Marjan su sadili nacionalisti, talijanaši i budući četnici
Nije Marjan, nego Merjan! 'en ti gospu vlašku!, po tko zna koji put poludio je vječni mizantrop Picaferaj na svog prijatelja Jozu Škovacina... Anegdota iz Smojine "Kronike Velog mista" bila je fiktivna, ali više nego povijesno smislena, jer stari Splićani govorili su za svoj šumoviti poluotok "Merjan" i današnji naziv užasno im je išao na živce, kao još jedna od tolikih novotarija 20. stoljeća i došljaka koji su kontaminirali gradske svetinje tim groznim izričajem. A Marjan je Splitu bio svetinja puno prije Hajduka.
Njegovih skoro 200 hektara pod šumom, s pogledom na more i otoke s jedne, odnosno Kaštelanski zaljev s druge strane, opjevano je bezbroj puta i danas, 167 godina otkako su zasađeni prvi borovi na 500 godina starom Židovskom groblju, Split juri ravno u budućnost 21. stoljeća u kojem će mu se šuma sasvim sasušiti. Razlog je epidemija potkornjaka zbog kojega se sasušilo već svako treće stablo alepskog bora.
Prije samo nešto malo više od jedne godine stradalo je bilo tek 13 posto stabala i savršeno je jasno da će još jedna godina katastrofalne nebrige i diletantizma značiti kraj za marjansko zelenilo.
"Tako je, potkornjak. Svako treće stablo je zbog njega narančasto i suši se. A oni žele u užasno kratkom vremenu ta stabla posjeći i ukloniti ih prije proljeća, prije nego što se potkornjak probudi, jer će onda epidemija nastaviti", objasnio je za Express Jurica Pavičić, književnik, kolumnist, filmski kritičar, ali i donedavno višegodišnji aktivist "Inicijative za Marjan".
Proljeće je, znači, trenutak do kojega, ako se problem potkornjaka ne riješi, Split ostaje bez zelenog Marjana. A oni "oni" o kojima Pavičić govori, nadležni su iz "Javne ustanove za upravljanje park šumom Marjan – Split".
Desetljećima, još od 1990., pa i desetljećima još i odranije, gradski oci nisu vodili računa o "plućima Splita" i sada se došlo do toga da "Javna ustanova" planira probiti 14 kilometara puteva po Marjanu kako bi traktorima izvlačili s Marjana svako treće stablo koje posijeku. Do proljeća je još manje od dva mjeseca, usto na Mediteranu ono dolazi i puno ranije, povijesna katastrofa je na pomolu.
"Sad bi oni tu htjeli ući s mehanizacijom kako bi to išlo brže. Njima je u firmi najveći problem kako nositi ta stabla. Najlakše ih je sasjeći, ali ih potom treba odvući do kamiona kroz neprohodni gustiš. Jako su izgubili kad se ukinuo civilni vojni rok, inače bi imali ročnike. Ili bi zatvorenici s Bilica dva dana uživali na svježem zraku...", pričao nam je dalje o problemu Pavičić.
Kao i veliki dio od dvjestotinjak tisuća stanovnika Splita, pa i šire, Pavičić je ogorčen ovime što se događa. Da stvar bude gora, nema nikakvog jamstva da bi sječa, potom i probijanje 14 kilometara zemljanih cesta po Marjanu, doista riješili problem potkornjaka. Posebno zato što se najveći broj zaraženih stabala na hrbatu Marjana nalazi tamo gdje strojevi uopće ne mogu doseći. Prije dva tjedna na Facebooku se pojavila grupa "Naš Marjan" s prijedlogom koji je već u prvih 24 sata prikupio oko 300 lajkova.
"Mislimo da samo ljudi mogu to iznijeti. Ako ne postoji novac za toliku ljudsku snagu mi predlažemo da se pozove građane, vojsku, vatrogasce, Torcidu, tvrtke i ostale organizacije da se pod stručnim vodstvom uhvate ovog posla. Mi smo spremni...", napisali su, zgroženi idejom dovlačenja "bagera na Marjan".
