. Ovo već postoji i potcijenjeno je. Analiza mikroplastike, provedena posve drugom metodom i u drugoj ustanovi, dala je isti prostorni obrazac: 132 čestice prioritetnih polimera u B-1, deset u B-2, šest u uzvodnom B-3, uz potpuni izostanak polistirena uzvodno. Da bi se to objasnilo slučajnošću, morale bi se poklopiti pogreške dviju nepovezanih metoda. Doduše, i to izvješće izrijekom navodi kako ne dokazuje put prijenosa i kako počiva na jednom ciklusu.

Da li je jedan nalaz dovoljan?

Četiri do osam ciklusa kroz dvije godine s istim rezultatom. Jedan nalaz je nalaz, četiri su činjenica.
Osmo, io tome treba govoriti otvoreno: PFAS je danas posvuda, iu ruralnoj podzemnoj vodi bez ikakvog lokalnog izvora nalaze se jednodijelni nanogrami po litri, iz atmosferskog taloženja. Vrijednost od 200,5 daleko je iznad toga, a uzvodni nalaz ispod 1,5 već sam po sebi uklanja hipotezu o difuznoj pozadini. To je uredno napravljeno.

Jeste li imali pristup izvornim laboratorijskim nalazima i zapisnicima o uzorkovanju? Ako niste, koliko ograničiti mogućnost procjene pouzdanosti dosadašnjih rezultata?

Odgovor se u međuvremenu promijenio, pa ga moram dati precizno is datumima.  Kad sam prvi put govorio o ovom predmetu, oslanjao sam se na službene dokumente županije i na medijske izvještaje i doista nisam imao izvorne nalaze. To više nije tako. USKOK je 6. kolovoza 2026. objavio vještačke nalaze, i od kraja kolovoza raspolažem cjelovitim materijalom: osnovnim nalazom od 324 stranice, dopunom od 44 stranice, izvješćem Instituta za vode o mikroplastici od 72 stranice, dvadesetak ispitnih izvještaja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Andrija Štampar“, osam iz skupine analiza otpada i dvanaest za zakopani otpad, te odgovorom. Državnog inspektorata pučkoj pravobraniteljici od 22. kolovoza 2025. Sve sam to pročitao, a skenove bez tekstualnog sloja prethodno smo prepoznali programom za optičko prepoznavanje znakova. 

Što i dalje nemate?

Nemam zapisnike o očevidu i uzorkovanju. Oni se u nalazu uredno navode klasama i urudžbenim brojevima Ministarstva unutarnjih poslova, ali nisu dio objavljenog materijala. Nemam ni sirove laboratorijske podatke, dakle kromatograme, kalibracijske krivulje, rezultate slijepih proba i povrata, podatke o mjernoj nesigurnosti pojedinog rezultata, ni opseg akreditacije za svaku pojedinu metodu.

Koliko vas to ograničava?

Mogu provjeriti unutarnju dosljednost dokumenata, logiku zaključivanja i vjerojatnost broja, i to sam napravio, pa odatle i dvije primjedbe koje sam već naveo, o dvostrukom navođenju vrijednosti HP14 ili kronologiji zaključka o podzemnim vodama. Mogu provjeriti jesu li zaključci pokriveni mjerenjima. Ne mogu provjeriti je li uzorak u boci došao odande odakle piše da je došao, ni koliko je rezultat pouzdan neposredno iznad granice kvantifikacije, a to je vrlo bitno kad se radi o 1,5 ng/L, gdje se o razlici između „ima“ i „nema“ odlučuje u području u kojem svaka metoda ima najveću relativnu nesigurnost.
I nešto što ide u prilog ovim nalazima, pa neka bude rečeno i to. Uzorkovanje je provedeno u okviru službenog očevida, uz policijske službenike i uz kriminalističko-tehnička izvješća. To je strogi lanac nadzora nego što ga uobičajeno okolišno uzorkovanje i kad dobije. Sama činjenica da su zapisnici popisani po klasi i urudžbenom broju znači da postoje i da se mogu provjeriti, što je bitno drukčija situacija od one u kojoj ih uopće nema.

Tko bi trebao uzimati uzorke i analizirati ih da biste vi osobno smatrali rezultate potpuno neovisnima i vjerodostojnima? 

