Tko je čovjek koji je ubio Maksa Luburića? Odnosno, Mungos, kako su Iliju Stanića krstili u dosjeima jugoslavenske tajne službe? Superšpijun i ubojica koji je čekićem umlatio jednog od najvećih ustaških zločinaca, ujedno i jednog od najopasnijih i najzaštićenijih ljudi iz hrvatske emigracije, ima nekoliko lica. Ta se lica, kao u antičkog boga Janusa, međusobno dramatično razlikuju. Je li Stanić – kako sugerira jedno od njih – slučajni, sitni kriminalac kojeg je služba vrbovala poput mnogih drugih, agent koji je pripreman i poslan da likvidira opasnoga političkog neprijatelja i bjegunca (čovjeka koji je živio pod zaštitom samog vrha frankističke Španjolske, ali je u borbi za samostalnu Hrvatsku bio spreman i na suradnju sa sovjetima) ili tek čovjek koji se spletom okolnosti našao u svijetu u kojem sve priče sadrže točne tek fragmente, a nijedna cijelu istinu?

Prema službenoj verziji likvidacije, ispričanoj neslužbenim kanalima, Ilija Stanić infiltrirao se u kuću Maksa Luburića kao zavrbovani agent UDBA-e, čiji je otac, ustaša iz Maksove bojne, stradao kao križar poslije rata. Stekavši Luburićevo povjerenje, likvidirao ga je udarcima čekića u glavu. Prema drugoj verziji, prvo ga je otrovao, no otrov nije djelovao pa ga je dokrajčio čekićem. A zavrbovan je kad je kao sitni kriminalac u Francuskoj primio pomoć jugoslavenske ambasade. U obje te priče učinio je to “radi djece koju je Luburić pobio u Jasenovcu”. Prema trećoj verziji Stanić je tu tek usputni akter, koji je likvidirao Luburića gotovo slučajno, u naletu bijesa jer je “general Drinjanin” uvrijedio njegova oca nazvavši ga fanatikom.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (1) Misteriozni Pavelićev general Prpić mirnu je penziju dočekao u Zagrebu

Luburić ga je tako nazvao jer se Stanićev otac kao križar nastavio boriti u ratu koji je bio odavno izgubljen. I tek nakon ubojstva, u bijegu, na jugoslavenskoj granici preuzela ga je služba kojoj se sam prijavio. Ona ga je pretvorila u svojeg heroja, a slučajno ubojstvo u smišljenu i razrađenu operaciju dostojnu velikih tajnih službi. Svaka od ovih priča može biti istinita. Ali nijedna nije. Jer naravno postoji četvrta i peta verzija. Te vjerojatno i ona šesta, istinita, koju nikada nećemo doznati. Prema petoj priči, koju Ilija priča kad je Jugoslavija gotova, a likvidacija Maksa Luburića postaje mogući teret, pa i životna opasnost, on je bio samo sudionik, gotovo nevini promatrač. Luburića su ubila dvojica emigranata razbivši mu glavu željeznom štangom, po nalogu Pavelića, odnosno njegove kćeri, jer je Luburić izdao Pavelića i posvađao se s njim. Postoji i šesta verzija, ona španjolskog novinara, koji je prvi razgovarao sa Stanićem. U njoj je ubojstvo klasično hrvatsko: do njega je došlo nakon neke bezazlene svađe koja se pretvorila u krvavi obračun iza kojega je na podu ostalo okrvavljeno tijelo smrskane glave. U svim tim pričama, prije ili poslije, Ilija Stanić postaje suradnik službe ili ga ona barem izdržava i štiti, čak i od njega samoga. A zaštita se nastavlja i nakon nestanka Jugoslavije jer se poslodavac, država, služba, može promijeniti, ali su takva znanja potrebna svakoj državi pa vjernost službi vrijedi više nego vjernost državi. Jer države se mijenjaju, a služba ostaje.

Ilija Stanić priču svojeg života svaki put pripovijeda drukčije. To ne mora biti čudno jer vlastita sjećanja često su najpodložnija promjenama, pogotovo ako ti je posao izmišljati, dezinformirati, stvarati mit i na mjesto istine podmetati zgodno upakiranu legendu. U Jugoslaviji imamo jednog Stanića, čovjeka koji je službeniku sarajevske “pljunuo u nagru”, kako kaže udbaški sleng (“ispripovijedao u magnetofon”), ispovijest prema kojoj je najprije otrovao Luburića otrovom koji mu je sasuo u kavu, a potom dotukao čekićem (na način koji neodoljivo podsjeća na ubojstvo Lava Trockoga, veliku, dugotrajnu i skupu operaciju sovjetske obavještajne službe). Pritom mu je rekao da se osvećuje Luburiću zbog “djece koju je pobio u Jasenovcu”. Nakon pada komunizma Stanić je svoje sudjelovanje u atentatu minimizirao, a promijenio je i motiv, pa čak išao i dotle da je bio gotovo nevini promatrač, a ubojice su bili dvojica ustaških emigranata iz Kanade.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (2) Mnogi misle da je to špijun koji je stvorio Hrvatsku. A obučio ga je Staljin...

