Filmovi jugoslavenske kinematografije utjecali su na jezik svih “naroda i narodnosti” bivše države i u njega unijeli nove izraze i fraze, potičući usput među ljudima koji su ih koristili osjećaj prepoznavanja, pripadanja istom kulturnom krugu. Možda bi se moglo čekivati da će ta kohezijska sila nestati zbog razdvajanja nekadašnjih republika u samostalne države, to više što je razdvajanje bilo krvavo i ružno, ali mladi su u Hrvatskoj ‘90-ih i te kako znali nove beogradske fore. Za to je velike zasluge ima scenarist i redatelj Srđan Dragojević, koji je prvim dugometražnijm filmom “Mi nismo anđeli” iz 1992. osvojio cijeli ratom razdvojeni Balkan.
Komediju o velikom beogradskom frajeru, kojeg igra Nikola Kojo, i neuglednoj štreberici koja je ostala trudna s njim nakon pijane noći koje se on ne sjeća, mnogi su gotovo naučili napamet. Legendaran je njihov prvi razgovor. - Ja sam trudna - kaže mu ona. - Ja sam Nikola - odgovara Kojo, pružajući joj ruku da se upoznaju. Dragojevićev film popularizirao je frazu “užasi promiskuiteta” te “smrt u diskoteci” kao ime za koktel koji “najzad, deluje” (a djeluje tako da Nikolu spremi pod šank).
Mnogi bi tih godina svaki pogled na ručni sat popratili s uspaničenim “ijaoooo” baš kako je to u filmu radio Nikolin prijatelj juppie, a zadnji dim ili gutljaj sa “šteta da se baci”, rečenicom koju izgovara vrag u izvedbi maestralnog Srđana Todorovića dok povlači dim iz odbačenog jointa. Iz Todorovićevih usta u tom su filmu izašle i neke legendarne fraze.
- “Ne bu meni nitko rundu zval.” Metastaze
- “Super, ti si naš idol. Hajde sad idi, radimo nešto.” Mi nismo anđeli
- “Samo mi se nemoj rodbini zamirit!” Blagajnica hoće ići na more
- “Kaj ti hoćeš, napravil sam mu besplatni facelifting.” Metastaze
- “-Jesi ti ikad vidio šiptara uživo? - Jesam! - Ne računa se onaj iz slastičarnice. - A onda nisam.” Karaula
- “Dođe mi da sve pošaljem u kurac i odem na Jamajku” Mi nismo anđeli
- “Nosi cveće Nataliji. Nas ubija, a nju kara.” Underground
- “Mlatimudan i govnobrat.” Što je muškarac bez brkova
Bile su to fraze poput: “Danas se klinke satiru od kur..”; “Deco, jel volite brzu vožnju?”; “Pič.. papučarska” te “Ma jok, voli te, samo se pravi” kao odličan način da se nekom objasni kako stvarno nema šanse.
"Pisanje scenarija nije kontroliran proces. Ja ustanovim karaktere, sa svim osobinama koje ih prate, a pisanje dijaloga jednostavno, nakon toga, krene", kaže Srđan Dragojević, koji je osim “Anđela” napisao i režirao “Rane” i “Lepa sela lepo gore”. Dodaje kako “prvu ruku” scenarija uvijek napiše za dva do tri tjedna, ali zatim radi na njemu još mjesecima. Neke dobre fore nastale su i na setu.
"Nikola Kojo je vrlo duhovit i ponekad pridonese replikom iz vlastitog života. Dogodi se i da na snimanju netko sa strane izvali nešto smiješno pa ja to iskoristim. Mnoge stvari koje ste čuli u mojim filmovima nisu se koristile prije u svakodnevnom jeziku. Mnoge od replika u ‘Mi nismo anđeli’ koje su poslije dobile legitimitet u govoru u potpunosti sam izmislio. Zato su mnogi glumci odbili uloge u tom filmu, nije im bilo jasno što taj klinac (misleći na mene) hoće i kako to ‘idiotski’ govore njegovi likovi. Slična je stvar bila i s ‘Ranama’ ali je tada već bilo lakše, ljudi su se već navikli da ja izmišljam vlastiti leksik i dajem ga karakterima. Švaba i Pinki baš ne govore kao prosječni kriminalci iz ‘90-ih. Ti su tipovi ipak bili pretežno mutavi i dosadni. Morao sam obogatiti rječnik . ‘Vidi labuda’, ‘Šiste mi jaja’ i druge stvari su ušle u govor i ljudi vjeruju da sam ja to pokupio iz života . Neke stvari jesam ali, mnoge, možda i većinu, izmislio sam, pričajući sam sa sobom dok pišem, izgovarajući ih naglas", rekao je Dragojević.
Tih devedesetih, dok su se Srbi i Hrvati gledali preko nišana, srpski su filmovi u Hrvatskoj bili neusporedivo popularniji nego domaći, što i ne čudi uzme li se u obzir da su glumci u filmovima govorili jezikom kakav se može čuti jedino u teatru, i to ne pučkom, a likovi redovito živjeli neke sumorne i čemerne živote. Filmski raport iz Miloševićeve Srbije bio je neusporedivo živopisniji. Iz Dragojevićevih “Rana” pokupili smo “rokaj, samo rokaj” i naučili da se babi može objasniti kako je kokain “lek za sinuse”, a iz “Do koske”, filma Slobodana Skerlića o mladim beogradskim kriminalcima, fore “Puši kur.., ode palac” i “Imaš sisu do jaja”.
- “Ne smeš da se pribljižiš, će da najebemo i ti i mi i ja skupa sa mnom.” Kako je počeo rat na mom otoku
- “Druže Tito nešto bi te pito, gdje je moje sa tavana žito? Druže Tito život nam je propa, nema više trave ni šita ni dopa.” Maršal
- “Nek smo mi nama živi i zdravi!” Bure baruta
- “Džiberu, nemoj da ti manijak da po pičci!” Mi nismo anđeli
- “Udaješ se srećo, udaješ, samo još nisi obaveštena.” Underground
- “Čistio sam tatin pištolj pa je opalio. - A imaš pet rana? - Jebi ga, ja sam uporan dečko.” Rane
- “Trebaju mi dva dobrovoljca. Ti i ti, idemo.” Ničija zemlja
"Stvar je u tome da je srpska kinematografija ‘90-ih nastala underground. Država ju je podržavala, ali zbog sankcija i općenito teške situacije nije imala novca pa se kinematografija razvijala divlje. Bilo je mnogo slobode. Srpski filmovi u Hrvatskoj su ‘90-ih dobili kultni status i zato što su bili zabranjeni. Moglo ih se nabaviti samo na ilegalnim videokasetama, a zabranjeno voće je najslađe. Takvim smo filmovima zato pristupali manje kritički. Taj fenomen je počeo zamirati 2000. jer nakon Miloševića više nije bilo zabrane. Danas su nam mnoge stvari puno manje zanimljive", analizira filmolog Daniel Rafaelić.
Smatra da su među srpskim filmovima ‘90-ih najvažniji Dragojevićev “Lepa sela lepo gore” i “Undergound” Emira Kusturice. Iz “Lepih sela” (koja su lepa i kad izgore, a ružna ostaju ružna čak i kad gore, kako u filmu kaže Nikola Kojo) potiču izrazi “Vid’ ćune, prava pionirska!”, “U Švedskoj je ‘ladno, al’ standard, jebiga” i “Po nacionalnosti sam narkoman.”
"A nakon ‘Undergounda’ u Hrvatskoj su se ljudi počeli oslovljavati s ‘kume’, kako se nazivaju glavni likovi koje glume Miki Manojlović i Lazar Ristovski. To dotad ovdje nije bilo uobičajeno", dodaje Rafaelić.
Hrvatska kinematografija počela se opet sastajati s publikom u drugoj polovici ‘90- ih. Prekretnica je bio “Kako je počeo rat na mom otoku” Vinka Brešana, komedija koju je vidjelo rekordnih 350.000 ljudi. Glumci su u njoj govorili svakodnevnim jezikom, a bilo je i dobrih fora. Najpoznatija rečenica iz filma za koji je Vinko Brešan scenarij pisao s ocem Ivom je svakako: “Aleksa, vrati se doma, skuvala sam ti paštašutu!”.
"Kada sam bio na prosvjedima ispred kasarni JNA u Šibeniku, nagledao sam se fantastičnih slika i čuo bizarne priče. