Sophie Kasiki koja je napustila Europu kako bi se priključila Islamskoj već je nakon deset dana boravka u Siriji shvatila da je napravila najveću pogrešku u svom životu. U Siriju su je navukla tri mlada prijatelja, a nakon povratka u Pariz provela je dva mjeseca u pariškom zatvoru. Kasiki je njezino lažno ime a ovih je dana objavljena njena knjiga “Dans la nuit de Daesh” u kojoj je opisala kako je otišla i kako se izvukla.
U razgovoru za Observer, koju prenosi Guardian, je ispričala koliko je obmanjujuća ISIL-ova propaganda, te istaknula kako su u stvarnosti žene koje u Islamsku državu dolaze sa Zapada samo “utrobe za rađanje djece”.
S užasom u očima gledala je propagandnu fotografiju Islamske države koja prikazuje dječaka u maskirnoj uniformi i s crnim povezom koji poziva na ubojstvo nevjernika.
“To je mogao bit moj sin. Najradije bih zaplakala. Radije bih nas oboje ubila nego dopustila da on postane ubojica, da padne u ruke tih monstruma”, kazala je Sophie, inače porijeklom iz Konga. Odgajana je u katoličkoj obitelji, a kada je imala devet godina poslali su je sa sestrom da živi u Parizu, nakon što im je umrla majka.
Sophine je u Siriju, odnosno Raqqu otišla sa svojim sinom koji ima samo četiri godine. Priznala je kako to bio put u pakao za koji se činilo da s njega nema povratka.
“Osjećam veliku grižnju savijesti. Ne znam kako mogu živjeti s činjenicom da sam svog sina povela u Siriju”, rekla je Sophie.
Sophie je u Parizu radila kao socijalna radnica, a odlučila se preobratiti na islam nakon što je kao socijalna radnica pomagala imigrantima u pariškom predgrađu. Nije to rekla svom suprugu, koji je ateist, i tako je upoznala trojicu muslimana koji su desetak godina mlađi od nje i prema njima se ponašala kao da su joj braća.
U rujnu 2014. trojica mladića su otišla u Siriju, ali su ostali u stalnom kontaktu s njom. Ona im je stalno govorila da nedostaju svojim roditeljima i nagovarala ih da se vrate, međutim priča je uskoro postala obrnuta.
“Mislila sam da kontroliram situaciju, ali mislim da mi je sad tek jasno da su oni ustvari bili istrenirani da regrutiraju ljude poput mene. Znali su sve moje slabe točke, da sam ostala siroče, da sam nesiguran u sebe i da sam se preobratila na islam”, priča Sophie.
U veljači 2015. Kasiki je donijela odluku. Kazala je suprugu da ide na poslovni put u sirotište u Istanbulu na nekoliko tjedana i da će povesti sina. Umjesto toga zaputila se u Siriju.
Kad je došla u Raqqu shvatila je da je stvarnost puno drugačija od “raja” kojeg su joj predstavila njezina tri mlada prijatelja. Naređeno joj je da ne izlazi sama van i da mora biti pokrivena od glave do pete. Morala je predati putovnicu i ograničili su joj komunikaciju s obitelji u Francuskoj.
Bila je šokirana uvjetima u bolnici u koju su ju doveli da radi. Osoblje je bilo indiferentno prema ljudskoj patnji. U gradu su, kaže, 'arogantni strani borci' bili na vrhu društvene ljestvice, a Sirijci na dnu.
Stan u kojem je bila smještena vlasnici iz Sirije su prisilno napustili, a ona i njezin sin u njemu su se osjećali kao u zatvoru.
Trebalo je samo 10 dana da se Kariki probudi iz, kako je rekla, 'paralizirajuće tromosti', i da shvati kako je strašno pogriješila, za što je zaslužan njezin suprug koji joj je u očaju redovito pisao pisma i slao emailom obiteljske fotografije.
“Molila sam da me puste kući. Svakog dana govorila sam da mi nedostaje moja obitelj i da moj sin treba oca. Prvo su smišljali izgovore, a onda su počeli prijetiti. Kazali su da sama žena s djetetom ne smije ići nigdje i da će me kamenovati ili ubiti ako pokušam otići.”
“Bojala sam se da će netko doći i odvesti me u zatvor i da ću morati ostaviti svog sina s njima. Stalno sam razgovarala s njim. Pokušavala sam mu utisnuti u pamćenje neke stvari koje ne smije zaboraviti: da ga njegov otac i ja jako volimo, da mora biti dobar prema ženama. Nadala sam se da će upiti moje riječi i da će, ako mi se nešto dogodi i on upadne u ralje terorista, zapamtiti moje riječi i da neće moći nikog ubiti…”
Kada joj je jedan Francuz naredio da povede sina na molitvu u džamiju, ona mu je odbrusila da 'makne ruke s njega'. Kao odgovor dobila je udarac u lice.
“Bila sam u nepoznatom gradu gdje nisam nikoga poznavala i nisam znala jezik. Pogledala sam sina i znala da sam napravila pogrešku, najgoru u životu. Znala sam da moram biti jaka i izvući ga čim prije otamo.”
Francuz je ptoom odveo nju i njezinog sina u 'gostinjsku kuću', što je zapravo bila neka vrsta zatvora u kojem je bilo desetak žena također iz drugih zemalja. Tamo je ostala u potpunom šoku kad je vidjela malu djecu kako gledaju propagandne snimke smaknuća na televiziji, a njihove majke navijaju i plješću.
“Divile su se islamskim borcima, smatrali su ih jakima, moćnima, gledale su ih kao nekoga tko ih može zaštititi. Jedini način da me puste iz zatvora je bio da se udam za jednog od njih. Ove strankinje bile su samo maternice koje će rađati djecu islamistima”, ispričala je Sophie.
Sljedeći dan, dok su njezini tamničari organizirali brak, pronašla je jedna nezaključana vrata i odšetala. Nastavila je hodati.
Nakon što ju je ugostila jedna lokalna obitelj, koja je riskirala svoj život zbog toga, Sophie je uspjela kontaktirati sirijske oporbene snage. U travnju 2015. mladi Sirijac odvezao ju je sa sinom koji se skrivao ispod hidžaba do turske granice.
Da su bili zaustavljeni na kontrolnoj točki ili uhvaćeni u bijegu, mogli su biti ubijeni.
U Parizu su je ispitali francuski obavještajci, nakon čega je završila u zatvoru na dva mjeseca i nije smjela kontaktirati svoju obitelj.
Sada sa suprugom i sinom živi u Parizu.
