Express vam donosi 10 nastavaka feljtona iz knjige 'Mračni dosjei iz sefa Udbe: Od Torcide i BBB-a do vrha HDZ-a'. Dramatična knjiga novinara i urednika Igora Alborghettija razotkriva neke od desetljećima brižno čuvanih tajni jugoslavenske Službe državne sigurnosti. U knjizi je objavljen i nikad prije viđeni popis 243 pripadnika tvrde splitske Torcide koji su bili definirani kao neprijatelji režima i huligani. Tome je dodan i nešto kraći popis Bad Blue Boysa. Pronašli smo među njima i jednog bivšeg Karamarkova ministra. Što je bliski savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Tuđmana pričao agentima komunističke tajne policije o francuskim nuklearnim tajnama, kako su dokumentirane ljubavne avanture bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu i još gomila misterija...

 

Kad su brojni britanski mediji početkom 1990. objavili da će se na aukciji u legendarnom Sothebyju prodati neprocjenjivo Seusovo blago, kolekciju od 14 komada unikatnog srebrnog posuđa iz rimskog doba, u Hrvatskoj je krenula neviđena histerija. Mediji u Engleskoj upućivali su na to da je blago rimskog patricija Seusa, vrijedno 1,3 milijarde kuna, godinama prije možda iskopano kod Pule ili negdje u Istri. Točnije na lokalitetu Barbarige. To je bilo područje zatvorene vojne zone, poznato po austrougarskim fortifikacijama i snažnoj vojnoj ekonomiji s farmom koza. Priča je imala i jednako misteriozni nastavak: neki važni tipovi iz JNA i sinovi pripadnika tadašnje komunističke elite tajno su ga iznijeli iz zemlje i prodali. U isto vrijeme još dvije države – Libanon i Mađarska – tvrdile su da kolekcija pripada njima.  

 

Osebujna direktorica muzeja diže frku 

Važnija osoba u perpetuiranju drame oko Seusova srebra, koja je trajala godinama, bila je vrlo osebujna gospođa Vesna Girardi-Jurkić, do tada anonimna direktorica Arheološkog muzeja Istre u Puli i sa stanovitim vezama u kabinetu Josipa Broza Tita. Ona je, potaknuta pisanjima svjetskih medija o basnoslovnom blagu, podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja, pljačkaša Seusova srebra. Gospođa Girardi-Jurkić poslije je postala ugledna članica istarskog HDZ-a i ministrica kulture u nekoliko hrvatskih vlada, a od 2001. stalna predstavnica Republike Hrvatske pri UNESCO-u. Umrla je 2012. godine. 

Ovo je tekst spomenute kaznene prijave zbog počinjenja kaznenih djela iz članaka 201., 202.,143. stavka 1. i 2. tadašnjeg kaznenog zakona SRH.  

Dana 9. 02. 1990. The Independent, londonski list, objavio je vijest da aukcionarska kuća Sotheby's priprema u jesen 1990. g. u Zuerichu (Švicarska) prodaju kompleta srebrnog posudja porijeklom iz Jugoslavije, a sadašnje vlasništvo lorda Northamptona. Istu vijest opširnije objavljuju londonski Times i Daily Telegraph, time da su na prodaju ponudjena 14 srebrnih umjetničkih djela rimske baštine iz III./IV. st. n. e. u vrijednosti od 100 milijuna funti ili 200 milijuna dolara. 