Služba državne sigurnosti za svojeg je vremena, jasno, forsirala prvu priču. Njezin najistaknutiji hagiograf, beogradski novinar Marko Lopušina, u knjizi Ubij bližnjega svog, u poglavlju Čekić i štanga, ushićeno piše o Staniću i operaciji Kobra. Već samo kodno ime Mungos (ako je uopće istinito, a vjerojatno je Staniću pripisano u kasnijim legendama i fabrikacijama priče) govori o neustrašivom lovcu na zmije. Ono daje liku tog čovjeka gotovo mitski karakter. “Kad ustanove prisutnost zmije”, kaže jedan opis te opasne životinjice, “roditelji mungosi odvajaju se od mladih i polaze u napad. Nakon što ubiju zmiju, daju njezino meso mladima kako bi oni upoznali svojeg smrtnog neprijatelja...” Službeni mitovi i legende njezina su najjača oružja obrane od svijeta. One su i alat za zavođenje toga istog svijeta. Često su tako uvjerljive da ni sam Ilija Stanić možda ne zna što je puna istina. A ako je kojim slučajem i zna, svjestan je da je nikada ne može i neće ispričati. Zato i on i služba pričaju bezbroj verzija, iza kojih ostaje samo jedna pouzdana činjenica – krvavo tijelo smrskane glave... “Ilija Stanić proveo je”, piše Lopušina, “dio mladosti u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat. Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i pravio sebi i rođacima nevolje. Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhapšen zbog krađe. Jugoslavenski konzul Mile Nešić ga je tada spasao zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a (obavještajne službe koja je radila pri jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova) prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je i Nešiću nudio pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španjolskoj. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Ambasade Jugoslavije u Parizu. Poslije toga SDB BiH je uhapsila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protiv otadžbine.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (3) Zvali su ga Majstor. Bio je svećenik, mrzio Tita, a u Jugi mu nije pala ni vlas s glave...

Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga ‘uvjerila’ da krene na svog kuma Maksa Luburića. Otac Luburićevog ubojice Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II. svjetskom ratu član Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je prije bijega u SAD,prijavio bandu Križara pripadnicima UDBA-e BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim nacionalistima, emigrantima i odbjeglim ustašama”, piše Lopušina. Poznavajući metode rada UDBA-e, teško je moguće da bi Služba dopustila da Ilija Stanić tek tako dobije putovnicu, šeće Austrijom pa da tek u Francuskoj, kad zaglavi, krene u njegovo vrbovanje. To zvuči prilično neuvjerljivo, pogotovo zato što je bilo poznato da je mladić kumče Maksa Luburića, vjerojatno jednog od prvih na listi najtraženijih.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (4) Najomraženiji ruski špijun u Hrvatskoj: bez hrabrosti i pameti, ali beskrupulozan...

Uostalom, i za manje grijehe odbijali su se zahtjevi za dodjelu putovnice, a ljude stavljalo pod nadzor. Je li Stanić od početka bio pod paskom i tiho vrbovan, teško je reći. Čak je i svemoćna Služba patila od nemara, površnosti i potpunog idiotizma. Manje je vjerojatno da su puštali tek tako čovjeka čiji je kum Maks Luburić, a otac Maksov suborac i križar da šeće po bijelom svijetu, no to ipak nije nemoguće. “Kako je Ilija Stanić bio sin ustaše, sve vrijeme dok je živio u Sarajevu kao mladić, bio je pod kontrolom SDB BiH, ali i SDB Hrvatske. Onog trenutka kada se Ilija našao u rukama policije, jedino iskupljenje je bilo da počne da surađuje s bosanskom tajnom policijom”, piše dalje Lopušina pa nastavlja: “U to vrijeme ministar bosanske policije, krajem šezdesetih, bio je Hrvat Ante Miljas, a šef SDB BiH bio je Fehim Halilović. Na nagovor SDB SSUP-a Ilija Stanić, koji je dobio šifrirano ime Mungos, prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španjolsku i uspeo 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburića kao kuhar i vozač, sa zadatkom i ličnom namjerom da generala Drinjanina u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića. Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburića, u mjestu Karkahente kod Valensije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španjolske pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio s Luburićevom kćerkom, što je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma. Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović poslao ga je natrag u Španjolsku. Plaćeni ubojica je odvezen jugoslavenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo naš crveni pasoš.