Cijela ova gužva u doslovno "pet do 12", još malo pa na pragu proljeća, odnosno izbor između dodatnog upropaštavanja Marjana teškim strojevima i poziva Splićanima da masovnim odazivom svojim rukama idu spašavati svoju šumu, događa se usto a da se nije kako spada uzelo u obzir da se potkornjaka možda može riješiti "feromonskim zamkama", metodi uništavanja nametnika, između ostalog, i u šumarstvu.
Konačno, problem Marjana koji umire otišao je još i korak dalje, debelo u domenu cirkusa, onog trenutka kad je DORH zatražio od Grada Splita da izvoli Marjan prepustiti državi. Njihov rezon je slovo Zakona o šumama po kojem su sve šume koje su 1990. bile "društveno vlasništvo", sada mora biti državno. Činjenica jest da je Split užasno zapustio Marjan, čega je sve ovo direktna posljedica.
Primjerice, tamo ima stabala starih i 120 godina, iako bi se borovi trebali obnavljati nakon 60 ili 80 godina, zbog čega su se stabla stala sušiti, lomiti, trunuti, pojavila se i gljivica koja je stala uništavati stabla. Sve to pobrojali su posljednjih godinu, dvije u Slobodnoj Dalmaciji šumarski stručnjaci dr. Šime Maštrović i dr. Danko Diminić, uz konačni zaključak: "Marjanom se nije gospodarilo kako je trebalo u posljednja dva, tri desetljeća."
No, pozvati državu da sve to preuzme, da Marjan preuzmu Hrvatske šume, kako je predlagala stranka Most u splitskom gradskom vijeću, mnogima u Splitu djelovalo je kao žestoka pljuska, prava srednjodalmatinska "triska". Svakako Pavičiću koji je u Jutarnjem konstatirao da je Marjan simbol komunalnog identiteta i da on mora pripasti Gradu. To itekako stoji.
Kako bi Marjan bio zeleno brdo na poluotoku praktično u gradu, mnoštvo starih splitskih obitelji darovalo je svoje posjede, u Marjan su ulagale tvrtke, razne zajednice, pa i vjerske, primjerice Židovska općina, jer na Marjanu se nalazi najstarije židovsko groblje na svijetu. Takvo što oduzeti Splitu i Splićanima u još jednom pretvorbenom ukazanju, a znamo do čega je pretvorba dovela od 1990. naovamo...
"Cijela priča o toj epidemiji se svodi na medijski rat dvije grupe podjednakih nestručnjaka, a pritom ne čujemo niti se javljaju ljudi iz šumarske struke, uključujući one koji bi tu operaciju trebali provesti", kazao nam je Pavičić
On je već ranije pisao da bi tim potezom "Marjan bio prepušten na gospodarenje trgovačkom poduzeću iz Zagreba čiji direktor će biti u prilici autsorsati marjanske lugarnice, pretvoriti prostor Bena u kamp ili inicirati golf na Bambinoj glavici". Radije tako nego da se natjera sustav da funkcionira, jer to i jest prvi i jedini razlog zašto marjanska šuma danas umire. O tome zašto se inzistira na probijanju strojeva po Marjanu, na šumarstvu u velikom stilu i sličnim stvarima, a ne pokušava se nešto tako neinvazivno kao što su "feromonske klopke" za nametnike, intrigantna objašnjenja mogu se čuti i u ekološkim aktivističkim krugovima u Zagrebu.
"Rješavati problem s marjanskom šumom mehanizacijom, plus probijanje putova, to je posao na kojem se može obrnuti pristojan novac. A na feromonskim klopkama nema zarade za nikoga", kazao je za Express ekološki stručnjak koji je htio ostati anoniman.