Dana 4. 03. 1990. pošto je britanski novinar obavijestio direktora Arheološkog muzeja u Splitu prof. Emilia Marina da se radi o rimskom blagu obitelji Seuso koja je u III. i IV. st. n. e. nastavala Panoniju (Balaton), u dogovoru s direktorom Arheološkog muzeja Istre mr. Vesnom Girardi-Jurkić Emilio Marin objavljuje informativni članak u Slobodnoj Dalmaciji. Dana 6. 03. 1990. nakon verificiranih podataka britanskog Scotland Yarda da se radi o srebrnom blagu iskopanom 1971. godine nedaleko Pule u Istri, koje je 1977. godine prokrijumčareno iz Jugoslavije u Veliku Britaniju (30 predmeta), Arheološki muzej Istre je na konferenciji za štampu o tom značajnom otkriću obavijestio novinare uz istovremenu informaciju o nastalom medjunarodnom sporu. Nakon toga strana i jugoslavenska štampa, televizije i press-agencije prenose vijest o nalazu i iznošenju iz Jugoslavije ovog značajnog arheološkog i kulturno-povijesnog blaga. 

Budući da postoji osnovana sumnja da su nepoznati počinioci 1971. godine na području općine Pula i Rovinja (obalni pojas od Valbandona preko Briona do Barbarige i Porto Kolona kod Bala) našli i iskopali arheološko blago izuzetne vrijednosti (preko 30 srebrnih predmeta iz III./IV. st. n. e.) koje je zaštićeno i u smislu Zakona o zaštiti spomenika kulture, utajili su nalaz – što je protivno čl. 202. st. 1. i 2. KZH (nedopušteno vršenje istraživačkih radova i prisvajanja spomenika kulture), a 1977. godine takodjer su nepoznati počinioci izvršili nedopušten izvoz spomenika kulture – čl. 201. st. 3. koje je predstavljalo društveno vlasništvo izuzetne vrijednosti naroda Hrvatske i Jugoslavije, čime je s umišljajem izvršen osobito težak slučaj pljačke društvene imovine koja stoji pod posebnom zaštitom zakona a vrijednost ukradenih predmeta i pribavljena imovinska korist prelazi 200 milijuna dolara – čl. 14. st. 1. i posebno 2. KZH u svezi sa ostalim članovima zakonika, m o l i m o da se u smislu redovne procedure po ovoj prijavi prikupe podaci i pokrene istraga u smislu krivično-pravnih zakonskih propisa, te da nas se o toku redovito obavještava. 

 

Panika u vrhu države  

 

Dan nakon ove prijave, koja je završila i na nekim od važnijih političkih adresa u Hrvatskoj, okružni javni tužitelj u Puli zatražio je od Službe javne sigurnosti provođenje istrage. Kako kaže tužitelj, iz prijave proizlazi da je djelo počinjeno na području obalnog pojasa od Valbandona preko Briona do Barbarige i Porto Kolona kod Bala, 1971. godine. i na način da su nepoznati počinioci našli i iskopali arheološko blago izuzetne vrijednosti, koje su prenijeli i prodali u inozemstvo. 

Od samog početka afere Seuss sve instancije u Hrvatskoj pozivaju se na podatke iz britanskih medija koje navodno posjeduje Scotland Yard. Tvrdi se da je megavrijedna kolekcija pronađena i iskopana na zapadnoj obali Istre. Pa se tako kao provjerena činjenica uzima podatak da je blago otkriveno 1971., iskopano i prebačeno izvan granica SFRJ. Ali baš nitko ne spominje sumnju da je riječ o području koje je bilo zatvoreno za civile, zona pod kontrolom JNA.  

Napisavši kratku analizu mogućnosti da je Seusovo srebro zaista pronađeno u Istri (Jugoslavija) i na vojnom terenu, Girardi-Jurkić pokušala je to pojasniti u informaciji koju je uputila Saveznom sekretarijatu za pravosuđe u Beogradu. Taj dokument uglavnom se temelji na dugoj povijesti arheoloških iskapanja na mikrolokaciji od Pule do Rovinja, onoj koju navodno britanska policija i mediji spominju kao mjesto pronalaska Seusova blaga. Navode se raznorazna otkrića sve od početka 20. stoljeća. Na jedno od ključnih pitanja, kako to da se blago rimskog patricija uopće zateklo u Istri, odgovara kako je arheološki opravdana pretpostavka da je rimski gradjanin (Seuso, op. a.) nakon raspada rimske provincije Panonije 440. g. n. e., bježeći od barbara, našao sa svojom obitelji sklonište i stanište u Istri, koja živi u kontinuitetu i blagostanju. 

