Priča o "Crnom brdu" u Biljanima Donjim, u benkovačkom zaleđu, počela je mnogo prije nego što je na rubu sela izrasla golema crna naslaga industrijske troske. Njezini korijeni sežu u razdoblje sanacije nekadašnje šibenske Tvornice elektroda i ferolegura (TEF), čiji je teren nakon rušenja trebalo očistiti od silikomanganske i feromanganske troske. Godine 2007. Grad Šibenik sklopio je ugovor sa zagrebačkom tvrtkom MLM Group d.o.o. o sanaciji tog materijala. Umjesto da problem bude trajno riješen, otpad je nekoliko godina poslije završio u Ravnim kotarima.

U Biljanima Donjim tako je 2010. i 2011. godine, tijekom nekoliko mjeseci, danonoćno pristizalo mnoštvo kamiona. Na lokaciju je, prema različitim službenim i medijskim podacima, dovezeno oko 140 do 150 tisuća tona silikomanganske i feromanganske troske. Upravo tada počinje i osobna priča Vladimira Ćupića, jednog od vlasnika zemljišta na kojem je troska odložena. Ćupić se danas ponovno nalazi u središtu javnosti, ovaj put zbog sasvim drugog slučaja: jedan je od četvero osumnjičenih za namjerno izazivanje deset požara na području Zadarske županije 14. i 15. kolovoza 2026. godine. Prema policijskim navodima, osumnjičeni su požare izazivali na više lokacija na području Zadra i zadarske županije. Ćupiću je određen jednomjesečni istražni zatvor, a tereti ga se za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti. Sudac istrage pritom je ostavio mogućnost da se, ovisno o rezultatima istrage, pravna kvalifikacija djela promijeni. Važno je naglasiti da je riječ o sumnji i kaznenom postupku, a ne o pravomoćno utvrđenoj krivnji. No njegova priča s "Crnim brdom" počela je petnaestak godina ranije.

Ćupiću obećani najam, posao i plaća od 11 tisuća kuna

Ćupić je imao naslijeđenu parcelu na rubu sela koja mu, kako kaže, nije donosila nikakav prihod. U to vrijeme bio je sezonski zaposlen, dok su mu roditelji živjeli u Srbiji. Prema njegovom svjedočenju, sve je počelo susretom s osobom koja mu se predstavila kao posrednik za nekretnine. Pitala ga je bi li bio zainteresiran iznajmiti dio zemljišta. Objašnjeno mu je da bi se na parceli trebao skladištiti građevinski materijal, a njemu je zauzvrat obećana mjesečna plaća od 11 tisuća kuna za čuvanje skladišta. Ćupić je pristao.

Posrednik ga je potom povezao sa Sadikom Čolićem, vlasnikom MLM Groupa. Ćupiću je, prema njegovu iskazu, rečeno da će na zemljištu biti postavljen kontejner i da će morati pronaći još dvojicu ljudi koji bi s njim dežurali i čuvali materijal. Kada je čuo da će biti riječ o građevinskom materijalu, kaže da je zamišljao cement, blokove i sličan materijal. Nije očekivao da će na njegovu zemljištu završiti golema količina industrijske troske. Čolić mu je za najam uplatio 60 tisuća kuna. Ćupić je, prema vlastitim riječima, od tog novca dvojici posrednika dao ukupno 40 tisuća kuna - jednom 20 tisuća, a drugom još toliko. Rekli su mu, tvrdi, da su s Čolićem za cijeli posao dogovorili 60 tisuća kuna, dok su se s njim "pogodili za 20 iljada", te su ga upozorili da Čoliću ne govori o toj transakciji.