Za mene odgovor nije ime ustanove nego dokumentiran postupak. Bilo koji stručan i akreditiran laboratorij da će rezultat kojemu vjerujem ako postupak stoji; najbolji laboratorij na svijetu neće mi značiti ništa ako je lanac prekinut. Tko uzorkuje. Uzorkivač mora biti neovisan i o onečišćivaču, i o onome tko naručuje analizu. Idealno je da uzorkivanje bude obuhvaćeno akreditacijom prema HRN EN ISO/IEC 17025, a napomenom kako je akreditacija za uzorkovanje zasebna od akreditacije za ispitivanje i kako u Hrvatskoj ima znatno manje laboratorija nego što se pretpostavlja. To je prva stvar koju bih provjerio u bilo čijem izvještaju. 

Tko je sve prisutan kad se uzimaju uzorci?

Svi koji poslije mogu osporavati. U kaznenom postupku to znači vještak, policija i vještak obrane; izvan njega operater, inspekcija i predstavnik pogođenih stanovnika, uz mogućnost da svaka strana uzme vlastiti dio uzorka. Tko nije bio nazočan, poslije teško uvjerljivo prigovara, a tko je bio pozvan pa nije došao, izgubio je pravo na prigovor. Ta je odredba važnija nego što izgleda, jer unaprijed zatvara najveći dio kasnijih sporova. 

Treba li isti uzorak slati u dva ili više neovisnih laboratorija?

Treba u dva laboratorija. Da, i to za parametre o kojima ovisi ishod: PFAS, ekotoksičnost HP14 i eluat antimon. Svaki terenski uzorak dijeli se na tri dijela, i to jedan u laboratoriju A, jedan u laboratoriju B, po mogućnosti u drugoj državi, i jedan zapečaćen na čuvanje pri −20 °C kao arbitražni. Trošak time raste otprilike 2,2 puta, i upravo se zato to ne radi za sve parametre nego za jedan ključ. Kriterij podudarnosti mora biti dogovoren unaprijed, u pisanom obliku, primjerice kao relativna razlika unutar 30 % za koncentracije iznad peterostruke granice kvantifikacije, jer se inače poslije rasprava vodi o tome koji je laboratorij bolji, a ne o vodi. 

Kako bi trebao izgledati 'lanac nadzora'?

Bez njega nema ničega. Mora sadržavati: jedinstvenu šifru uzorka, GPS koordinatu, dubinu, datum i vrijeme, ime uzorkivača i svjedoka, vrstu i seriju posude, način konzerviranja i hlađenja, broj plombi, potpis svake primopredaje s datumom i vremenom, temperaturu pri primitku u laboratoriju te popis svih odstupanja od plana. Svaka rupa u tom lancu jest ulaz za osporavanje, i u praksi se predmeti gube upravo ondje, a ne na kemiji. Kontrola kvalitete koju bih tražio. Terenske slijepe sonde, i to za PFAS obavezno, jer su uzorkivačeva odjeća, teflonska traka i crijeva klasični izvori onečišćenja uzorka; zatim transportne slijepe probe; obogaćeni uzorci za provjeru povrata; te slijepi duplikati poslani pod različitim šiframa, tako da laboratorij ne zna da uspoređuje isti uzorak. Rezultati se objavljuju u sirovom obliku, sa svim popratnim podacima, a ne samo kao zaključak. U ovom je predmetu USKOK objavio cjelovite nalaze i to je, bez obzira na sve ostalo, postupak koji zaslužuje pohvalu, jer je upravo zbog toga uopće moguća stručna rasprava poput ove.

Kada govorite o tome da se uobičajenim analizama ne traži velik broj potencijalno opasnih tvari, koje bi konkretne tvari ili skupine spojeva dodatno testirali u Gospiću?

Dosadašnje analize dobar su početak, ali za ovakav otpad treba ih znatno proširiti. Posebno bih tražio dioksine i furane, usporivače gorenja, klorirane parafine, ftalate i bisfenole, 1,4-dioksan, vinil-klorid i druge hlapljive spojeve te proširiti PFAS analizu i napraviti TOP analizu prekursora. Važna bi bila i netarget analiza koja može otkriti tvari koje se uopće nisu tražile, kao i ispitivanje azbesta, specijacije metala, radiološki skrining te farmaceutika i klasičnih pokazatelja procjednih voda. Trebalo bi proširiti i ekotoksikološka testiranja te ispitati PFAS u jajima, mlijeku i povrću, a metale u povrću iz okolice.