Kad se sve sagleda, ispada da je i do sada biznis, profit određenih krugova bila glavna točka i nefunkcioniranja sustava zaštite i devastacije Marjana. Prvi koji je na svojoj koži osjetio buđenje građanske svijesti Splićana zbog Marjana bio je Željko Kerum, kojemu se, još kao gradonačelniku, dogodio narod, i to masovan, kada se početkom 2011. okupilo 3000 ljudi kako bi spriječilo gradnju kafića među borovima popularne plaže Prva voda na Marjanu.
On je tri godine ranije tamo kupio denacionalizirano zemljište i, došavši na vlast, krenuo u akciju. Bila je riječ o građevinskim zonama koje zapravo nisu bile građevinske, o prostoru za servisne objekte za plažu, što se onda napuhalo do duboko u šumu. Ali mu nije prošlo, Splićani su se pobunili, što je kroz cijelu povijest Splita za svaku vlast bila situacija u kojoj se gadno provela.
"Mi smo tu Kerumovu priču sasjekli nakon duge povijesti, a u istom laufu smo uspjeli još nekoliko stvari. Dobili smo zaštitu Marjana ne samo kao park šume, nego i kao kulturnog krajolika", kazao nam je Pavičić.
Jedna od posljedica bila je i "Javna ustanova". Doduše, bilo je to na vrat, na nos...
"Nju su napravili tako što su spojili 20 šumara koji su i inače radili na Marjanu u Parkovima i nasadima, spojili su ih sa zaštitarima koji su čuvali rampu i s tri čistačice, tako je nastala firma. Ona je u startu imala 40 zaposlenih, sada ih ima 50, a nije imala diplomiranog šumara, paradoksalno, nego agronoma iz 'Parkova i nasada', inženjera hortikulture, parkovne agronomije", objasnio je Pavičić i tu situaciju.
Samo, i puno prije toga, šteta s gradnjom na Marjanu, legalnom i ilegalnom, već je bila učinjena, najviše u prvih 12 godina samostalnosti Republike Hrvatske. Ulica Pod kosom, primjerice, proteže se s južne strane Marjana do više od pola širine poluotoka. Sa sjeverne strane ulice red je kuća za koje su Expressovi sugovornici uvjereni da su redom bez dozvole. Drugo mjesto na kojem je gradnja prodrla na Marjan su braniteljske kuće oko vile Tudor na Spinutu.
"Ako biste usporedili fotografije iz 1990. i danas, vidjeli biste da je na južnim padinama Marjana širina dva bloka kuća otišla prema gore, prema šetnici od prve do druge vidilice", komentirao nam je Dragan Markovina.
Svašta je pretrpio opjevani Marjan kroz 90-e i prve godine 21. stoljeća. Sa sugovornicima smo pretresli sve građevinske incidente, legalne i ilegalne, u posljednjih nešto manje od tri desetljeća.
Bivši hrvatski "vatreni" Aljoša Asanović posjekao je 2002. 30-ak stabala na nešto više od 2000 metara četvornih, a onda krenuo tražiti arhitekta. Pa ga je u tome zaustavio Jerko Rošin. Rekao je da je to Marjanska šuma i ništa se nije sagradilo. Pa Toni Kukoč...
"On je nekim čudom za neku kuću koja izgleda kao da će iz nje izaći Scarlet O'Hara, dobio građevinsku dozvolu u 90-ima u zoni koja je bila pod zaštitom park šume", prisjetio se Pavičić.
On pamti i to da je posljednja kuća koja je unutar park-šume dobila građevinsku dozvolu bila kuća "Berilus".
"Nju je izgradila tvrtka žene koja je danas u gradskom urbanizmu, Branke Mimice. To vam je 2005. godina."
Markovina se sjetio da je Goran Ivanišević u svoje doba izgradio vilu na Mejama pa je prodao. Da je Nadan Vidošević na Kašteletu kupio je zemljište, "kućicu koja uopće nije smjela biti u zoni gradnje", pa je i on to prodao.
