Prije 21 godinu otišao sam iz Mostara, a sad se vraćam, ali s filmskom ekipom. Ovo mi je najvažniji projekt u karijeri, napravit ću iskorak i okušati se kao producent. Film je dobio dobre ocjene komisija i stručnjaka u dvije države, a mislim i da može pomoći domaćoj kinematografiji da se plasira na veća tržišta, kaže Slaven Knezović.
Snimanje filma “Mrtve ribe plivaju na leđima”, prema istoimenoj knjizi Josipa Mlakića, počet će najesen. Knezovića, koji je igrao i u filmskoj verziji Mlakićevih “Živih i mrtvih”, knjiga je oduševila na prvo čitanje.
“Mrtve ribe plivaju na leđima” zbirka je s 15 priča koje se događaju u poratnim godinama u bosanskohercegovačkoj provinciji, a čija je jedina poveznica bizarno samoubojstvo koje je zapanjilo gradić.
Knezović kaže kako nije htio ništa prepuštati slučaju, pa je odmah nazvao redatelja Kristijana Milića, svog dobrog prijatelja s kojim je surađivao u “Živima i mrtvima” i “Broju 55”. Najzahtjevniji dio producentskog posla je, ističe, prikupljanje novca.
"To je projekt od milijun eura. Od HAVC-a smo dobili 3,9 milijuna kuna, što je oko 51 posto, a još 200.000 eura, odnosno 20-ak posto budžeta, dobili smo od Fondacije za kinematografiju Sarajevo. I bosanskohercegovačka televizija je zainteresirana za projekt, a trenutačno dogovaram s HRT-om da se i oni uključe pa ćemo zatvoriti financijsku konstrukciju", kaže Knezović.
Dodaje kako će film biti izazov za Milića jer nije uobičajen za njegov opus. Uz Knezovića u filmu glume i Asim Ugljen, Marinko Prga, Dražen Mikulić i Velibor Topić, a okupio je većinu tehničke ekipe koja je radila na “Broju 55”.
"Mlakićev tekst je prekrasan. Vjerujem da ovaj film može djelovati katarzično i pomoći ljudima, prije svega u Mostaru koji i danas živi kao podijeljeni grad, da zaliječe neke ratne rane", rekao je glumac kojeg odnedavno možemo gledati i u seriji “Kud puklo da puklo” Nove TV, kao strogog policijskog inspektora Rakića.
U Knezovićevu opusu, koji broji desetke filmova i serija, bilo je jako mnogo policajaca i kriminalaca.
"Mi smo malo tržište pa te ljudi vide, strpaju u neku ladicu i opet te izvuku kad im treba slična uloga", kaže Knezović i dodaje kako su mu najveći izazov karakteri koji mu nisu nimalo slični.
Posljednjih godina glumac, koji je proveo na ratištu više od tri godine i stekao čin pukovnika HVO-a, kao da se posvetio projektima uz koje ponovno proživljava te dane. Pušku u ruke uzeo je u rujnu 1991., u dobi od 23 godine.
"Rat me je presjekao u najljepšim godinama, bio sam student glume na sarajevskoj akademiji. Dok sam bio na ratištu, imao sam viziju da napravim puni krug i vratim se točno tamo gdje su me prekinuli. Imam sreće da sam u tome uspio. Vratio sam se na akademiju točno tamo gdje sam stao, samo u Zagrebu. To je bio moj spas. Da nisam zatvorio taj krug i vratio se baš na to mjesto vjerojatno bih imao problema sam sa sobom i s vraćanjem u normalan život. Sav taj nakupljeni stres, koji je normalan u ratnim uvjetima, kanalizirao sam i izbacio iz sebe kroz glumu. Gluma je terapija, i to jedna od jačih. Ostavljao sam tragove onog što sam proživio u svojim ulogama i provukao sam to kroz sebe na najljepši mogući način. Iz najdubljeg blata niče najljepši cvijet. Ali, ima još materijala. Tričetiri godine na ratištu daju ti materijala za 400 života. Ono što tamo doživiš u jednom danu inače čovjek, i to čovjek koji vodi uzbudljiv život, neće proživjeti ni za 70 godina", govori Knezović.
Bio je topnik, a za svoj ratni put, na koji je iznimno ponosan, nije još dobio nikakvu financijsku naknadu. Već sedam godina traje postupak na sudu u BiH kako bi dobio zasluženu mirovinu.
Glumac ove godine može slaviti 20. godišnjicu filmske karijere. Prvu ulogu odigrao je u “Ispranima“ Zrinka Ogreste 1995., no mnogo mu je važnija ona u “Crvenoj prašini” istog redatelja tri godine poslije.
"Znao sam da mi je ta uloga važna čim sam dobio scenarij. Osjetio sam priliku u ruci. Ono, 90. minuta, svjetsko prvenstvo, a ja pucam penal. Vjerujem da svatko u životu ima priliku, samo je većina ljudi ne prepozna, ili shvate što je bilo 20 godina poslije. Ja sam svoju priliku prepoznao čim sam počeo čitati scenarij. Isto tako sam se osjećao kad sam 1991. obukao uniformu. Pogledao sam se u ogledalo i rekao: ‘Ili ćeš iz ovog izaći kao pukovnik, ili kao pokojnik’. Eto, izašao sam kao pukovnik", kaže Knezović.
Za razliku od većine kolega koji će reći da im je najveća ljubav teatar, Slaven je od starta naginjao filmu i televiziji. Da kod nas postoji akademija za audiovizualnu djelatnost, kaže, i studirao bi to.
"Ali kod nas se ‘pili’ samo po teatru. Odigrao sam tridesetak kazališnih uloga i nekako zatvorio tu priču. Kazalište je dobro za mladog glumca, da nauči posao i stekne neke osnove, a film je nadgradnja. Hamleta su igrale tisuće ljudi prije mene i naravno da svatko ima svoj način, ali to je svejedno dosta šablonizirano. Na filmu je sve nekako prvi put, i svaki je film priča za sebe. To mi se sviđa, volim neutabane staze. Osim toga, film ostaje kao trajna vrijednost koju možeš pokazati i unucima. Kazalište je nešto drugo, netko te treba gledati baš u teatru te večeri, snimka ništa ne znači ako nisi bio tamo. Zato mi je kazalište čak i malo isprazno. Smatram da umjetnost treba imati trajnu vrijednost. Gluma u teatru je ograničena na vijek trajanja samog glumca, a film ostaje zauvijek", ističe Knezović.
Nakon dva desetljeća života u Zagrebu, teško mu je reći je li više Mostarac ili Zagrepčanin. Za rodni Mostar ga veže i 20-godišnji sin iz braka koji je kratko trajao, danas student političkih znanosti.
Knezović kaže kako se redovito čuju i viđaju, a odnos im je prijateljski. Iz dugogodišnje veze sa zagrebačkom dizajnericom Daliborkom Puž ima dvogodišnju kćer Katju, koju je, priznaje, razmazio.
"Ne znam kako će to završiti, može me kupiti jednim pogledom. I moje sestre su motale našeg pokojnog oca oko malog prsta, dok sam ja imao malo grublji odgoj", rekao je Knezović.