Ako se kod stanovnika nekog područja pojavi veći broj oboljelih od raka, kako se znanstveno  može dokazati da je njihova bolest uzrokovana upravo onečišćenjem iz određenog izvora, primjerice ovog otpada? Koji bi dokazi bili potrebni da takvu tvrdnju bude vrlo teško osporiti?

Ovdje moram biti neugodno iskren, jer je to područje u kojem se očekivanja javnosti i mogućnosti znanosti razilaze više nego igdje drugdje.  Epidemiologija ne dokazuje uzročnost onako kako se to zamišlja. Ona utvrđuje povezanost, a uzročnost se iz povezanosti zaključuje, primjenom skupa kriterija. Ti su kriteriji poznati kao Bradford Hillova gledišta iz 1965. i njih devet, ali u praksi posao obavljaju četiri. Vremenski slijed. Izloženost mora prethoditi bolesti, i to za više od razdoblja latencije. Za solidne tumore ono tipično iznosi deset do trideset godina, za leukemije dvije do deset. To znači da bi u Gospiću bilo relevantno ono što se događalo devedesetih i dvijetisućih, a ne ono što se otkrilo lani. Bez rekonstrukcije povijesti izloženosti ovaj kriterij nije moguće provjeriti.

Kako se uopće može dokazati da je upravo onečišćenje s ove lokacije uzrok povećanog rizika za zdravlje ljudi, a ne neka druga okolnost? 
Ovo je Najuvjerljiviji kriterij od svih je odnos doze i odgovora. Ako rizik raste s izmjerenom izloženošću, i to monotono, kroz barem tri razreda izloženosti, to ga je vrlo teško objasniti bilo čim drugim. Bez toga se sve svodi na usporedbu dviju skupina, a takva se usporedba uvijek može pripisati nekoj razlici koju nismo izmjerili. Jakost povezanosti. Relativni rizik od 1,3 gotovo se uvijek može objasniti pristranošću ili zabunjujućim čimbenikom. Relativni rizik od 3 ili više teško se tako objašnjava.
Dosljednost. Isti nalaz u neovisnoj populaciji, drugih istraživača i drugom metodom. Uz to idu biološka uvjerljivost, poznat mehanizam djelovanja, specifičnost, odnosno odgovara li vrsta tumora onome što se od te tvari očekuje, i suglasnost s ostalim znanjem. Ključni korak koji se najčešće preskače jest rekonstrukcija izloženosti na razini pojedinca. Ako se uspoređuju stope oboljelih po naseljima, a izloženost se pripisuje cijelom naselju, radi se o ekološkoj studiji. Ekološka studija ne dopušta zaključivanje o pojedincima, što je poznato kao ekološka zabluda, i uvijek će biti osporena, s pravom.

Što bi, dakle, tvrdnju učinilo vrlo teško osporivom?

Sedam stvari zajedno: 1. dokumentiran odnos doze i odgovora, kroz najmanje tri razreda izloženosti; 2. unutarnje biljeg izloženosti, dakle PFAS u serumu s jasnim gradijentom po udaljenosti i po izvoru vode, jer je to jedina izloženost koja se mjeri u čovjeku, a ne oko njega; 3. poštovano razdoblje latencije; 4. vrste tumora koje odgovaraju mehanizmu i ranijoj literaturi;
5. nadzor nad zabunjujućim čimbenicima, prije svega pušenjem, zanimanjem, dobi, spolom i obiteljskom poviješću, au Lici i ratnim razdobljem te izloženosti na radnom mjestu u istom industrijskom kompleksu; 6. ponovljivost u neovisnoj populaciji;
7. uvjerljiv biološki mehanizam.

Kako to izgleda kad se doista napravi? 