"Znam da Pletikosa gradi kod Ivice Ivaniševića u susjedstvu, da ga je ovaj već prijavljivao. Sjećaš li se prije par godina, onaj Vicenzo Blagaić je tamo predlagao 'Manhattan' na južnim padinama Marjana, hahaha! Čak je radio kompjuterske simulacije kako bi to izgledalo...", smijao se Markovina na tragikomičnu sudbinu Marjana i Splita.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Cirkus na Marjanu nije zaobišao niti Tamaru Visković, ravnateljicu Centra za kulturu "Zlatna vrata", koja je svojedobno imala ozbiljnih problema zato što je dala negativno mišljenje o skulpturama koje su naglo iznikle na prostoru "Dječjeg grada" na Marjanu.
"Postavljale su se skulpture po Marjanu bez ikakvog natječaja, bez da se ishodila ikakva dozvola. Čovjek je, kao, bio dobre volje, radio je po Marjanu drvene skulpture i nabijao ih bilo gdje. Ako bi svaki autor u gradu s viškom vremena, s inspiracijom i željom išao skulpture nabijati bilo gdje na javnu površinu gdje god mu se svidi, e jebem mu, di ćemo onda stić!?", pričala nam je.
"Čovjek je bio sav oduševljen kako je on svoje skulpture donirao, (još najbolje da su mu za to i platili), a to sad nitko ne cijeni."
Ona i sama kaže da je to tek maleni problem Marjana. Ali je zato indikativan za opisati kaos na tom šumovitom poluotoku.
"Problem Marjana su trajne štete. A to je bespravna gradnja na južnoj strani koja se protegla do polovice brda i neće se moći riješiti, jer ti ne mo'š to sve srušiti. Tko će to sve rušiti? A s druge strane, da li da se pravimo da je park šuma tu gdje bi trebala biti, kad je sve pokriveno ulicama i divljom gradnjom?"
Gorka je to rečenica, baš gorka, ako se zna povijest Marjana i kakav su odnos Splićani imali prema njemu kroz stoljeća, pa i tisućljeća. Bambina glavica lokalitet je tik prije legendarne Uvale Kašjuni. Na tom lokalitetu pronađeni su ostaci još iz prapovijesti, potom ostaci keramike iz brončanog doba, ostaci iz 2. stoljeća prije Nove ere kada su tu živjeli stari Grci, kao i na drugim mjestima, primjerice oko Sustipana. Zatim, još 1312. godine Splitskim statutom zabranjena je bilo kakva sječa stabala na Marjanu.
1339. godine gradske vlasti imenovale su dva plemića da nadziru Marjan. 1358. vijeće grada odabralo je dva stalna čuvara Marjana. I tim tempom na taj način sve do Kandijskog rata u 17. stoljeću kad je, zbog objektivnih okolnosti, Marjan zanemaren i opustošen. Polovicu 19. stoljeća Marjan je dočekao kao "golo brdo na punti Splita, s nešto maslina i poljoprivrednog zemljišta", kako ga je opisao Markovina.
A onda, 1850., u Splitu se osniva Poljoprivredno društvo, čiji predsjednik Šimun de Michieli Vitturi izrađuje projekt pošumljavanja, šalje ga Dalmatinskoj vladi u Zadru, a resorno ministarstvo u Beču ga prosljeđuje šumarskom stručnjaku Josipu Karoglanu. Njegova je presuda bila da je to odlična ideja, ali da se saditi mora autohtono bilje i alepski bor. Alepski bor zato što je riječ o biljci koja neplodnu, kamenitu golet pretvara u plodno tlo.
S borovima se počinje na području Židovskog groblja 1852., a sustavno pošumljavanje ipak je moralo pričekati da profesor Juraj Kolombatović, prirodoslovac, koji je 1903. postao prvi predsjednik Društva Marjan. Desna ruka bio mu je šumski nadzornik Henrik Friedl. Njihov višegeneracijski pothvat nastavili su Šimun Tudor i Jakša Račić.