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (6) Tajne Đurekovićevih romana: Pisao je neobično vješto, pet romana je ponio u Njemačku

U dosjeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanić je bio registriran i kao Stanko Ilić, odnosno Mungos, dok je Maks Luburić bio samo M. Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburića vođena je pod šifrom ‹Kobra›. Služba državne sigurnosti Bosne i Hercegovine je održavala kontakt sa Stanićem u Valensiji pismima preko njegovog rođenog brata Luke Stanića u Konjicu…” Već se ovdje dvije legende spotiču jedna o drugu. Ne u važnim stvarima, već u detaljima. A u Službi, pogotovo komunističkog tipa, detalji su najvažnija stvar, iza njih se krije istina. Gledajući trezveno, s povijesnim odmakom, sve navodi na to da je cijela operacija, ili barem njezini najvažniji dijelovi, iskonstruirana tek nakon što su se stvari dogodile. Točnije, da se konstrukcije, legende, rade ili zato da zaštite Službu od nekompetentnosti, što nije nemoguće, ali je manje vjerojatno, ili da se bitni detalji, veze i osobe, skriju te da se pogled bilo kojega objektivnog istraživača pošalje istodobno u više različitih smjerova. Je li Ilija Stanić od početka pod paskom Službe koja čeka da ga vrbuje imajući već jasan plan da ga infiltrira kod Maksa Luburića ili je to on de facto sam predložio jugoslavenskom ambasadoru u Francuskoj? Glasnogovornici Službe tu se namjerno, kako se čini, spotiču o vlastite riječi. Također upada u oči naivno objašnjenje bijega Ilije Stanića iz Luburićeva okrilja, do kojeg je došlo zato što se spetljao s njegovom kćeri. Ne bi li to Služba upravo i htjela – to da se zbliži s njom? I ako je već bio njihov agent, bi li mu dopustila bijeg? I još važnije, bi li mu bio moguć povratak u Luburićevo okrilje nakon što je pobjegao od njega iz tog razloga? Konačno, ne bi li sve to skupa, bijeg i povratak, samom Maksu Luburiću, koji je bio progonjena zvijer i stalno na oprezu, bilo neviđeno sumnjivo?

Na sva ova pitanja odgovora nema. Točnije nitko ih nije postavio. Ostavivši ove sumnje na stranu, snimka saslušanja Ilije Stanića, čije dijelove je netko objavio i na Youtubeu, kaže sljedeće: “Bila je zima 1969. godine kada sam ilegalno prešao Italiju u Francusku. Stigao sam vlakom do Nice, tu prespavao, a zatim nastavio vlakom do Pariza. Otišao sam Dabi Peraniću, s kojim sam prošle godine posjetio Maksa Luburića. Dabo me odmah upitao: ‘Gdje si nestao?’ Objasnio sam mu da sam ilegalno otišao u Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On mi je povjerovao, ali rekao mi je da mi Maks ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo svoju španjolsku osobnu iskaznicu i otputovao vlakom do Barcelone, a ne izravno u Valenciju, da vidim hoće li me tko slijediti. Uzimam ulaznicu u Valenciju u Barceloni. Prva klasa. Ležim i probudim se u Valenciji. Od stanice sam otišao do prijatelja Željka Bebeka. Za četiri do pet dana izbjegavam odlazak Maxu, koji je već čuo da sam došao. Jednog jutra Željko me stavio u auto i odveo me Generalu u Kahakenteu. Dočekao me usiljeno ljubazno: gdje si, kume moj!” “

FELJTON: SEDAM ŠPIJUNA (7) Bio je špijun koji je previše znao. I otišao s ovoga svijeta na vrlo misteriozan način...