Ćupić se danas više ne sjeća svih detalja ugovora. Kaže da ga je potpisao, ali da nije bio ovjeren kod javnog bilježnika i da ga više ne može pronaći. Pamti da je u ugovoru stajalo kako se, u slučaju raskida, zemljište mora vratiti u prvobitno stanje. No ono što je trebalo biti izvor zarade ubrzo se pretvorilo u financijski gubitak. Od primljenih 60 tisuća kuna morao je platiti 14,5 tisuća kuna poreza, oko 5,5 tisuća kuna geodetu te oko 2,5 tisuće kuna odvjetnici. Nakon svih troškova nije mu ostao očekivani prihod, nego dug. Kako bi ga podmirio, poslužio se zaradom od sezonskog rada. Novac je tako postao najmanji problem.

Umjesto skladišta počelo je rasti „Crno brdo”

Na parcelu nisu stigli cement i blokovi koje je Ćupić očekivao. Počeli su stizati kamioni s tamnom industrijskom troskom. Materijal je nastao kao nusproizvod tijekom sanacije terena bivše šibenske Tvornice elektroda i ferolegura. Kamioni su mjesecima dovozili trosku iz Šibenika u Biljane Donje. Prema svjedočenjima mještana, dnevno je pristizala golema količina materijala. Odložena masa počela je rasti u golemo crno brdo, koje će s vremenom dobiti naziv "Crno brdo".

PRIRODNO RJEŠENJE Europom haraju šumski požari: Može nam pomoći neočekivani saveznik...

Ćupić je ubrzo shvatio da ono što je prihvatio kao posao s građevinskim materijalom nema nikakve veze s onim što se stvarno događa. U međuvremenu su se pobunili i mještani.

Mještani prosvjeduju, nastaje ekološka udruga

Stanovnici Biljana Donjih počeli su javno prosvjedovati zbog dovoženja troske. Osnovana je i ekološka udruga "Ravni kotari". U očima dijela mještana odgovornost je pala i na Ćupića, jer se znalo da je dio zemljišta na kojem je troska odložena privatno zemljište. Ćupić je godinama nosio posljedice toga. Kaže da mu četiri ili pet godina gotovo nitko iz sela nije želio razgovarati. Ljudi koji su mu prije dolazili u kuću pred njim su zaključavali vrata. Govorili su mu da je najveće zlo koje je selo donijelo. On, međutim, tvrdi da nije organizirao dovoz troske i da je i sam bio prevaren.

- Cijelo selo me mrzilo zbog toga. Nisam tada imao potrebu sebe pravdati preko medija. Čekao sam da selo shvati što se dogodilo i da sam bio prevaren - ispričao je lani za Portal Novosti. Prema njegovim riječima, tek nakon nekoliko godina dio mještana počeo je shvaćati da Ćupić nije bio organizator posla, nego osoba koja je, kako tvrdi, također obmanuta.

Čolić pokušava umiriti mještane

Ćupić tvrdi da mu se Sadik Čolić javljao sve do svoje smrti. Govorio mu je da će od cijelog posla dobiti ozbiljan novac. U početku je, prema Ćupićevom iskazu, pokušavao smiriti mještane. Asfaltirana je pristupna cesta prema odlagalištu, a seosko boćalište nasuto je šljunkom. No iza tih poteza ostajala je sve veća količina troske. Kako je vrijeme prolazilo, bilo je sve očitije da privremeno odlaganje nije privremeno.

MLM Group završava u stečaju

Tvrtka MLM Group u međuvremenu je zapala u financijske probleme. Godine 2017. podnijela je prijedlog za sklapanje predstečajne nagodbe. Država je kao jedini vjerovnik na kraju postala vlasnik spornog odlagališta troske. Godinu poslije, 2018., Ministarstvo zaštite okoliša i energetike donijelo je rješenje kojim je MLM Groupu ukinuta obveza uklanjanja troske. U obrazloženju se pozvalo na vještački nalaz Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta iz lipnja 2018., prema kojem se, u smislu Zakona o rudarstvu, troska na lokaciji Biljane Donje smatrala mineralnom sirovinom te se mogla koristiti kao građevinski materijal. Pokušalo se pronaći i drugo rješenje.