Najbolji primjer je projekt C8 u dolini rijeke Ohio. Obuhvatio je 69.030 ljudi, svakome je izmjeren PFOA u serumu, izloženost je unatrag modelirana iz podataka o emisijama i hidrogeologiji, a neovisno znanstveno povjerenstvo poslije je zaključilo da postoji „vjerojatna veza“ za šest bolesti, među njima za rak bubrega i rak testisa. Trajalo je oko osam godina i stajalo deset milijuna dolara, a plaćeno je iz sudske nagodbe. To je razmjer na kojem se ovakvo pitanje doista zatvara.
Moram dodati jednu ogradu specifičnu za Gospić: u projektu C8 radilo se o PFOA. Ovdje PFOA nije detektiran, nego se nalazi gotovo u cijelosti PFBS, o kojem je ljudskih podataka bitno manje. Prenošenje zaključaka s PFOA na PFBS nije opravdano i ja ga neću raditi.

Može li se kod pojedinog čovjeka dokazati da je uopće konkretan rezultat tumora izloženosti  određene kemijske tvari iz okoliša ili se uzročnost uglavnom dokazuje epidemiološkim  istraživanjima na većem broju ljudi?

Gotovo nikad se ne može, i to treba reći jasno, jer ljudi na to pitanje zaslužuju izravan odgovor umjesto stručnog izbjegavanja.
Tumor ne nosi natpis. U tkivu bubrežnog tumora nema ničega što bi se pokazalo da ga je izazvao antimon, PFBS ili bilo što drugo. Postoji nekoliko iznimaka, a jedan su iznimke upravo zato što je bolest gotovo jedinstvena za tu izloženost: mezoteliom i azbest, angiosarkom jetre i vinil klorid, adenokarcinom nosne šupljine i prašina tvrdog drva. Postoji i nekoliko molekularnih potpisa, primjerice karakteristična mutacija koja ostavlja aristolohijsku kiselinu ili mutacija gena TP53 na kodonu 249 kod aflatoksina. Izvan tih nekoliko slučajeva pripisivanje pojedinačnog oboljenja pojedinačne tvari nije moguće. 

Pa što je onda moguće?

Ono što jest moguće jest vjerojatnosna tvrdnja. Ako je za nekoga procijenjen relativni rizik RR, vjerojatnost da je upravo ta izloženost uzrokovala njegovu bolest iznosi (RR-1)/RR. Uz RR=2 to je 50 %, uz RR=1,5 je 33 %, uz RR=3 je 67 %. U mnogim pravnim sustavima, primjerice u američkom sustavu naknada za izloženost zračenju, a slična se logika primjenjuje i kod nas kod profesionalnih bolesti, prag za priznavanje jest vjerojatnost veća od 50 %, dakle relativni rizik veći od 2. Iz toga slijedi redoslijed koji se u javnoj raspravi obično okrene naopako: prvo mora postojati epidemiološko istraživanje na populaciji, a tek iz njega se izvodi tvrdnja o pojedincu. Nikad obrnuto. Pojedinačni slučaj, ma koliko potresan, ne može biti dokaz; on može biti povod da se istraži. I još nešto, što smatram praktično najvažnijim: upravo zbog svega ovoga tužba za zdravstvenu štetu neusporedivo teži od postupka za štetu u okolišu. Šteta u okolišu ovdje je izmjerena i dokumentirana, i to 37.000 t, HP14, antimon u eluatu i PFAS nizvodno. Zdravstvena šteta nije, i ne može se jeftino dokazati. Zato bi se napor trebao usmjeriti na prekid izloženosti, koji ne traži da se čija bolest dokaže.

Koje bi podatke trebalo prikupiti za takvo epidemiološko istraživanje, mjesto i duljinu stanovanja, vodu koju su ljudi pili, druge moguće izvore izloženosti, vrste tumora, dob oboljelih i druge čimbenike, i koliko bi ljudi trebalo obuhvatiti da bi rezultat imao statističku težinu?