Kako su dani prolazili, Maxovo se povjerenje vraćalo. Željko i ja smo već tri mjeseca boravili u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju jer je onu na katu pretvorio u skladište knjiga. U veljači 1969. Maxova kuća bila je puna ljudi. Tu je bila njegova supruga, sin, ja, Željko i pukovnik Štef Crnički, koji je došao iz Clevelanda. Dobili smo vijest da je UDBA ubila Milu Rukavinu, Tolja i Maričića, a Max mi je u povjerenju rekao: ‘Čuvaj se, kume, pogledaj što UDBA radi! Otvori oči i uši! Vidim, vidim moj generale! Čuvat ću se, majku im komunističku. Ne brinite se! I nemojte se bojati, čuvat ću vas ja.’ General je u to doba bio vrlo nervozan. Posvađao se sa ženom pa ga je ostavila. Kažem sebi: Izvrsno! Posvađao se i sa Željkom Bebekom, a na Branka Marića, koji je pristigao iz Frankfurta, potegao je pištolj. Vidio sam da mu Branko dosađuje, pa sam povikao na njega: ‘Što ćeš ti, ostavi generala na miru!’” “Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da nitko ne može biti tako prisan s Maksom niti mu itko može prići tako blizu kao ja. Kuhao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sačekao sam. Odredio sam da to bude krajem veljače. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Ježina iz Liona i Ante Nožina iz Frankfurta. Sjedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: – Generale, kada ćemo u Hrvatsku? – Kume, sigurno, za tri godine – kaže on, a ja mislim: – Nećeš nikad moj kume!” “16. travnja 1969. poštar mi je donio pismo na ime Stanko Ilić. UDBA mi piše da mi šalje kurira u Španjolsku, posebno za mene. Donio mi je otrov za Maxa. Dao mi je 200 dolara. Naredio mi je da pričekam da mi dođe pomoć iz BiH ili Hrvatske. Rekao sam mu da mi nitko ne treba. Neću čekati. Znao sam ja svoj trenutak. Već sam zaokružio 20. travnja u kalendaru. Rekao sam kuriru da se više neću javljati. Svi gosti iz Maxove kuće otišli su, bio sam spreman. Donio sam u sobu čekić i štangu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španjolske. Ja sam kod Maxa bio registriran kao lektor u časopisu Drina, a na mojoj španjolskoj osobnoj iskaznici pisalo je da sam profesor hrvatske književnosti.” “U UDBA-i, međutim, nitko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa. Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena za bijeg. Nedjelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan pa me nitko neće odmah tražiti. Dvadeseti travnja, dan poslije mog rođendana. Cijele noći, u subotu na nedjelju nisam mogao zaspati. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao ležati. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: – Dobro jutro, generale, kako ste spavali?’ – Dobro, dobro – kaže on. Deset i dvadeset pet. Njegov je sin Tonči Luburić donio novine i otišao u crkvu. Max me upitao da mu skuham kavu. Bila je gotova za tri minute. Otrov koji sam dobio bio je loš. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam ga prstom namazati na šalicu. Ruke sam prao pet puta. Uzeo sam čekić koji sam donio iz sobe, stavio sam ga za pojas i odnio mu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Max pije kavu. Držim čekić u svojim hlačama. Pije. Ništa. Pije sve – i ništa. Odnio sam šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoper. Htio sam otići u sobu po štangu. Jebem ti otrov! Štanga je najbolji lijek, kao za Hrvoja Uršu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Max me zove: – Ilija, loše mi je.” “Vidim, pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na slavinu. On povraća u sudoper, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu. Tup. Maks pade kao svijeća. Mislio sam više se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: “Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim jesam li ih dobro zaključao. Kad sam se vratio u kuhinju, Maks je ustao i dahće kao životinja! Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu pa ga raspalim po čelu. Puče glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dolje kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da španjolska policija pomisli da je kidnapiran. Čekić i štangu bacim u skladište. Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: – Koliko košta do grada – pitam. – Tristo pedeset pezeta – kaže taksist. ‘Evo ti pet stotina, ja častim! U osam sati i pet minuta navečer sa željezničkog kolodvora poslao sam telegram ‘bratu’ u Konjic: ‘M. nikad više!’” “Ilija Stanić vratio se u Jugoslaviju” – piše Lopušina – “kao heroj.” “Na slovenskoj granici se sam prijavio i tražio da ga preuzme bosanska tajna policija. Kad je došao u Sarajevo, narednog dana, primao je čestitke lično od ministra policije Ante Miljasa i šefa SDB BiH Fehima Halilovića. Oni su mu prenijeli i Titove riječi pohvale, pa je Stanić čak vjerovao da će ga Josip Broz i lično primiti. Parama SDB BiH i SDB Hrvatske ovom likvidatoru Maksa Luburića kao nagrada kupljeni su auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje BiH. Ubojica Maksa Luburića neko je vrijeme živio u Beogradu, ali se poslije ženidbe s nekom muslimankom i kada mu se rodio sin Igor, odselio u Sarajevo. Često je putovao za Beograd, kod prijateljice. Išao je i za Besku, u posjet majci i sestri. Njima se lično hvalio da je on ubio ratnog zločinca Vjekoslava Luburića. Mada se sam time hvalio i po Sarajevu, nije izdržao publicitet koji mu je donio Đorđe Ličina, novinar Vjesnika, s napisima tijekom 1970. godine o tome kako je Ilija Stanić ubio Luburića. Bili su to zapravo prijevodi španjolskog tiska koji nisu godili Staniću, pa je on osobno poručio tada Ličini da će i njega likvidirati. Zbog njegove prgave naravi Sarajlije su izbjegavale Iliju Stanića, a SDB BiH je čak planirala i da ga likvidira kao neugodnog svjedoka. Naime, kada je Tito jedne godine odlazio u Igalo na liječenje, Ilija Stanić je krenuo na Jadran da se sretne s predsjednikom, pa je SDB BiH morala intervenirati i da ga vodi u Petrovac, pod izgovorom da će Josip Broz i tamo da dođe. Poslije tog incidenta s njim u SDB Bosne i Hercegovine, inspektor Duško Zgonjanin, a i neke njegove kolege u SDB Jugoslavije su razmišljale da se izvrši atentat na vlastitog suradnika Mungosa. Na vezi ga je držao inspektor Mićko Desnica. Život su mu, međutim, spasili Hrvati zaposleni u SDB, jer je Ilija Stanić bio Hrvat. Svjestan takve opasnosti, Ilija Stanić, odnosno tajni likvidator Mungos početkom osamdesetih povukao se u miran život, ali se aktivirao devedesetih, ovog puta protiv ‘četničke agresije’ na Sarajevo.” Cijela ova prepričana priča ima goleme rupe. Prije svega obučeni agent teško da bi mogao, i da bi mu Služba to dopustila, hvaliti se svojim radom. Pa čak ići dotle da samoinicijativno pokušava otići k Titu. Takve gafove agent UDBA-e teško bi preživio, pogotovo zato što svaka Služba, svejedno kojem režimu služi, prvo štiti samu sebe. Ili je Ilija Stanić imao moćnog zaštitnika? I u to je teško povjerovati, vjerojatno su sve te priče konstruirane kasnije kako bi poslužile u ovom ili onom trenutku prebacujući lopticu sad na jednu sad na drugu stranu. U svakom slučaju, ta priča o Mungosu, u obje svoje varijante, kao obučenom agentu i kao slučajnom ili ulovljenom plijenu, vrijedile su do 1991. godine. Nakon toga sam Ilija Stanić, sada umirovljenik u Sarajevu, koji je rat proveo kao podčasnik za logistiku u 2. brdskoj brigadi Armije BiH, priča potpuno drukčiju priču. “Ja sam Luburiću bio možda najbliži čovjek u čitavom životu. On ni s kime nije bio duže od godine dana. Iako sam jedan od učesnika atentata, i premda sam bio na njega kivan, sada mi je žao”, rekao je Stanić novinarima Globusa. Dakle, heroj koji se hvalio da je likvidirao jednog od najtraženijih ljudi Jugoslavije te smatrao da samim time ima pristup k Titu kada želi, sada odjednom postaje tek sudionik. 
S Luburićem je – navodi tjednik – više od dvije godine živio i surađivao u španjolskom Carcaixenteu. Otvoreno priznaje da je sudjelovao u atentatu, ali ne želi potvrditi da mu je upravo on polugom razbio glavu kada je zatajio otrov. Prema njegovim riječima, on je u to vrijeme bio zagriženi pripadnik ustaškog pokreta koji se Luburiću htio osvetiti zbog izdaje Pavelića, a UDBA ga je vrbovala tek poslije. U Luburićevu organizaciju u Španjolskoj infiltrirao se preko emigranta Pavla Tijana, koji je živio u Madridu i vodio krugovalnu postaju Slobodni glas Hrvatske. Iako je Služba bila iznimno infiltrirana u emigraciju, ili je čak sama stvarala terorističke organizacije po receptu ruske carske tajne policije Ohrane, što su kasnije preuzele sve tajne službe kao najlakši recept za lociranje i likvidiranje pobuna, malo je vjerojatno da bi delikatan posao likvidacije povjerili čovjeku koji je do jučer bio na suprotnoj strani. Pa čak i ako je ta suprotna strana bila u svađi s osobom koju je trebalo likvidirati.

