Ne sjećam se baš precizno, ali mislim da se radi o petom razredu osnovne škole kada se na satovima hrvatskog jezika počinju učiti malo kompleksnije stilske figure. Oksimoron, jezična figura u kojoj se spajaju dva nespojiva, kontradiktorna pojma, iako zvuči zakučasto za desetogodišnjake, uvijek se lako i brzo savlada zbog pomalo jezivog, ali fantastično preciznog primjera i prilično sam sigurna da se svatko, tko je imalo pažljivije sjedio u klupama još uvijek sjeća živog mrtvaca. Najdojmljiviji primjer oksimorona koji možete zamisliti, pogotovo u dječjoj dobi, iako postoje još mnogi s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, a da nismo možda niti svjesni jer ih koristimo kao fraze, naprimjer: gotovo savršeno, originalna kopija, konstantna varijabla, virtualna stvarnost, siguran rizik, napola gotovo, živi fosil, nov i poboljšan, stopostotna šansa.
Ipak, preciznost, jasnoća i jezivost živog mrtvaca ne može se mjeriti ni sa čim. Osim možda s nečim što je ponovno uskrsnulo posljednjih dana, a zove se, Visoki sud časti Hrvatske demokratske zajednice. U toj sintagmi sadržano je, primjetit ćete, više suštinskih oksimorona, od toga da je HDZ zaista demokratska zajednica, do onog najupečatljivijeg da baš ta zajednica ima nešto što se zove Visoki sud časti. Ako se malo osvrnemo na povijest tog stranačkog tijela onda ćemo saznati da je: a) izbacio bivšu predsjednicu Jadranku Kosor, b) vratio Sanaderovog prijatelja i pjesnika Jerka Rošina (izbačenog zbog nedopustivog medijskog istupanja), i c) Sud je na neko vrijeme misteriozno isčezao kad je trebao dosuditi da je novoprimljeni član Tomislav Karamarko (koji je iz HDZ-a istupio sam pa potom vodio predsjedničku kampanju Stjepana Mesića) neregularno učlanjen nazad u stranku.
Tada nitko od uvaženih i istaknutih članova na upite novinara nije znao odgovoriti što taj Sud radi i kada se zadnji put sastao. Na posljednjem, aktualnom sudištu, oslanjaju i se na vještačenje Horatia Cainea, Sud je ponovo profunkcionirao i u krilo ćudljive mati stranke primio dvojicu prezrenih članova, takoreći odmetnika koji su po HDZ-u sve donedavno bacali drvlje i kamenje pa i osnovali vlastite stranke; Dragu Prgometa (HRID) i Milana Kujundžića (Hrvatska zora). S obzirom da se stranka u ekspresno kratkom roku, s novim predsjednikom izglasanim impresivnom većinom, pokazala spremnom kao i toliko puta do sada, na potpuno novi zaokret, odričući se ideoloških pitanja, ustaša, partizana te pripadajućeg asesoara, posebno je zanimljiv potonji povratnik. Kampanja Milana Kujunždića, još dok je bio kandidat jedne od originalnih stranaka Zora, temeljila se na jednom jedinom ključnom pojmu: potpuna lustracija.
Vrijedi zapamtiti još poneku od izjava iz tog, nimalo davnog razdoblja, kao naprimjer da legalizaciju marihuane u Hrvatskoj traži narkomafija. Deklarirajući se kao suvremeni konzervativac (razblažena verzija živog mrtvaca) istaknuo je da njeguje univerzalne kršćanske vrednote kao, ustalom, i većina Hrvata, te se nastavio na neprekinut niz koji je u svojim prvim istupima upravo počeo podcrtavati Tomislav Kramarko. Na početku svog pohoda na Zajednicu i Domovinu, to je sad već pomalo zaboravljeno, Tomo je hodočastio u Kanadu (danas to možda možemo promatrati i u malo drugačijem kontekstu) i kao suvenir iz mitskog Norvala donio nešto što je u dnevnom tisku bilo objavljeno kao njegov Kanadski dnevnik. Naslov Dnevnika glasio je: "Fokus na budućnost". Kao i kod novopečenog HDZ-ovca Kujundžića teško je sjetiti se ijednog Karamarkovog govora, ijednog istupa, ijedne geste kojom se u svom mandatu nije bavio prošlošću.
Nadalje: "Tomislav Karamarko je prvi nakon Franje Tuđmana koji je Hrvate posjetio na Svetog Antu, kada ih se gotovo 25.000 okupi u Norvalu", za primijetiti je da kao i svi velikani o sebi u Dragom dnevniku piše u trećem licu i pritom neodoljivo podsjeća na originalnu kopiju, mada ga je u nekim segmentima govora čak i nadmašio, što nije nimalo lako. "Svaki put kada su došli na vlast, i 2000. i 2011., pokazali su svoje pravo lice. To je jedan odmak od hrvatske države, to je izrugivanje s Hrvatskom i Domovinskim ratom. Tko nas je zavadio? Je li nam to trebalo? Svašta smo se mi naslušali u Hrvatskoj. Preskupa država da bi smo se s njom kockali", moglo bi se reći, s obzirom da je u slavnoj dvadesetpetogodišnjoj povijesti slobodne države lažna ljevica bila jedva petinu vremena na vlasti, što predstavlja jednu konstantnu varijablu hadezeovih lopovluka u trajanju od barem dva desetljeća i evidentnog kockanja s preskupom tvorevinom.
Također i ovo pa da zatvorimo čitav krug: "Mi nismo liberali, mi smo kršćani. Isus isto u fokus stavlja pojedinca i slobodu i odnos s Bogom. Želimo biti slobodni u svojoj zemlji. Želimo biti domoljubi u svojoj zemlji. Bio sam u Americi, kod njih ispred kuća u dvorištima vise zastave. Kod nas će reći da ste primitivac, seljačina, kamenjar ako visi hrvatska zastava na vašem prozoru ili balkonu. Doveli su nas u situaciju da biti Hrvat, biti kršćanin, ići u crkvu znači biti nešto nazadno. A tko su oni, ja se pitam." Ovdje je nadrobio zaista svega, ali u najmanju ruku biti kršćaninom kakvog on zaziva, znači barem ukloniti svaki siguran rizik pri upoznavanju žene u biblijskom smislu riječi dok božji delegat ne ozakoni vezu. Puj, pik, ne važi. Nikom ništa. Pojeo vuk magare. I sada bi se ponovo vraćali, novi i poboljšani sa skupinom živih mrtvaca i stopostotnom šansom za siguran rizik te dokrajčili ovu napola gotovu državu. Ukoliko ponovo dođu na vlast predlažem da se u udžbeniku za hrvatski jezik kao primjer oksimorona umjesto živog mrtvaca uvede novi pojam: HDZ-ov Visoki sud časti.