Sve navedeno u pitanju, i to na razini pojedinca, a ne naselja. Konkretno: Stanovanje. Potpuna povijest adresa s datumima, od rođenja, geokodirana. Ne „živi u Gospiću“ nego popis adresa i razdoblja. Zbog latencije od dvadeset godina važnija je adresa iz 2003. nego ona iz 2025. Voda. Za svaku adresu i razdoblje: javni vodovod, vlastiti bunar ili cisterna; procijenjena količina koja se pila; je li se njome kuhalo; je li se njome zalijevao vrt. Domaća hrana. Udio povrće, jaja, mlijeko i meso iz vlastitog uzgoja na pogođenom području, jer je to, uz vodu, glavni put unosa. Zanimanje. Potpuna radna povijest, po standardnoj klasifikaciji, s posebnom pažnjom na rad u samom industrijskom kompleksu, u metalurgiji, u lakirnicama, u vatrogastvu iu poljoprivredi. Ostali čimbenici rizika. Pušenje godinama, alkohol, indeks tjelesne mase, tjelesna aktivnost, obiteljska povijest zloćudnih bolesti, poznati nasljedni sindromi, prethodna radioterapija, kronična bubrežna bolest. Podaci o bolestima. Isključivo iz Registra za rak Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo: topografija i morfologija po MKB-O-3, datum dijagnoze, stadij i način potvrde. Nikada iz izjava ispitanika, i to ne zato što ljudi ne govore istinu, nego zato što se dijagnoza po sjećanju sustava pogrešno navodi. Uz to podatke o smrti iz matičnih knjiga umrlih. Biološki uzorci. Serum za PFAS, puna krv za olovo, mokraća za arsen, antimon i kadmij, uz pohranu alikvota za buduće analize. Ovo je jedini podatak koji mjeri izloženost u čovjeku, i on je vrjedniji od svih upitnika zajedno.
Okolišni podaci. Izmjerena koncentracija na adresi one s bunarom, modelirana za one na mreži, uz udaljenost i smjer od izvora, ružu vjetrova i utvrđeni smjer toka podzemne vode.

Može li se konkretnije izračunati ta izloženost?

Može...Grad Gospić imao je 2021. godine oko 11.400 stanovnika, a samo naselje Gospić 6.339. Gruba stopa pojavnosti svih zloćudnih bolesti u Hrvatskoj reda je veličine 600 na 100.000 stanovnika godišnje. Iz toga slijedi približno 69 novih slučajeva godišnje u Gradu Gospiću, odnosno oko 690 kroz deset godina. Uz 690 očekivanih slučajeva statistički test ima snagu od 80 % da otkrije viši od približno 11 %. Za sve tumore zajedno grad je, dakle, dovoljno velik. Nevolja je u tome što jedan izvor gotovo nikad ne povisi sve tumore nego određena sijela, a ondje brojke padaju:
▸ Rak bubrega, uz stopu reda 26 na 100.000, daje oko 3 slučaja godišnje u Gradu Gospiću, dakle 30 kroz deset godina. Uz 30 očekivanih otkriva se povećanje od približno 1,6 puta. Za otkrivanje rizika udvostručenja potrebno je oko 11 očekivanih slučajeva, dakle četiri godine praćenja; za otkrivanje viška od 50 % potrebno ih je oko 39, dakle trinaest godina.
▸ Rak testisa, uz stopu reda 4 na 100.000, daje manje od pola slučaja godišnje. Ondje se ni utrostručenje rizika ne bi moglo statistički dokazati. Ali pravi problem nije ni u tome.

U čemu je onda pravi problem?

Izložena skupina nije cijeli grad. Prema procjeni vještaka utjecaj je mjerljiv do 200 m, a epizodan između 200 mi 1.000 m. U krugu od kilometra živi red veličine nekoliko stotina do dvije tisuće ljudi. Za 500 izloženih kroz dvadeset godina očekivani broj bubrežnih tumora iznosi 2,6. S takvim brojevima nijedan test ne razlikuje povećanje rizika od slučajnosti, jer najmanje što bi se uopće moglo otkriti jest povećanje od otprilike 3,5 puta.

Kako bi trebalo istražiti postoji li povezanost između onečišćenja i zdravlja stanovnika Gospića – i zašto smatrate da bi biomonitoring PFAS-a u krvi bio prvi i najvažniji korak?