Odjednom je Stanić gotovo slučajan izbor UDBA-e. Svoj susret s Luburićem, do kojega je došao preko posrednika opisuje ovako: “Doveo me je načelnik policije za tu oblast i grad Valenciju. Maks je uživao poseban tretman, kretao se u krugu odgovornih ljudi, družio s najjačim osobama izvršne vlasti Španjolske. Bio je inače oženjen ženom čiji je otac bio industrijalac, jako bogat čovjek, ali ona ga je ostavila iako su imali četvero djece (dva sina i dvije kćeri). Kada bi djeca nedjeljom došla s crkvenog kolegija, a ona došla da ih obiđe, često sam s njom razgovarao. Rekla mi je da nije mogla više s njim živjeti, iako su španjolske vlasti radile pritisak da se taj brak ne raskida, zbog njegove sigurnosti. S nama je živjela i jedna žena koja je kuhala i radila, Eleonora, iz mjestanca blizu Carcaixentea. Pomilovao me po glavi… Ja sam tada stvarno bio djetinjast, vidio je da sam bio, što se kaže, dobro nabrijan. Imao sam vrlo veliku tremu. Izgovorio sam, uvrh glave, dvije-tri riječi... Kasnije sam preuzimao poslove, vodio tiskaru... S njim sam bio u dobrim odnosima. Od prve polovice ožujka 1967. do 20. travnja 1969. bilo je skoro idilično. Odnos se poremetio kardinalno 1968. za Božić ili Novi godinu, negdje tih dana. Voljeli smo popiti vina...” “Rekao sam mu da je najveći heroj, Hrvat i junak, bio je moj ćaća, i oni koji su zaglavili s njim. Mislio sam na Križare. On je na to rekao da su to bili iluzionisti, da tu nije bilo nikakve šanse. On je vjerojatno malo osjetio da sam ljut. On i otac Jozo nisu se znali. Oca, inače, nikad nisam vidio. On je poslije pada NDH otišao u šumu i bio u Križarima. To su grupe vojnika koje su ostale da se bore za NDH. Moj otac je istinski junak, iskreni domoljub, jedan od najčasnijih ljudi tog kraja.” Sada je, primjećujemo, priča bitno drukčija nego onda kada ju je pričala Služba i njezini glasnogovornici, pa i sam Ilija Stanić. Naime, Ilijin otac Jozo bio je dio Maksovih postrojbi, dakle znali su se, dapače sam Vjekoslav Maks Luburić bio je kum Iliji Staniću, sinu svojeg suborca. Odjednom, oni se uopće ne znaju, Ilija nije njegovo kumče, a upoznaju se, odnosno on dolazi k Maksu Luburiću u Službu preko preporuke trećeg čovjeka i iz emigrantskog pokreta s kojim se Luburić razišao, ili barem bio u nesuglasicama radi bitaka za moć. No priča dodatno zaokreće i sada UDBA, pa i sam Stanić, odjednom nemaju gotovo pa nikakve veze s likvidacijom Luburića.
“Akcija je krenula otprilike oko 10.30. Vlado Marković i Nikola Katičić došli su po dogovoru. Oni su bili pristaše Pavelića, emigranti iz Kanade. Ja sam im omogućio da sudjeluju u tome, bez mene ne bi išlo.” Dakle, Ilija Stanić odjednom više nije glavni akter priče, nije agent UDBA-e, ali svejedno se ne želi odreći “slave” likvidatora. Čini li to radi taštine kako priča ipak ne bi potpuno postala nevjerojatna ili zna da postoje dokumenti koji bi sve to mogli demantirati, to ne zna nitko osim njega. Ipak, stalo mu je da sebe opere od samog čina ubojstva, ali da si ostavi auru čovjeka koji je sudjelovao u važnim događajima, koji zna tajne istine. Dakle, moćnika iz sjene. “Maks Luburić i ja smo bili gore u sobi. Stavio sam bijeli čaršav na prozor da dam znak Vladi i Nikoli da sam spreman, da znaju da smo sami. Provirio sam i vidio da idu. Otvorio sam vrata, a oni su ušli gore. Ubrzo je netko opet pozvonio. Taman dok sam sletio i dok sam se gore vratio, on je ležao na podu.” I ovdje Ilijina priča postaje čudna. Netko je pozvonio taman kada su dvojica do tada nepoznatih ljudi u priči o likvidaciji Luburića čekićem i štangom razbijali glavu Luburiću. Tko je zvonio? To Stanić prešućuje, bitno mu je da kaže kako, eto, nije bio gore u trenutku kada se sve dogodilo. “Mi smo se dan prije dogovorili da ćemo mu se osvetiti. Našli smo se u Valenciji. Upoznali smo se u Madridu, a njih dvojica došli su iz Kanade. Vlado mi je rekao da je iz Stoca, iz Blata kraj Stoca. Međutim, kad smo išli na brod Mariji Pavelić, i jedan i drugi i treći stavili smo ruku i dali prisegu da ćemo u tome učestvovati. Ante Pavelić se zarekao davno, i Marija, da Maks nestane. Pošto je veza ostvarena, kad sam se vratio, oni su 19. 4. išli u Valenciju. Tog dana sam se s njima našao. Sjeli smo u taksi i otišli do Carcaixentea. Otišli smo do kuće i ja sam im govorio: to je tu... I dogovorili smo se za sutra za 10.30 h, ali nije bilo dogovora da će Maks biti likvidiran, nego da će biti nešto učinjeno da bismo mu se osvetili zbog njegovog odnosa prema Poglavniku, i HOP-u i svemu tome. Prosto nisam vjerovao da će Maks biti taj dan likvidiran, sreće mi moje, da sam znao možda ne bih ni učestvovao, iako sam dao riječ da ćemo osvetiti Pavelića.” Ilijina priča sada već poprima obrise naivnog romana. Dakle, nije se svetio za svojeg oca, nego za Pavelića. Nije bio agent UDBA-e, već se zakleo Mariji Pavelić. I još k svemu tome, cijela tajna policija bivše Jugoslavije koja je pod okom držala i Luburića i Pavelića i priličan broj ustaških emigranata, pogotovo militantnih, pojma nije imala da se sve to događa. Ovakav scenarij, naravno, nije nemoguć, ali kao i prethodna dva malo je vjerojatan. Odnosno, istinit je u detaljima, ali ne u samoj biti. Dapače. Sada je Staniću žao zbog ubojstva. “Jest. Iako sam bio kivan na njega. Povrijedio me, kroz oca, koji je bio moj idol. Rekao je da je on bio iluzionista. Mislio sam: Tko si ti?!! Ti uživaš u blagodatima drugog svijeta!” Intervju dalje teče ovako: 