KRIMINOPOLIS IVANA PANDŽIĆA Slučaj Šincekovi: Lova izvučena, otpad ostavljen. Optužnice nema

Ministarstvo državne imovine donijelo je odluku kojom bi se troska ustupila Ministarstvu obrane za potrebe rekonstrukcije i dogradnje Zračne luke Zemunik. MORH je, međutim, nikada nije preuzeo. "Crno brdo" ostalo je u Biljanama Donjim.

Europska komisija prvi put reagira 2013.

Problem je već ranije prešao granice lokalne zajednice. Europska komisija zaprimila je u rujnu 2013. pritužbu povezanu s odlaganjem troske u Biljanama Donjim. U veljači 2014. Hrvatska je prvi put upozorena da način postupanja s tim materijalom možda nije u skladu s europskim pravilima o gospodarenju otpadom. Hrvatske su institucije 2015. godine naložile MLM Groupu da trosku ukloni do kraja te godine. Unatoč tome, uklanjanje nije provedeno. Problem je ostao neriješen, a troska je i dalje stajala na lokaciji.

Jesu li to otpad ili mineralna sirovina?

Upravo oko statusa troske razvila se jedna od ključnih pravnih bitaka cijelog slučaja. Hrvatske su institucije 2018. pokušale argumentirati da se materijal ne treba tretirati kao otpad, nego kao mineralna sirovina koja se može koristiti u građevinarstvu. Europska komisija taj argument nije prihvatila. Iste godine pokrenula je postupak protiv Hrvatske pred Sudom Europske unije.

IZMEĐU VATRE I STIJENE Gusarski grad Omiš kroz povijest su oblikovale ove katastrofe...

Godine 2019. Sud EU-a donio je presudu prema kojoj je Hrvatska prekršila svoje obveze iz europskog prava jer nije osigurala odgovarajuće gospodarenje materijalom i zaštitu zdravlja ljudi i okoliša. Sud je zaključio da je na lokaciji u Biljanama Donjim nelegalno odložen otpad, a ne jednostavno nusproizvod ili mineralna sirovina. Unatoč presudi, problem nije odmah riješen.

Godine prolaze, a troska ostaje

Mještani su tijekom godina nastavili upozoravati na moguće posljedice. Ispitivanja su pokazala povišene koncentracije policikličkih aromatskih ugljikovodika u trosci, a zabilježeno je i širenje materijala u okoliš putem zraka i podzemnih voda. Zdravko Belušić, nekadašnji predsjednik udruge "Ravni kotari", godinama je upozoravao da je troska odložena izravno na tlo, bez odgovarajuće zaštite, te da je zbog procjeđivanja kroz krški teren moglo doći do onečišćenja tla i podzemnih voda. Ipak, važno je razlikovati tvrdnje mještana i pojedinih aktivista od onoga što je službeno dokazano. U službenoj dokumentaciji Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost i pratećim vještačenjima navedeno je da prije sanacije nije bila utvrđena kakvoća tla niti stvarni utjecaj na podzemne vode izravno ispod lokacije odložene troske. Mještani su godinama povezivali različite teške bolesti i smrti s blizinom "Crnog brda". Međutim, takva uzročno-posljedična veza nikada nije dobila službenu medicinsku i epidemiološku potvrdu.

"Crno brdo sahranilo je pola sela"

Za ljude koji žive u neposrednoj blizini odlagališta službene formulacije nisu bile dovoljne da uklone strah. Mještani su gledali kako crna masa stoji svega stotinjak metara od pojedinih kuća.

Jedna od mještanki, Milica Babić (85), za Portal Novosti je govorila o strahu zbog bolesti i smrti u selu: "Ove godine sedmero ih je umrlo. Najviše umiru oni najbliže brdu...." U blizini „Crnog brda” živjela je i obitelj Škorić. Vremešni otac i majka preminuli su od karcinoma u razmaku od samo dva dana. Takvi su događaji dodatno učvrstili uvjerenje dijela stanovnika da postoji veza između odlagališta i zdravstvenih problema. No, koliko god strah bio stvaran, bez epidemioloških istraživanja ne može se zaključiti da je troska uzrok tih smrti.