No to je sve uvod u osjetljivi dio koji pronalazak i – nota bene – pljačku blaga u zabranjenoj vojnoj zoni JNA povezuje s vojnim osobama, pripadnicima JNA. Evidentno je poznato da se najgušći i najbogatiji dio arheološke zone prostire u dijelu vojnog područja (Barbariga) u koji poslije rata arheolozi nisu imali pristup i nisu mogli istraživati, precizira gospođa Vesna Girardi-Jurkić i nastavlja, stoga postoji velika vjerojatnost da je prilikom gradnje i održavanja vojnog postrojenja moglo doći do bogatog arheološkog nalaza koji nije dostupan javnosti. 

Druga moguća lokacija koju spominje Girardi-Jurkić jest samo Titovo dvorište, otočje Brijuni. Riječ je o lokaciji Bizantski kastrum (castrum, utvrđeno naselje, vojni logor) na otoku Veliki Brijun, uvala Dobrika. Girardi-Jurkić podsjeća da je kasnoantičko naselje iskapano od 1908. do 1918. te istraživano od 1951. do 1980. Arheološka iskapanja na Brionima vršili su pripadnici vojnih jedinica. Budući da i na Velikim Brionima postoje vojne instalacije, takodjer je prilikom izvodjenja radova i održavanja moglo doći do nalaza tzv. Seusovog blaga koje je u odredjenom kritičnom povijesnom vremenu sakriveno u kraškoj formaciji (podzemna spilja, rov, vrtača) ili ostacima rimskih podruma i urušenih hodnika. Podatak o skrivanju, kako tvrdi arheologinja, u kraškoj formaciji, dakle špiljama, rovovima, vrtačama ili ruševinama podruma, bitan je jer je u stranim medijima spomenuta kemijska analiza naslaga na brončanom sanduku datiranom s godinom 600. i srebrnom posudju koja ukazuje na kraško porijeklo depoa ili ostave. Zbog toga Girardi-Jurkić traži da se utvrdi kemijski sastav vapnenca na Brionima i na području vojne zone Barbariga. 

 

KOS protiv Vesne 

 

Služba sigurnosti JNA, točnije organ bezbednosti 5. vojnopomorskog sektora sa sjedištem u Puli, napravila je svoju analizu tvrdnji Vesne Girardi-Jurkić. U dokumentu strogo pov. br. 4-101, od 13. ožujka 1990. spominju čuvane vojne zone, arheološka iskapanja te neke ocjene ponašanja i samoga karaktera Vesne Girardi-Jurkić. Navedeni pojam od Valbandona do Porto Kolona uključujući i Brionsko otočje je zaštićen Zakonom o zaštiti spomenika kulture i na njemu su do sada pronadjeni vrijedni arheološki predmeti. Takvih zaštićenih pojaseva u Istri ima više. U neposrednoj blizini Barbarige nalazi se vojni objekt – kasarna u kojoj je smještena jedinica 5. VPS. Vojni objekt je ogradjen žičanom ogradom i jedino na tom mjestu do sada nisu vršena arheološka istraživanja. Koliko je nama poznato, arheološka istraživanja koja su za života Predsjednika Tita bila obavljana na otocima Veliki Brioni, obavljana su pod patronatom arheoloških institucija. 