* Dakle, tvrdite da ga niste vlastitim rukama likvidirali? 
– Ne. Njih dvojica. Dok sam dolje sletio, gotovo je to bilo... Ma, za pet minuta. U 10.45 h je već sve bilo završeno. Uvečer, kad sam vidio da sam izigran, a oni nestali, pitao sam se kako ću se snaći... Vidio sam da moram napustiti Španjolsku. Mislio sam kako nije bitno gdje ću; odlučih: Idem u Francusku. 
* Je li u atentatu doista upotrijebljen čekić? 
– Donesena je velika štanga. 
* Kako je Luburić u tom momentu izgledao? 
– Ja sam drhtao kao prut. 
* Je li mu bila razrezana glava? 
– Ne. Krv mu je tekla, slivala se niz vrat, i pozadi. 
* Je li još bio živ? 
– Ne. Taj je udarac bio strašan. Pomislio sam, što sad, doći će djeca svaki čas, moram pripremiti ručak. Ali, pomogli su mi. To je sve betonska ploča. Stavili su ga na jednu deku. Odvukli hodnikom u sobu u kojoj nismo spavali, i spustili... Ja sam ju onda zaključao. 
* Kako ste očistili krv? 
– Strašno mi je bilo. Drhtao sam kao prut. Djeca trebaju doći, ručak moram napraviti. Ali uspio sam očistiti. Kako ne znam ni sam. 
* Rekli ste da se sve jako brzo odvijalo, s koliko je udaraca ubijen? 
– Jedan do dva maksimalno. Čuo sam gore lom. Kad su oni ušli, vrata su ostala otključana, i ja siđem da zaključam vrata. Tupo se čuo udarac. Ja sam se nalazio u sobi s njim i kucao sam materijale, jer nam iduće ujutro treba izaći novina. Dao sam im znak, stavio sam čaršav da je u redu. Luburić je sjedio u kožnoj fotelji. Otišao sam dolje, i pustio ih u kuću. Išao sam s njima do gore, to je 20-ak stepenica. Desno su vrata, velika trpezarija, a pravo kuhinja, sudoper, kamin. Netko je zazvonio, sletio sam dolje. Kad gore, lomovi. Tako je to bilo. Šta ću, šta sam mogao? 
* Ako je to bilo tako kao što tvrdite, tko je to onda od njih dvojice odradio? 
– Ja mislim Marković, više nego Nikola. 
* Je li vam to priznao? 
– Pa, vidio sam. 
* Što? Držao je šipku u ruci? 
– Ne. 
* Kako ste to onda zaključili? 
– Po priči. Rekao je: ‘A jesam ga...!’ A i krupniji je, jači od Nikole. Mislim da ju je nosio u rukavu, ispod kaputa. 
* Kako vas je kontaktirala UDBA? 
– Mene? Kad sam došao u Jugoslaviju, tad sam ostvario kontakt. 
* Nikad prije? 
– Nikada. A kasnije sam imao preobraćenje. Kasnije sam imao izuzetne ljude na funkcijama, tretman kakav nitko više neće moći imati.” 
Mungosova priča ovdje dobiva novi zaplet. On nije sudjelovao, barem ne izravno, u likvidaciji, nije bio u službi UDBA-e, surađivao je i pomogao ubojicama koji su to učinili uime Pavelića i onda je nagrađen od Službe. Može li mu se vjerovati? U zamršenom svijetu tajnih službi u kojem cilj opravdava sredstvo sve je moguće, pa i ovakva priča. Službi je možda više koristilo to da od njega napravi heroja nego da se suoči s time da je netko drugi obavio ono u čemu su se oni pokazali nesposobnima. I u Službi su samo ljudi koji žele napredovati, koji se koriste prilikama, podmeću jedni drugima. Točnije, tamo ih je više takvih nego u običnom životu. Stoga Ilijina priča možda i stoji. Iako je vjerojatno riječ o tome da se cijela ta epizoda dodatno zamuti, da se tragovi posiju u raznim smjerovima te da se cijela stvar nikada točno ne dozna. Iako se odriče same likvidacije, ne odriče se uloge važnog čovjeka, skoro pa heroja. Ne negira da mu je Služba pomogla, ali tvrdi da nikada nije dobio nikakav novac, već privilegije poput stana, automobila... Pa i tu privilegiju da ljetuje u Titovoj vili. Iako se odriče samog čina Luburićeve likvidacije, svodeći svoju ulogu gotovo na puko otvaranje vrata, ne odriče se svojeg statusa važne osobe. Je li riječ o pukoj taštini, širenju dezinformacija ili pokušajima da se priča dodatno zamuti, teško je znati jer s jedne strane Ilija tvrdi da je gotovo pa slučajan sudionik cijele operacije, točnije da operacije nije ni bilo, već je riječ o pukom sukobu među emigrantima, a s druge strane da ga je služba tretirala kao iznimno važnog čovjeka. I prva i druga tvrdnja dovoljno su logične i dovoljno nelogične prepuštajući svakom da povjeruje u ono u što želi. U istom razgovoru opisuje i Luburićev status u Španjolskoj, tada frankističkoj, njegovo bogatstvo, ali i obiteljske odnose koji su bili daleko od idealnih. Prema Ilijinim riječima, Luburić je u Španjolskoj uživao gotovo pa status posebno čuvane osobe, ponajprije radi veza sa španjolskim frankističkim generalnima te ženidbom za jednu od utjecajnijih obitelji. Njegovo bogatstvo, ili život u raskoši, objašnjava donacijama iz nekoliko emigrantskih pokreta, ali i dobrim materijalnim statusom ženine obitelji. Također daje političke ocjene raznih aktera 20. stoljeća, od Tita, Hebranga do Pavelića te naravno samog Luburića, no sve se to čini kao birtijsko trabunjanje o stanju u Abesiniji. Ilija Stanić Mungos u toj priči o sebi više skriva nego što otkriva dajući si s jedne strane mitski status tamo gdje smatra da je siguran i umanjujući svoju ulogu tamo gdje sluti moguće probleme. Kao pravi agent.