Ovo moram naglasiti, jer se to redovito krivo prenosi: izostanak nalaza u takvom istraživanju ne bi bio dokaz da učinka nema. Bio bi dokaz da je populacija premala za metodu. Te dvije stvari nisu ni blizu isto, au javnosti se rutinski izjednačuju.
Što bih onda predložio. Prvu, opisnu fazu. Standardizirani omjer pojavnosti za Grad Gospić i za županiju, po sijelima, kroz dvadeset godina, u odnosu na hrvatske stope, uz neizravnu standardizaciju po dobi i spolu. To je jeftino jer podaci već postoje u Registru, i ono ili daje signal ili ga ograničava. Drugo, prostorna analiza. Skenirajuća statistika ili bayesovsko zaglađeno kartiranje po naseljima, da se vidi poklapa li se eventualni višak s izloženošću. Treće, studija parova na razini županije, s rekonstrukcijom izloženosti na razini pojedinca. To je izvedba s najboljom snagom za rijetke ishode u maloj populaciji. Brojke: za otkrivanje omjera izgleda od 2, uz izloženost od 20 % u kontrolnoj skupini, potrebno je oko 172 oboljelih i jednako toliko kontrola; za omjer izgleda od 1,5 potrebno ih je oko 535. Te se brojke dosežu na razini županije ili udruživanjem s drugim očišćenim lokacijama u Hrvatskoj. Četvrto, i po mom sudu prvo po redu izvedbe, presječni biomonitoring. Sto pedeset do tri stotine ispitanika, PFAS u serumu, na udaljenosti i po izvoru vode. Ne mjeri bolest, ali mjeri izloženost, i to u nekoliko mjeseci umjesto u nekoliko godina. Ako izloženosti nema, mnogo se toga zatvara jeftino; ako ga ima, sve dobiva ostalo opravdanje.

Koliko dugo konkretni PFAS spojevi pronađeni u ovom slučaju mogu ostati u okolišu i podzemnim vodama? Ako se izvor onečišćenja ukloni, može li se onečišćenje koje je već dospjelo u podzemlje nastaviti putovati i koliko dugo?

Prvo o samim tvarima. Veza između ugljika i fluora najjača je jednostruka veza u organskoj kemiji iu prirodnim uvjetima ne puca. Perfluorirane kiseline, a upravo su takve sve četiri nađene ovdje, PFBS, PFBA, PFPeA i PFHxA, nemaju mjerljivo vrijeme poluraspada u okolišu. Ne razgrađuju se ni kemijski, ni biološki, ni na svjetlu, u vremenskim razmjerima koji su nama zanimljivi. Naziv "vječne kemikalije" nije novinarska pretjeranost nego prilično točan opis. Štoviše, ukupna količina PFAS-a u okolišu može rasti i bez novog unosa, jer se prekursori , dakle spojevi koji sami nisu perfluorirane kiseline, postupno razgrađuju upravo u njima. Zato TOP analiza prekursora, koju sam spomenuo, nije akademska sitnica. Iz toga slijedi da pitanje "koliko dugo tvar ostaje" nije pravo pitanje.

O čemu ovisi koliko će se 'vječne kemikalije' zadržati na mjestu na kojem su otrkivene?

A to ovisi o vodi, ne o kemiji. Ovdje su nađeni najpokretljiviji predstavnici obitelji. Kratkolančani PFAS spojevi slabo se vežu na mineralne čestice i na organsku tvar, pa putuju gotovo brzinom iste vode, a faktor usporenja blizak je jedini, dok je za dugolančani PFOS tipično između 2 i 10. To ima dvije posljedice. Prvo je da su oni uvijek na čelu perjanice i da dolaze najdalje. Druga je da se, kad izvor nestane, najbrže i isperu. Nalaz s dominantnim PFBS-om, dakle, znači i lošu i dobru vijest istodobno. Koliko se brzo ovdje putuje. Tu moram staviti ogradu koja je za Liku važna. Za područje Like i Gacke postoje pokusi trasiranja s prividnim brzinama od 0,39 do 9,17 centimetara u sekundi, što u pravom kršu znači da voda prijeđe kilometar u nekoliko dana. Te brojke na ovu mikrolokaciju ne treba primjenjivati. Nalaz je izričit: Jelar naslage su vrlo slabo propusne, okršavanje je ograničeno na plitku pripovršinsku zonu, ispod desetak metara otpornost iznosi od 1.000 do 3.000 Ω·m, a pukotinske zone su lokalne, isprekidane i ne čine regionalni vodonosnik. Oborinska voda se istočno od lokacije zadržava u lokvama. Ovo, dakle, nije mjesto na kojem voda projuri, nego mjesto na kojem onečišćenje ostaje blizu izvora.

Što to znači za Gospićane?

Za ljude u Gospiću to je, paradoksalno, dobra vijest: zahvaćeni prostor je manji. Nastavlja li putovati nakon uklanjanja izvora. Da, nastavlja, i to godinama. U razlomljenoj sredini niske propusnosti otopljena tvar prolazi kroz nekoliko pukotina, a usput difundira u sitne pore okolne stijene. Kad se izvor ukloni i kad kroz pukotine krene čista voda, ta ista stijena počinje tvar vraćati natrag, polako i dugo. Ta se pojava zove povratna difuzija i ona je najčešći razlog zbog kojeg sanacije ne postignu zadani cilj u obećanom roku. Moja procjena, i naglašavam kako je to procjena, jer za brojku nema podataka, jest da bi nakon potpunog uklanjanja koncentracije otpada u B-1 znatno pale kroz nekoliko godina, ali da je za ovakvu sredinu preostale „rep“ reda veličine desetljeća posve uobičajena.

Kako vještaci na to gledaju?

Vještak zaključuje u istom smjeru, samo bez broja: očekuje se postupno smanjenje uz prirodno razrjeđivanje i obnavljanje vodonosnika, a potpuni oporavak tek nakon sanacije i odgovarajućeg razdoblja praćenja. Tko danas nudi konkretan rok, nagađa se, jer se raspolaže jednim ciklusom mjerenja, a za bilo kakvu procjenu dinamike treba niz. Jedna razlika koju vrijedi znati. Postojanost u okolišu i postojanost u tijelu nisu isto. Vrijeme zadržavanja u ljudskom serumu iznosi otprilike nekoliko dana za PFBA, crvena veličina mjeseca dana za PFBS i PFHxA, ali dvije do četiri godine za PFOA i tri do pet godina za PFOS. Spojevi nađeni ovdje, dakle, iz tijela izlaze relativno brzo, i to je stvarna i važna razlika u odnosu na klasične PFOA i PFOS slučajeve. Ima to i praktičnu posljedicu: mjerenje u serumu ovdje bi odražavalo nedavnu izloženost, ne cjeloživotnu, pa ga treba tumačiti u skladu s vremenom.

 

Postoji li danas učinkovita metoda uklanjanja PFAS-a iz vode i što bi bilo najbolje primijeniti u Gospiću?

Treba razdvojiti pročišćavanje vode i sanaciju podzemlja. Pročišćavanje vode je riješeno i rutinsko, dok pouzdanog i pristupačnog načina da se PFAS očisti iz cijelog razlomljenog vodonosnika danas nema. Za Gospić bih zbog dominacije kratkolančanog PFBS-a preporučio ionsku izmjenu, koja uklanja više od 90 do 99 posto PFBS-a. Reverzna osmoza i nanofiltracija uklanjaju više od 99 posto PFAS-a, ali stvaraju koncentrat koji treba zbrinuti. Granulirani aktivni ugljen ovdje ne bih koristio jer PFBS i PFBA kroz njega rano prolaze, pa bi to bila skupa pogreška.

Što biste konkretno napravili s lokacijom u Gospiću?

Prvo bih uklonio izvor onečišćenja – oko 32.915 tona zakopanog otpada i još oko 4400 tona otpada u hrpama. Uz cijenu od 1050 eura po toni, to je red veličine oko 35 milijuna eura. Do uklanjanja bih cijelu lokaciju pokrio nepropusnim pokrovom kako bi se smanjilo stvaranje procjednih voda. Istodobno bih proširio mrežu na osam do deset piezometara i kvartalno pratio podzemne vode, uključujući privatne bunare u krugu od kilometra.

Što napraviti s kućanstvima čiji bunari pokažu PFAS?

Za svako kućanstvo čiji bunar pokazuje PFAS preporučio bih ionsku izmjenu ili reverznu osmozu na mjestu potrošnje. Ali prije toga treba utvrditi smjer toka podzemne vode i proširiti monitoring kako bismo znali kamo se onečišćenje kreće. Ono što ne bih radio jest sanirao vodonosnik prije uklanjanja izvora. To bi bilo brisanje poda dok slavina teče.

Kako ćemo znati da je sanacija stvarno uspjela?

Kriterij uspjeha mora se definirati prije početka sanacije, a ne naknadno. Ne treba gledati jedan nalaz, nego trend kroz najmanje četiri uzastopna kvartalna mjerenja, uz statistički značajan pad PFAS-a i potom stabilnost na ciljanoj razini. Nakon uklanjanja otpada treba ispitati i dno i bokove iskopa, provjeriti masenu bilancu uklonjenog materijala te nastaviti monitoring najmanje pet godina nakon postizanja kriterija, zbog mogućeg povratnog otpuštanja PFAS-a.

Naveli ste da niste imali pristup izvornim ispitnim izvještajima i zapisnicima o  uzorkovanju. Jeste li ih u međuvremenu zatražili i možete li ih kao neovisni stručnjaci službeno  zatražiti i dobiti na uvid?

Kako sam objasnio u devetom odgovoru, veći dio toga u međuvremenu jest pribavljen, i to ne toliko traženjem koliko je vremena USKOK 6. kolovoza 2026. objavio nalaz i dopunu, pa je formalni zahtjev za njih postao nepotreban. Ispitne izvještaje laboratorija imamo, jer su priloženi nalazima. Zapisnike o uzorkovanju nemamo.
Možemo li ih službeno tražiti. Odgovor ovisi o tome gdje se dokument nalazi, i tu treba razlikovati dvije skupine.
Dokumenti u kaznenom spisu ne dobivaju se pukim zahtjevom. Pravo na pristup informacijama ima ograničenja dok je postupak u tijeku, a spis je u pravilu dostupan strankama. Praktični put jest onaj koji se u ovom predmetu i dogodio: državno odvjetništvo objavi ono što ocijeni da može objaviti, ili sud dopusti uvid. Nismo stranka i ne tražimo status koji nam ne pripada.
Dokumenti kod tijela javne vlasti izvan spisa druga su priča, i ondje pravo postoji. Riječ je o inspekcijskim nalazima, dokumentaciji Državnog inspektorata, dokumentima županije i grada o gospodarenju otpadom, upisima u očevidnik lokacija onečišćenih otpadom, te o rezultatima monitoringa voda koje drže vodoopskrbno društvo i zavod za javno zdravstvo. Njih pokriva Zakon o pravu na pristup informacijama, a povrh njega i Aarhuška konvencija te propisi o pristupu informacijama o okolišu, koji su u ovom slučaju jači od općeg prava. Najvažnija je jedna odredba koju malo tko koristi: informacije o emisijama u okolišu ne mogu se uskratiti pozivom na poslovnu tajnu. To je upravo ono što se u praksi najčešće pokušava.
Rok za odgovor iznosi petnaest dana, uz mogućnost produljenja za još petnaest; protiv odbijanja ide žalba Povjereniku za informiranje, a zatim tužba upravnom sudu.

Što biste konkretno tražili?

Zapisnike o uzorkovanju i dokumentaciju lanca nadzora za sve dosadašnje uzorke; sirove analitičke podatke i podatke o kontroli kvalitete za PFAS određivanje, dakle slijepe probe, povrate i mjernu nesigurnost, te opseg akreditacije za tu metodu. Potom rezultate monitoringa vodoopskrbnog društva za zahvat Mrđenovac i za mrežu, unatrag deset godina. Rezultate obveznog mjesečnog mjerenja odlagališnog plina i meteoroloških podataka za pet zakonitih odlagališta u županiji. Ta je obveza propisana, a nikad nije pokazano provodi li se i gdje su rezultati. To je, po mom mišljenju, najzanemareniji dokument u cijeloj priči o otpadu u Lici.
I još jedanput ono najvažnije: nisam stranka u ovom postupku, nemam interesa u njegovom ishodu i ne tvrdim ništa o ničijoj odgovornosti. Zanimaju me mjerenja i ono što se iz njih smije zaključiti, ni manje ni više od toga.