Rijetko kada vam padne u ruke knjiga bogata tajnim znanjima. Znamo da to zvuči jako konspirativno, ali kada vidite hrvatski prijevod knjige Victora Ostrovskog, bivšeg Mossadovog agenta, i to u izdanju Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, svjesni ste da imate pravi raritet.

Riječ je o knjizi punog naziva "Mossad - Bivši agent otkriva akcije i metode izraelske tajne službe" koju je uz Ostrovskog pisala novinarka Claire Hoy. U njoj se detaljno razotkrivaju kako i zašto Mossad operira diljem svijeta i to iznimno uspješno operira.

Tajne službe su kao dobra infrastruktura. Sve dok uspješno obavlja svoj posao, ni ne znate da postoji.

A Mossad ništa ne prepušta slučaju kad je riječ o službi.

Tijekom obuke, jako puno vremena su posvetili uvježbavanju laganja. Morali su biti spremni i sposobni promijeniti identitet praktički u sekundi. Agentima se lako može dogoditi da imaju po dva ili tri sastanka istog dana i da na svaki sastanak dolaze s drugim identitetom. Vježbali su "legende", lažne identitete i pozadine osobe koju predstavljaju.

Što je to dobra legenda? Čovjek bi je morao moći objasniti s jednom riječju. Nešto što ostavlja ogroman prostor za igru. Pita li vas netko čime se bavite, a vi kažete: "Ja sam zubar", onda je to dobra kamuflaža. Zašto? Jer svi znaju što je zubar. No, zablokira li netko šuteći i moleći vas za pomoć onda ste upali u govna.

Potrošili su dosta vremena vježbajući kamuflažu. Uz pomoć opsežnih materijala iz biblioteke prostudirali su niz gradova, učeći govoriti o nekom određenom gradu kao da su u njemu proveli svoj život. Učili su također kako "izgraditi" određenu osobnost i kako se određenog dana poistovjetiti s određenim zanimanjem. To se obično odigravalo u zajedničkim susretima s iskusnim agentom,a, koji su testirali naše legende (priče), i to onako, jednostavno kroz razgovor.

Vježbe se se odvijale u prostoriji s TV-kamerama, kako bi  ostali kadeti u svojim učionicama mogli promatrati.

Prvo što su naučili bilo je kako u ni u kom slučaju ne treba prebrzo iskočiti s puno informacija. To nikako nije samo po sebi razumljivo.

Dossier Agent Mossada je u hrvatskom zatvoru, evo kako ih obučavaju

Tu lekciju naučio je posve brzo npr. Zwi G., 42-godišnji psiholog bio je prvi kadet kojeg su podvrgli ovoj vježbi. Zwi je stajao nasuprot Katse govoreći neprekidno 20 minuta, izgovorivši tako sve što je znao o gradu i zanimanju koje je koristio kao pokriće. Riječi su naprosto prštale iz njega. Katsa nije izgovorio ni jedne jedine riječi. Kad su se ponovo našli u učionici, umirali su Ostrovski i kolege od smijeha. Nakon što je Zwi završio, i on je došao unutra, rekavši: "Prošao sam", i bio je luđački sretan.

Činjenica da smo svi bih u vojsci stvorila je u nama osjećaj lojaliteta prema prijateljima. Kada nas je Kauly pitao kako ocjenjujemo razgovor, rekao sam, držim da je Zvvi dobro naučio svoj materijal i da očito dobro poznaje grad. Jedan drugi kolega rekao je daje Zwi govorio jasno i daje njegova priča uvjerljiva.

Zatim je ustao Ran S. rekavši: "Prestanite s tim glupostima. Želite li mi to reći da ste suglasni s onim što se u sobi odigralo? Da niste vidjeli kakvu je grešku taj kicaroš počinio? A on je još psiholog. Mislite li vi uopće svojim glavama? Hoćete li to naučiti na ovom tečaju? Mene zanima što vi mislite. Što stvarno mislite. Počnimo jednostavno s Zvvi G."

Ostrovski ovako piše: "Zvvi je priznao da je pretjerao s uvjeravanjem, da se naprosto prestrašio. To nas je ohrabrilo. Ran nam je rekao da kažemo što mislimo, jer će svaki od nas na kraju doći u poziciju Zvvi G., i ne piše nam se dobro, zabrljamo li. "To bi vam jednog dana, moglo spasiti život", rekao je.

Za 90 minuta Zwi je bio - dotučen, sveden na nulu.Svaka gušterica koja je gmizala učionicom, svaka sitnica koja se dogodila, sve je bilo predmetom našeg komentara. Mi - kao inteligentna ljudska bića, na sve smo imali primjedbu. To je otišlo toliko daleko da smo zahtijevali ponavljanje video-snimke, kako bi dokazali njegovo glupo ponašanje. I to nam je još predstavljalo - užitak."

Šokantni detalji Mossadov tajni dosje: Kako smo lovili Mengelea

To se događa, uvjerava nas Ostrovski, kada se u grupi ljudi koji su međusobno snažni konkurenti, odbace sva pravila civiliziranog ponašanja. Mnogi su bili iznenađeni kad su vidjeli kako nakon toga rasprava teče bez zapreka. No pogled unatrag je bio šokantan. Pretjeralo se s iskorištavanjem. Sve se pretvorilo u natjecanje, u kojem je najvažnije bilo tko će zadati najjači udarac s mogućnošću za ublažavanjem.

Svaki put kad se borba svi protiv svih smirivala, Ran i Kauly bi nadolili ulja na vatru, postavljajući nova pitanja. Ovakve vježbe imali su 2-3 puta tjedno. Bilo je brutalno, no oni su zaista naučili kako se izgrađuje kamuflaža i kako se postaje čvrst.

Možda i najveći test dogodio se kada su dobili zadatak da se ležerno obuku i spreme se za putovanje u Tel Aviv. Ostrovski je dobio zadatak da promatra peterokatnicu i da cijelo vrijeme bude na vidljivom mjestu. Bila je noć i nije imao previše izbora pa se odlučio da će se pretvarati da je slikar. 

Dok bude crtao, moći će sve nužne informacije zapisati na engleskom. Upita li ga netko zašto crta noću reći ću da se tako lakše koncentrira, a s obzirom da crta u crno-bijeloj tehnici, ne treba tako puno svjetla.

Mir i tišina narušeni su pola sata kasnije, kada se zaustavio auto s probušenim gumama. Iz auta je izišao jedan čovjek.

"Tko ste vi?" pitao je.
"Simon Lahav".
"Što radite ovdje?"
"Crtam".
"Jedan stanar se požalio. Tvrdi - promatrate banku". Na prvom katu zgrade nalazila se, odista, banka.)
"Ne, ja crtam. Pogledajte". Pokazao sam mu svoje skice.
"Ne želim gledati to tvoje sranje, hajde upadaj u auto".

U autu bez tablica sjedili su vozač i još jedan čovjek na prednjem sjedištu. Radio-vezom obavještavali su ostale da su nekog priveli, dok je onaj što je naredio Ostrovskom da uđe u auto, sjedio je pored njega. Tip s prednjeg sjedišta pitao ga je za ime. 

"Simon".

Pitao je još jednom, i kad je Ostrovski htio odgovoriti, tip pored ga je raspalio posred lica, rekavši:"Drži jezik za zubima".

"Postavio mi je pitanje" 
"Nije te ništa pitao", došao je odgovor.

Bio je šokiran. Pitao se Ostrovski, gdje li su moje kolege.

Nakon toga čovjek pored ga je upitao - odakle dolazi. Iz Holona, odgovorio je. Zatim ga je policajac s prednjeg sjedišta udario u glavu i rekao: "Pitao sam te za tvoje ime". Kad je rekao da je Simon iz Holona, policajac pored ga zapita: "Što si ti, vidovnjak?". Gurnuvši mu glavu dolje, zavrnuli su mu ruke na leđa i navukli lisičine.

Policajac pored bjesnio je poput luđaka, nazvavši ga smrdljivim bijednim dilerom droge.

Pokušavao mu je Ostrovski objasniti - ja sam samo crtao, no, on je htio znati što je po zanimanju. Rekao mu je da je samo umjetnik.

Rat protiv susjeda Izrael: Mogli smo baciti nuklearnu bombu

Već su se vozili, kadli momak s prednjeg sjedala reče: "Odvest češ se s nama sada u grad. Već ćemo ti pokazati ". Uzeo je  skice, razderao ih i bacio na pod. Naredivši zatim da skine cipele, što i nije bilo baš lako kad se zna da su mu ruke bile vezane.

"Gdje si sakrio drogu?" pitao je jedan.
"Kako to misliš? Nemam nikakvu drogu. Ja sam umjetnik".
"Ne propjevaš li sada - pjevat češ kasnije", rekao je.

U međuvremenu su ga stalno tukli. Jedan ga je udario tako snažno u čeljust da mu se učinilo da je izgubio zub. Muškarac s prednjeg sjedišta povukao ga je naprijed, brundajući mu u lice, prijeteći mu, želeći znati gdje su droge - dok ih je vozač besciljno vozio gradom.

Imao je Ostrovski osjećaj da im je potreban netko da ga mogu mučiti. Pokupe tipa s ulice, iskaljujući svoj bijes na njemu. Već je čitao o tome. Zahtijevao je da ga odvedu u policijsku stanicu, kako bi mogao uzeti odvjetnika. Nakon otprilike pola sata, pitali su ga za ime galerije u kojoj izlaže. Znao je sve galerije u Tel Avivu - a znao je i da su u to doba noći sve zatvorene. Stoga je spomenuo bilo koje ime. Kad su došli do nje, ruke su mu još bile vezane. Glavom je pokazao na galeriju, rekavši: "Tu unutra su moje slike".

Njegov sljedeći problem bio je taj što nije imao nikakvu iskaznicu kod sebe. Rekao im je da je zaboravio kod kuće. Skinuli su mu hlače, s namjerom da provjere, kako rekoše, ima li droge. Osjećaj je bio nepodnošljiv, no na kraju su im glasovi postali blaži, te mu se činilo da mu vjeruju.

Rekao je da hoće otići natrag tamo gdje su ga i pokupili, ali da ne zna kako doći tamo. Rekao im je i da nema novaca, te da će ga kasnije jedan prijatelj pokupiti tamo gdje su ga oni napali.

Izraelci tvrde Ubili smo četvoricu ISIL-ovaca, a oni nam se ispričavaju

Odvezli su ga opet u područje gdje su ga i našli, zaustavivši se na autobusnom stajalištu. Jedan je policajac podigao s poda rasparane skice i bacio ih kroz prozor vani. Skinuli su mu lisičine. Dok dok su još sjedili u autu, policajac je pisao izvješće. Onda je stigao autobus. Momak pored ga je snažno odgurnuo, izbacivši Ostrovskog na ulicu. Pao je. Bacio je za njim hlače i cipele, savjetovavši mu da nestane odatle prije negoli se opet pojave.

Ležao je bez hlača na ulici, dok su ljudi izlazili iz autobusa. Zgrabio je svoje papire, osjećajući se pritom kao da je osvojio Mount Everest!

Trideset minuta kasnije, nakon što se obukao, zauzevši opet svoje staro mjesto, ugledao je bljeskanje svjetla i uputio se prema autu koje me je vratilo u Country Club, gdje je morao napisati izvješće. Puno kasnije sreo je opet "policajce’'.

Oni, naravno, nisu bili nikakvi policajci. Izgledalo je kao da su svi studenti te noći sreli svoje "policajce". Bio je to dio testa.