U čemu je Hrvatska kao Švedska, a u čemu kao Kazahstan
Prema Izvještaju o uključivom rastu i razvoju Svjetskog ekonomskog foruma, od promatranih 109 zemalja svijeta, život u Hrvatskoj 53. je po kvaliteti. Našu zemlju izvještaj je u nekim elementima proglasio iznenađujuće razvijenom, u nekim užasno lošom za život, no dvije stvari upadaju u oči već letimičnim pregledom; lako za to što Hrvatska nije uvrštena među 30 razvijenih industrijskih zemalja, nego još ima i katastrofalnu zaposlenost. S druge strane, nikoga neće iznenaditi da je trenutno najbolje mjesto za život Norveška, da je Njemačka na 14. mjestu, SAD 23. i tome slično.
Riječ je o načinu vrednovanja kvalitete života u pojedinoj zemlji tako da se, osim BDP-a, gledaju i korist koju od BDP-a ima cjelokupno društvo, odnosno obični građani, dostupnost zdravstvene skrbi, kvaliteta okoliša, socijalna zaštita, opasnost od gladi i slične stvari. Hrvatska je tako prema ovakvom gledanju na stvari 23. među zemljama koje su izvan 30 najrazvijenijih zemalja na svijetu, recimo da po osobnom dohotku spada u gornju srednju klasu svijeta, dobro, malo pri dnu te klase u koju su nas strpali. Ono što boli jest to da je prema svim statističkim pokazateljima zajedno, kvaliteta života u njoj pala u pet godina čak 5,98 posto. Teži pad imaju samo zemlje poput Lesota, Ruande, Mauritanije koja je u međuvremenu pretrpjela eksploziju al-Kaidinog džihadizma i slično.
Od razvijenih zemalja, sličan pad pretrpjele su još samo Slovenija i očekivano Španjolska, te Grčka u kojoj su stotine tisuća ljudi osiromašili ispod granica očekivanih za jednu članicu EU-a. Hrvatski BDP čak i nije neki problem, od zemalja izvan skupine 30 razvijenih Hrvatska je po BDP-u po stanovniku na 7. mjestu, između Urugvaja i Venezuele, ali je zato po razvojnim prilikama građana, socijalnoj pravdi i svemu ostalom tek na 69. mjestu, rame uz rame s, primjerice, Albanijom. I sad slijedi cijeli niz iznenađenja. To što je u Hrvatskoj proteklih godina BDP uglavnom padao, čak nije niti nekakva hrvatska posebnost. Malo koja zemlja je ostala imuna na globalnu krizu koju se sve češće tumači i kao strukturnu krizu kapitalizma.
Po tome je Hrvatska na 29. mjestu izvan onih iz top-30, odnosno 59. uzevši u obzir svih 109 zemalja. Po pitanju socijalne uključenosti stoji čak i jako dobro, 33. na listi svih 109, ali je zato među gorima po pitanju međugeneracijske pravde. Prevedeno, to znači da su naši umirovljenici toliko na rubu društva kao i oni u Maroku, Panami ili Kolumbiji, odnosno, u tolikoj mjeri im je uskraćeno sve ono dobro u društvu da žive na razini kakve gospodarski neusporedivo slabije i društveno neusporedivo gore uređene zemlje nego što je Hrvatska. Daljnje tablice još detaljnije pokazuju kako stoje stvari. Jedan od najgorih problema u Hrvatskoj je užasno niska zaposlenost – samo 42,7 posto, u EU jedino je gora Grčka.
Posljedično nam je javni dug 86,7 posto u odnosu na nacionalni BDP. Mada, i u EU postoje zemlje u kojima je stanje duga čak i gore nego kod nas, pa je i naših 23 posto rasta duga u tih pet promatranih godina očekivano. Problem je u tome što ona šačica zaposlenih, među kojima onih koji doista proizvode ima još i bitno manje, sve to guraju svojim radom. Ako je suditi prema izvještaju, apsolutno je besprimjerno govoriti o slaboj produktivnosti hrvatskih radnika – 53.602 dolara godišnje, jer ona je u našoj zemlji u rangu Estonije, Portugala, Češke, Novog Zelanda, redom razvijenih zemalja i neusporedivo bolja od, primjerice, jedne Bugarske s nekih 40.000, Rusije 47.000, Rumunjske 38.000...
Jedna od stvari koja u Hrvatskoj jako dobro funkcionira, još uvijek, koliko god s pravom svakog dana strahujemo i za to, jest zdravstvo. Tako da prosječan hrvatski građanin može računati da će doživjeti kakvih 69 i pol godina u pretežno dobrom zdravstvenom stanju, u svakom slučaju takvom da može brinuti sam o sebi. Dostupnost obrazovanja nam je također relativno dobra, otprilike kao u nekim skromnijim zemljama EU-a, također i ravnopravnost dostupnosti obrazovanja. Al inam je zato kvaliteta obrazovanja katastrofalna, u rangu grčkog ili slovačkog, u EU smo po tom pitanju bolji samo od Bugarske i Rumunjske. A usporedba kvalitete obrazovanja sa zemljama izvan EU-a?
Recimo to ovako, ako se netko sjeća domovine fiktivnog lika iz anarhoidne političke satire Borat... Naravno, govorimo o Kazahstanu, i mi smo tu negdje. I dok nam je infrastruktura iz nekog razloga u rangu nekih od doista najrazvijenijih zemalja svijeta, poput Koreje ili Švedske, govorimo o struji, vodi, u pogledu korupcije i političke te poslovne etike od nas je bolje ocijenjen opet onaj isti Kazahstan. To je poražavajuće imajući u vidu da je riječ o zemlji koja zapravo nema funkcionalnu demokraciju, u kojoj također postoji kultura oligarha, ne postoji pluralizam medija i slične stvari.