 

Pripadnici vojno-sigurnosne službe JNA nisu uspjeli izravno razgovarati s Vesnom Girardi-Jurkić, kaže se u analizi. Nije bila dostupna. Međutim, dobili su potvrdu iz pulskog SUP-a (milicije) kako je odgovorna za širenje informacija da je JNA povezana s otuđenim blagom i mogućnošću da je pronađeno na vojnom području. Nisu baš sretni. Magistar Vesna Jurkić ničim ne može da potkrijepi ovakve svoje pretpostavke, piše neki nečitko potpisani kapetan fregate i „organ“ Vojne službe sigurnosti u Puli. Cijenimo da podatke o nestalom blagu proširuje samovoljno i neargumentovano pod pritiskom novinara i javnog mijenja. Radi se o osobi sa kojom je teško komunicirati, koja je fanatik svog poziva i koja se iznenadno našla u vrtlogu svjetskih zbivanja, stoji na kraju dokumenta. 

Dan poslije taj isti kapetan fregate, organ Vojne službe sigurnosti, sjedio je nasuprot Vesni Girardi-Jurkić u njezinu pulskom uredu. Nije mu se baš svidjelo. Piše kako nije bilo moguće uspostaviti normalan tijek razgovora, da je Girardi-Jurkić često bila prekidana telefonskim pozivima, kako je njezino ponašanje bilo na granici histerije. Vojsci je, naravno, bilo manje važno doznati potječe li zaista Seusovo srebro iz neke pećine, rupe ili srušenog rimskog podruma u Istri. Njih je mučila druga dilema. Je li dragocjeno blago mrknuo netko iz JNA i je li pronađeno na terenu koji je kontrolirala vojska? Od gospođe Girardi na to odgovora nije bilo. U toku razgovora često je gubila koncentraciju te su se pojedina pitanja morala ponavljati, a na pojedina nisu ni dobijeni konkretni odgovori, opisuje razgovor kapetan fregate. 

Uglavnom, sve ono što je dan prije napisala Saveznom sekretarijatu za pravosuđe ponovila je i tom tipu iz vojno-sigurnosne službe JNA. On je, nakon svega, nadređenima u službi napisao sljedeće: U toku razgovora sa Vesnom, vezanom za gore navedene podatke koji se tiču vojnih objekata, nije mogla da pruži ni jedan dokaz kao prilog svojim pretpostavkama zbog čega zaključujemo da njene tvrdnje i pretpostavke ne prelaze razinu naučne spekulacije. Očigledno je da će Vesna u pokušaju da dokaže da Seusovo blago potječe sa ovog područja posegnuti za svim mogućnostima koje joj stoje na raspolaganju. 

 

Tito je htio da kopamo na Brijunima 

 

Desetak dana kasnije vojna služba preslušala je druga Alena Vitasovića na otočju Brijuni. On je bio kustos (od 1968.) Arheološkog muzeja Radne organizacije Nacionalni park Brioni i kolega Vesne Girardi-Jurkić. Htjeli su čuti što on kaže o mogućnosti da je Seusovo blago, kako je u dopisima institucijama SFRJ i kaznenoj prijavi isticala šefica Arheološkog muzeja Istre, možda pronađeno na otoku Veli Brijun. Ili, preciznije, tijekom istraživanja arheološkog lokaliteta Bizantski kastrum. Priča tako Alen Vitasović, i to više od dva i pol sata, da su ekstenzivna iskapanja na Velikom Brijunu krenula 1968. nakon slučajnog otkrića vrijedne rimske keramike. Sanirao se neki zid onog Bizantinskog kastruma pa su, sasvim usput, iskočili i neki tanjuri. Prvi takav nalaz lično sam pokazao Predsjedniku Titu koji je na osnovu toga odobrio da se nastave radovi na iskopavanju kastruma koji su trajali do 1973 godine, pripovijedao je Vitasović genezu istraživanja vojnog logora u brijunskoj uvali Dobrika. Naveo je, vrlo precizno, da su radove po nalogu Josipa Broza Tita od 1973. pa do 1974. i tijekom 1976. izvodile postrojbe JNA, uz povremenu asistenciju rudara iz Labina. Svi radovi bili su pod kontrolom Vitasovića, vojska je savjesno kopala, naglašava, te se ni teoretski nije moglo dogoditi da se pronašlo nešto sa čime ne bi bio upoznat. 