Biljane Donje i drugi problemi

"Crno brdo" nije jedini problem s kojim se selo godinama suočavalo. Biljane Donje dugo nisu imale vodovod, pa su se stanovnici oslanjali na vodu iz gusterni i drugih lokalnih izvora. Predsjednik Mjesnog odbora Aleksandar Vukša upozoravao je i na ilegalno odlaganje drugog otpada po selu. Prema njegovim riječima, uz ceste i u prirodi pojavljuju se manja odlagališta građevinskog i komunalnog otpada, pa čak i životinjskih ostataka. Mještani su se žalili da se u selu smeće odlaže i zatrpava umjesto da se sustavno uklanja. Vukša je govorio i o problemima sa starom seoskom školom, čiji je kameni materijal nakon prodaje zgrade navodno završio u privatnom objektu. Za te tvrdnje također nije predočen dokaz koji bi potvrdio da je netko nezakonito profitirao. U očima mještana sve je to dio šireg osjećaja zapostavljenosti.

Drugi postupak pred Sudom EU-a i financijska kazna

Hrvatska nije provela presudu iz 2019. godine u roku koji bi Europska komisija smatrala prihvatljivim. Europska komisija je 2023. godine ponovno pokrenula postupak pred Sudom Europske unije. Tada se hrvatske institucije konačno počinju ozbiljnije pripremati za uklanjanje troske. No slučaj je u međuvremenu dobio i financijsku dimenziju. Sud Europske unije je 6. ožujka 2025. donio novu odluku i Hrvatskoj izrekao financijske sankcije zbog neizvršenja prethodne presude. Hrvatska je morala platiti jednokratni paušal od milijun eura, a uz to i 6.500 eura za svaki dan kašnjenja, sve do potpunog izvršenja obveze. Dnevna kazna značila je približno 195 tisuća eura za 30 dana, odnosno oko 2,37 milijuna eura za godinu dana. Godine nečinjenja tako su se pretvorile u konkretan račun koji se plaća iz javnog novca.

Država konačno pokreće sanaciju

Vlada je još 24. kolovoza 2023. donijela zaključak o sanaciji odlagališta u Biljanama Donjim. Plan je bio ukloniti trosku i iskoristiti je za drugu namjenu. Predviđeno je da se uklanjanje i uporaba materijala provedu u roku od 16 mjeseci od početka radova. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost početkom 2024. objavio je natječaj za sanaciju „Crnog brda”. Ponude su otvorene u ožujku 2024., a izvođač je odabran nekoliko mjeseci poslije. U travnju 2025. Vlada je dala Fondu suglasnost za sklapanje ugovora s tvrtkom Kemokop d.o.o. iz Dugog Sela. Posao je obuhvatio uklanjanje otpadne silikomanganske i feromanganske troske, ali i njezinu oporabu.

VATRE KOJE PAMTIMO Najgori požari koji su zavili Hrvatsku u crno: Odnijeli živote, uništili domove

Od Biljana Donjih do Siska

Plan sanacije nije bio jednostavno odvesti materijal na drugo odlagalište. Kemokopu je odobrena oporaba troske, odnosno izdvajanje frakcija koje se mogu koristiti kao sirovina u građevinskoj industriji. Materijal se odvozi u Sisak, u pogone tvrtke Kemokop. Taj je plan izazvao novu pobunu – ovaj put u Sisku. Građani su pokrenuli peticiju protiv obrade troske u gradu, zabrinuti zbog mogućih posljedica po okoliš i zdravlje. Kemokop je odgovorio da se u Sisku obrađuje isključivo silikomanganska troska koja je službeno klasificirana kao neopasan otpad te da se obrada provodi mehanički, bez kemikalija. Prema objašnjenju tvrtke, tijekom procesa kontrolira se prašina, zbrinjavaju procesne vode, a nakon obrade materijalu se ukida status otpada te se on koristi kao građevinski materijal, među ostalim u cestogradnji.