Do 1920. već je bilo pošumljeno čak 60 hektara Marjana, predivne šume u koju su se splitske djevojke i mladići već tada sakrivali u rijetkim trenucima romantike koje su uspjeli iščupati od kontrole svojih patera familiasa. Kada je 1922. tajnik Društva Marjan profesor Umberto Girometta shvatio da će biti jako "kratki" za veliki novac za sve ono što su još planirali raditi na Marjanu, "Novo doba" krenulo je apelirati na građane u svakom svom broju da doniraju novac "za pomoć Marjanu".
Gradonačelniku dr. Ivi Tartaglii znali su da mogu vjerovati i doista, ubrzo je učinjeno sve i svašta. Od bijelog bračkog kamena izgradili su 324 stepenice širine 3,2 metara od Marasovićeve ulice do Židovskog groblja, nastavili su s pošumljavanjem, probili dva kilometra puta za šetanje od Sv. Nikole prema Sv. Jeri, do 1928. od splitskih težaka otkupili su toliko zemljišta da je marjanska šuma narasla na 182 hektara.
Nekako u to doba osobno je predsjednik Čehoslovačke Tomaš Masaryk poslao Splitu 40 živih fazana za pustiti ih na Marjan. Istodobno su gradske vlasti najstrože zabranile njihovo ubijanje. Već tada, prije skoro cijelog jednog stoljeća, o Marjanu se pisalo kao o važnom za "tjelesno i duševno zdravlje Splićana". Do 1930. pošumljeno je 147 hektara, do 1940. 167 hektara, a nakon Drugog svjetskog rata projekt je nastavljen. 1970. izrađena je prva Uređajna osnova za Park-šumu Marjan, 1990. godine i druga, a nakon toga...
Nakon toga odjednom su svi htjeli graditi na Bambinoj glavici, Pod kosom, ovakvim svojim potomcima oni stari Splićani koji su mukotrpno, dulje od stoljeća, rintali i odvajali za ovaj Marjan, vrlo je vjerojatno da bi zavrnuli vratom da vide što sada rade. Marjan je od samih svojih početaka bio iznad etničkih, političkih i klasnih razlika. Bio je svetinja i prije Hajduka.
"Točno. Isto kao što je bilo s Bajamontijevom fontanom, tu se pokazala visoka razina društvene svijesti, a - ruku na srce - oni koji su to pokrenuli, poput Umberta Giromette ili Jakše Račića, ponekad su bili hard-core talijanaši ili orjunaši, kasnije četnici. Tako da je to istina. Neki od ključnih ljudi za Marjan kakav je danas, danas su prešućeni zbog svojih političkih uvjerenja. Bez kombinacije visoke komunalne svijesti građanske i kulturne elite Splita u simbiozi osviještenosti težaka, kao što je bilo s Bajamontijevom fontanom, kada su se svi koji su mogli, odrekli novaca ili zemljišta, ovog Marjana ne bi bilo. Za hrvatske prilike to je jedinstveni slučaj da imate u centru grada gradsko izletište. Zagrepčani, primjerice, do Sljemena imaju dobar komad puta, a ovdje ste od Rive do vrha Marjana pješice za 20 minuta ako ste u dobroj kondiciji. Samo, Marjan se unatoč svom značenju našao na udaru kojekakvih privatnih investitora, u njemu se lomi niz interesa", kazao je Markovina.
On je cijelu priču o devastiranom Marjanu danas sveo u nekoliko točaka. Prvo, stvaran broj ljudi koji danas žive na Marjanu u kućama koje tu postoje odavno, koje nisu posljedica novovjekog divljanja. Oni to ne mogu legalizirati.
"Drugi je problem što granicu Park šume nitko ne doživljava ozbiljno, jer službeno završava kod Muzeja arheoloških spomenika, kod tunela. Treće, u Marjan se planira ući teškom mehanizacijom zbog potkornjaka i srušiti stabla. Četvrto, neriješen zoološki vrt što se tek počelo sređivati. I peto, izgubila se ona sinergija što se moglo vidjeti kroz polemike", ovo posljednje odnosilo se na onaj građanski zalet kad je čak i Kerum morao ustuknuti pred pobunjenim tisućama Splićana.