Iako to možda nikada nije bio, lekciju da prava istina treba ostati skrivena ili da je treba razmontirati u sitne dijelove i posijati u raznim smjerovima dobro je naučio ili instinktivno naslutio. Ponajprije objektivnu istinu o Iliji Staniću i likvidaciji Vjekoslava Maksa Luburića pokušao je otkriti španjolski novinar Francesc Bayari u sklopu serije tekstova o frankističkoj Španjolskoj čiji je Luburić bio počasni gost. “Bio mi je profesionalni i privatni izazov pronaći Stanića, iako sam novinar od istraživačkog refleksa. I sama priča vrlo je zanimljiva zbog povijesne važnosti koja se pridaje ličnosti Maksa Luburića, ali i zato što ni španjolska ni internacionalna policija nikada nisu uspjele pronaći Stanića”, istaknuo je u razgovoru za Globus. On je nakon svega što je poduzeo da dozna istinu o Luburićevoj smrti konstruirao vlastitu verziju događaja 20. travnja 1969. u Luburićevoj vili u Carcaixenteu, prema kojoj je likvidator generala Drinjanina upravo Ilija Stanić. Bayarri je, među ostalim, skupio nekoliko sati snimanih Stanićevih izjava, vodio je razgovore sa svjedocima, sudskim vještacima, sucima i temeljito preslušao Stanićev iskaz policiji u Sarajevu 1969. Premda Stanić danas tvrdi da je on samo jedan od sudionika u konspiraciji koju je inicirala obitelj Pavelić i organizacija HOP, Bayarri kaže: “Nevjerojatno mi je što je živio pod svojim imenom u Sarajevu i bio funkcioner, a tražila ga je međunarodna policija. Rekao je da je u svibnju 1969. bio mjesec dana u Bruxellesu, što ne vjerujem, i onda letio za Milano s njemačkim pasošem, a ne govori njemački. Mislim da je bio zatvoren u nečijoj kući i da mu je taj netko pomagao mjesec dana prije atentata. Za mene je to jedna od najvećih misterija ove pripovijesti. Po mojem mišljenju, vrlo teško da bi Stanić mogao raditi za UDBA-u prije dolaska u Španjolsku. Vjerujem da je Luburića ubio nakon nekakve svađe.”