Troske više nema

Sanacija je trebala trajati dulje. Prema ugovorenim rokovima, posao je trebao biti dovršen do studenoga 2026. godine. No posao je završen ranije. U kolovozu 2026. direktor Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost Luka Balen izjavio je da je 20 godina star problem u Biljanama Donjim riješen i da "troske više nema". Prema podacima Fonda, s lokacije je prije završetka sanacije bilo odvezeno i obrađeno oko 120 tisuća tona troske, odnosno više od 90 posto ukupne količine. Nakon završetka radova uklonjena je i preostala količina. Tako je "Crno brdo", koje je gotovo petnaest godina bilo fizički simbol neriješenog problema, napokon nestalo iz Biljana Donjih.

Što ostaje iza "Crnog brda"?

Ostaje priča o jednom od najdugotrajnijih hrvatskih slučajeva problematičnog gospodarenja industrijskim otpadom. Ostaje i priča Vladimira Ćupića, čovjeka koji je mislio da iznajmljuje neiskorištenu parcelu za skladištenje građevinskog materijala, a završio s dugovima, uništenim odnosima sa susjedima i parcelom na kojoj je izrasla golema naslaga troske. Njegova je priča posebno važna jer pokazuje kako je lokalni čovjek mogao postati jedno od zaštitnih lica problema koji nije stvorio. Ćupić tvrdi da je bio prevaren. Mještani su mu godinama zamjerali što je dao zemljište. Tek nakon godina, kaže, počeli su shvaćati da nije on organizirao dovoz troske. Tvrtka MLM Group završila je u stečaju. Troska je naposljetku postala državni problem. Država je pokušala dokazivati da se ne radi o otpadu nego o mineralnoj sirovini. Europska komisija to nije prihvatila. Sud EU-a presudio je protiv Hrvatske. Presuda nije provedena dovoljno brzo. Uslijedila je nova tužba i financijska kazna. Na kraju je Hrvatska, osim milijun eura paušalne kazne, više od godinu dana plaćala 6.500 eura za svaki dan kašnjenja. Prema grubom obračunu, ukupni trošak kazni dosegnuo je više milijuna eura, uz same troškove sanacije koji se mjere desecima milijuna. A sve je počelo od odluke da se problem nastao u Šibeniku riješi premještanjem materijala u drugo mjesto.

Od šibenskog problema do zadarskog "Crnog brda"

Paradoks cijelog slučaja možda je upravo u tome što je otpad nastao na jednom kraju Dalmacije, a desetljeće i pol posljedica njegova zbrinjavanja trpjelo sasvim drugo mjesto. Umjesto trajnog rješenja, troska je iz Šibenika prevezena u Biljane Donje. Umjesto obećanog građevinskog materijala, Ćupićeva parcela dobila je crnu planinu. Umjesto zarade, njemu su ostali dugovi i godine društvene stigme. Umjesto brze reakcije države, uslijedile su godine upozorenja, prosvjeda, administrativnih odluka, sudskih postupaka i na kraju financijske kazne Europske unije.

A kada je sanacija napokon pokrenuta, problem se samo preselio u novu fazu: iz Biljana Donjih u Sisak, gdje je obrada materijala ponovno izazvala zabrinutost građana. Danas "Crnog brda" u fizičkom obliku više nema. Ali pitanje kako je uopće moglo nastati ostaje jedno od ključnih pitanja cijelog slučaja. Jer "Crno brdo" nije nastalo preko noći. Nastajalo je kamion po kamion, godinama. Iza njega nisu ostale samo tone industrijske troske, nego i višegodišnje nepovjerenje mještana prema institucijama, sudski postupci, milijuni eura javnog novca plaćeni zbog neizvršavanja europskih obveza te osobne posljedice za ljude koji su živjeli uz odlagalište.

*uz pomoć AI