Nakon svega pronađena je jedna zlatna naušnica, nekoliko komadića srebra i srebrni novčić s natpisom Emilija datira iz razdoblja 70 godina prije Krista do 100 godina poslije Krista (Vitasović se tijekom ispitivanja koristi terminima stara i nova era, op. a.). Svi otkriveni artefakti, bez velike vrijednosti, pohranjeni su u muzejima na Brijunima ili Puli. Osim one iskopane zlatne naušnice koja je, kaže Vitasović, ukradena i o tome postoji službeni zapisnik. 

Ispitivanje glavnog arheologa Brijunskih otoka istaknuto je kao izravan demanti teza arheologinje Giradi-Jurkić o umiješanosti jugoslavenske vojska u aferu Seuso.

Uz punu odgovornost mogu da tvrdim i garantujem da pomenuto Seusovo blago, o čemu se u sredstvima informisanja naveliko govori, nije niti je moglo biti pronadjeno na Velikim Brionima, o čemu aludira i govori drugarica Vesna Girardi-Jurkić, naglasio je Vitasović. Takodjer odgovorno tvrdim da smo u stanju dokumentovati i najsitniji arheološki nalaz od 1968. godine do danas, jer za to postoji propisana i opširna dokumentacija. U potvrdu ovakvih mojih tvrdnji navodim i izjavu doktora Marušića (Branko dr. Marušić, ravnatelj Arheološkog muzeja Istre od 1967. do 1979., op. a.) koji je neosporno danas naš najveći ekspert za srednji vijek i kasnu antiku i koji je u telefonskom razgovoru sa Vesnom Jurkić istoj rekao da što se tiče nalaza srebrenog blaga i njegovog porijekla na otoku Brioni govori gluposti te da je on u stanju da u svakom trenutku naučno pobije bilo kakvu insinuaciju da se srebro moglo naći na otoku Brioni. 

U nekom trenutku gospođa Vesna Giradi-Jurkić očito je shvatila da je možda malo previše spominjala umiješanost JNA u aferu Seuso. Pozvala se na razgovor kod tadašnjeg zapovjednika 5. vojnopomorskog sektora, kapetana bojnog broda Marijana Pogačnika. Taj Slovenac (početkom 80-ih bio je zapovjednik 88. diviziona podmornica i u čudnoj havariji, tzv. čvrsta trupa, zamalo je izgubio podmornicu P 832 Drava, op. a.) primio ju je u zgradi komade na pulskoj rivi. Razgovarali su oko 40 minuta. 

Prema zapisniku, Giradi-Jurkić, nakon uvoda u priču o aukciji Seusova blaga, krenula je objašnjavati da se najveće i najbogatije arheološke zone u Istri podudaraju s vojnim zonama. Nakon rata u ta područja nisu mogli ući arheolozi, dodala je, te nisu mogli ni istraživati.  

To je činjenica. Mislim, to ne možemo negirati kad je činjenica, doslovno je rekla kapetanu bojnog broda i ogradila se od pogrešnih interpretacija njezinih izjava. Mi nismo ni rekli da je vojska uzela, mi smo rekli da arheolozi nikada nisu imali pravo pristupa i istraživanja niti uvidjaja u vojnoj zoni. Mi smo rekli, de fakto, da li je nadjeno ili nije nadjeno, u tome kontekstu, znate ostavili smo to otvoreno, pojasnila je. A onda je krenula prepričavati informacije iz dvosatnog telefonskog razgovora s misterioznim sugovornicima iz Londona. Oni su joj detaljno opisali mjesto gdje je stoljećima stajalo skriveno neviđeno blago rimskog patricija Seusa. 