Gotovo nijedna priča o Iliji Staniću ne nudi konačan odgovor. Svaka od njih ima svoju težinu, svoju istinu i svoje razloge za postojanje. Svijet tajnih službi paralelni je svijet koji teče sa stvarnim svijetom prelamajući ga i oblikujući, a opet živi svoj usporedni život koji nikada do kraja ne dolazi do onih izvan toga kruga. U sebe usisava sve hvatajući svaku priliku da se neka od neispričanih i složenih igara odigra, prepuštajući povijesti da jednog dana to klupko, koje se neprestano mrsi, nekako rasplete. A kada ga i ako, koji vješti povjesničar i rasplete, više ionako neće biti važno i uvijek će biti dovoljno elemenata i činjenica da se sve demantira, protumači drukčije, usmjeri na neku treću neočekivanu stranu. Ta sila zapetljanih priča, legendi i paralelnih povijesti u sebe uvlači slučajne prolaznike, birane žrtve, pa i same majstore igara, no nerazmrsivom je čini to što gotovo nikada nijedna priča ne može biti točno utvrđena i ispričana do kraja jer paralelno s njom postoji barem nekoliko drugih jednako uvjerljivih priča. Toliko uvjerljivih da i sami protagonisti, slučajni ili namjerni, više ne znaju koja je od njih istinita. Nakon svih tih priča i istina kao jedina čvrsta činjenica ostaje tek krvavi leš razbijene glave u kuhinji kuće u Carcaixenteu. 

 

SEDAM ŠPIJUNA

Tekstovi iz feljtonskog serijala "Sedam špijuna" su izvorno objavljeni u knjizi ‘Misija: Ubiti Tita, Pavelića i Luburića’, koja donosi portrete najistaknutijih hrvatskih tajnih agenata i smješta ih u povijesne kontekste koji su oblikovali današnju Hrvatsku.