"Ja sam na Bačvice, ali znam jako puno ljudi koji su na Marjanu svaki dan, kojima je to dnevni boravak", kaže on.
Ističe se da je sjeverni dio Marjana čitav, ali tamo ionako nikad nitko nije htio graditi, jer ipak je na jugu sunce, čarobni pogled prema kanalu, takve izgrađene ulice organski se nastavljaju na četvrt Meje... Uz jedan sitni problem – što takva fascinacija betoniranjem Marjana ne može dovesti do ničega drugog osim do pretvaranja Marjana u "Manhattan". I do totalne građanske i ekološke nesvijesti, modernog barbarizma zbog kojega je marjanska šuma prepuštena prirodnom propadanju od jednog običnog nametnika.
Uopće, kakvo je vrijeme došlo u Splitu pokazao je slučaj vepra Špira, kako su Splićani nazvali šumsku životinju koja je krajem prošle godine kroz splitska predgrađa, potom i sam Split, ili možda plivajući preko kanala s Čiova, dospjela na Marjan. Špiru je na Marjanu bilo super. Hrane u izobilju, nije napadao ljude, dapače, sklanjao se od njih, a Splićani su ga zavoljeli, toliko da su mu dali i ime. Vepru, doduše, ili pak i samim ljudima, baš i nije za vjerovati kad bi se susreli, pa je to trebalo nekako riješiti.
"Na program koji imamo za zbrinjavanje divljih životinja, dobili smo suglasnost. To sam dobio rješenje od Ministarstva poljoprivrede”, kazao je u studenom za RTL ravnatelj Ustanove park šuma Marjan, Damir Grubšić.
"Čekamo iz Zagreba markicu. Znači da se divljač može obilježiti ako je uhvatimo i ako je stavimo u zamku. Ako ne uspijemo, vjerojatno ćemo pristupiti izganjanju s ovog terena. A jedino mjesto je more", dodao je tada potpredsjednik Hrvatskog lovačkog saveza, Mladen Balić.
RTL je naivno zaključio simpatičnu reportažu rečenicom da je "u svakom slučaju cilj lovaca da Špiro ne nastrada, već slobodno živi u divljini, a splitski Marjan ostane siguran za rekreativce". Do kraja godine otvorili su Splićani čak i Facebook stranicu za vepra Špira, a lovci i ministarstvo raspravljali su o načinima da ga uspavaju i premjeste izvan grada.
I tako sve do sredine siječnja kad se pojavila vijest da je već krajem prošle godine Ministarstvo poljoprivrede usvojilo program mjera o uklanjanju divljih svinja s nelovnih područja, a potom je za "ovaj posao" odabrana tvrtka Lovtur iz Solina. Ubili su vepra Špira. Jedno od objašnjenja je bilo da je razlog "pojava afričke svinjske kuge". No, malo tko je primijetio da je Splitu najbliža točka pojave te bolesti granica između Mađarske i Slovačke.
A i onaj prvi argument, o "uklanjanju divljih svinja s nelovnih područja", logički je zanimljiva situacija, jer ispada da u RH divlje svinje imaju pravo živjeti samo u lovnim područjima, tamo gdje se na njih puca i ubija ih se u jednom dijelu godine. Ako zalutaju izvan, onda ih se ima upucati bilo kad tijekom cijele godine.
Totalna suprotnost onima šempjastima Masaryku koji je prije skoro jednog stoljeća slao svoje fazane u Split i načelniku Tartaglii koji je zabranjivao ubijanje divljači na Marjanu kako bi šuma bila što punija životom u doba kad još nije bilo šanse da netko krene betonirati Marjan ili da ga pohara potkornjak.