Rekli su da se radi o jednoj špilji, koja je podzemna, koja je, dakle, kraška formacija, koja je kraška galerija, koja je služila kao depozit stare istrošene municije i da je onda došlo do proširenja toga prostora za potrebe depozita nove municije. Znači, stare municije, može biti stare naše, stare talijanske, stare austrijske, mislim... i da je kod proširenja toga prostora došlo se na jednu barijeru, jednu vrstu zida i kad se taj zid probio onda je nadjeno i sve što je nadjeno u jednom velikom bakrenom kotlu veličine cirka metar i 75 centimetara. Oni raspolažu podacima... i kažu da je bilo malo čak stalagtita i stalaktita, vrlo mizernih, vrlo malih i da je to depozit verovatno antički. Prema tome, mi govorimo o starom depozitu. Da, i to je sve. I meni je bilo neprijatno slušati jer se to govorilo telefonom, jer nikad se ne zna i ja sam tada rekla: slušajte nemojte vi tako, izadjite vi sa time vani, pa recite kad su kopali koje jedinice i da su to KNOJ-a, izadjite van pa gotovo. Oni su rekli: ne…  

Pri kraju razgovora, kako stoji u vojnom dokumentu, Pogačniku je priznala da je informacije i opis nalazišta doznala od ljudi iz Scotland Yarda s kojima je bila u telefonskom kontaktu. Oficir na to nije ništa rekao, osim da će slušati upute više komande oko ovog slučaja.  

U nastavku je cjeloviti dokument Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske koji se odnosi na neke aspekte afere Seuso.  

 

REPUBLIČKI SEKRETARIJAT ZA  

UNUTRAŠNJE POSLOVE 

Br.III-899 

Zagreb, 28.3.1990. 

 

SAVEZNI SEKRETARIJAT ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE SFRJ 

SLUŽBA DRŽAVNE SIGURNOSTI - III UPRAVA 

 

BEOGRAD 

 

SAVEZNI SEKRETARIJAT ZA UNUTRAŠNJE POSLOVE SFRJ 

SLUŽBA DRŽAVNE SIGURNOSTI - I UPRAVA 

 

BEOGRAD (NA ZNANJE) 

 

Neke verzije o nalazu i sudbini Seusovog blaga 

 

Veza: vaša depeša broj 6079 od 13.3.1990. godine i naše depeše broj 3-104/2 od 22.1.1990. godine i 3-104/3 od 27.3.1990.godine 

 

U vezi Seusovog srebra, te iznošenja umjetnina u inozemstvo, Dužman Davor (bivši operativni radnik ovog Centra, je samoinicijativno 19.3.1990.godine načelniku Centra, sa kojim je po drugom osnovu razgovarao, iznio: da se to odvija odredjenim kanalom, glavno lice u tom kanalu je izvjesni KRUNOSLAV HIRC, koji je ranije radio u INI Zagreb, a sada je vlasnik neke firme u Beču, posjeduje vilu sa bazenom na padinama Medvednice u Zagrebu. Dužman je naveo da je srebro najvjerojatnije iznio izvjesni LJUBIŠA (identificiran u osobni KALINIĆ LJUBIŠA, r. 26.5.1950. godine u Smederevu, sa prebivalištem u Puli, Trg mornarice br. 11, bivši pripadnik JNA, već tri godine u prijevremenoj mirovini zbog smetnji na psihičkoj osnovi, penzionirani vojni diverzant. Sada sa suprugom vlasnik antikvarijata u Puli. Ljubiša je, navodno, bio prisutan na jednom brodu kada je Mišo Broz dobio kofer dolara. Dužman dodaje da je to Ljubiša lično pričao.  

 

Ljubiša i Hirc su u dobrim odnosima, a umjetnine u Pariz je, navodno, nosio Ljubiša i predao ih Draganu Jovanoviću (ranije često spominjana osoba od strane Dužmana i Palko Janoša). 

 

Dužman precizira da je Ljubiša umjetnine u Pariz nosio u oktobru 1989. godine. U trgovinu s umjetninama da je Dragan Jovanović umiješao i naše DK predstavnike iz Bonna i Pariza, a možda se radi i o ambasadorima. 

 

Dužman je načelniku rekao da je do svih podataka došao slušajući jedan razgovor u kavani. 

 

Naknadno smo od SUP-a Pula došli do saznanja da su Dužman i Palko Janoš u vezi umjetnina ispričali posebnu verziju Fištrović Marijanu, novinaru „Glasa Istre“ iz Pule. 

 

Sa Fištrovićem je u vezi toga razgovarao okružni javni tužilac iz Pule, kojem je iznio tvrdjnju kako su navedene u depeši SUP-a Pula upućene RSUP-u broj 511-08-02-Sp.98/90. od 21.3.1990. godine. Novinar Fištrović je davanje „informacije“ OJT uslovio neobjavljivanjem razgovora bilo koga sa Dužmanom i Palkom. 

 

I površnom komparacijom kazivanja Dužmana i Fištrovića uočljiva je bitna razlika u interpretaciji cijelog slučaja, a posebno da je srebro iskopano u prisutnosti Pajko Janoša i Miše Broza, da je blago iznosio Palko i prodavao Draganu u Parizu (vjerojatno se misli na Dragana Jovanovića), da se dio ukradenih predmeta nalazi u jednom stanu u Zagrebu. 

 

OJT nije pokrenuo istragu, jer nema osnovanu sumnju da je izvršeno krivično djelo. 

 

Kao što vam je poznato Dužman Davor kao bivši radnik SDS bio je prvo suspendiran, a zatim je s njim pokrenut radni odnos. Spomenuti Palko Janoš bio je obrada Službe i neko vrijeme suradnik kojeg je na vezi držao Dužman, a rezultat čega su bile insinuacije na račun pojedinaca iz različitih društvenih i političkih struktura. Te njihove bombastične informacije bilo je uopće teško provjeriti i potvrditi, a radilo se o navodnim spregama uglednih gradjana SFRJ sa kriminalnim podzemljem, eksponentima ob. službi i sl. Zbog toga u tom kontekstu treba promatrati i sagledavati podatke koje iznosi i prezentira Dužman. 

 

Prilog: Dio materijala SUP-a Pula i OB VPS, prijava protiv NN počinioca KD-a, članak iz „V. lista“ (samo za III Upravu) 

 

TS/MD Načelnik 

 

Radoslav Bego 

 

U sudskom postupku koji je godinama vođen u New Yorku, Republika Hrvatska nije uspjela dokazati da nam pripada Seusovo blago. A ni Mađarska. Ipak, oni su 2014. kupili pola kolekcije i slavodobitno je izložili u zgradi parlamenta.  

Kraj devetog dijela

PRETHODNI NASTAVCI:

MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Tajni dosjei Udbe o Torcidi: 'Vjernici, a slave Šuvara! Pod dejstvom alkohola rade nered' MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Službe imale popis 243 člana Torcide: 'Ovo su im vođe. Evo kako unose pirotehniku' MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Operacija 'Vir': 'Drago mi je što smo se upoznali. Šteta što ste iz Beograda' MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Misteriozni dokument o uspostavi Krajine: Pojavio se još 1971., autor je nepoznat MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Istraga utvrdila: 'Taj mladi diplomat ima veći broj veza s kćerima oficira JNA' MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Hladni 14. prosinac 1963., autoput kod Okučana. Alija u kamionu se zabija u limuzinu MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Špijunski zapisi o gradnji nuklearke u Hrvatskoj: 'Mito? Pa to je uobičajena praksa...' MRAČNI DOSJEI IZ SEFA UDBE Paranoja zbog jahti: Ratni zločinac Beara paničario jer ga u Splitu mogu špijunirati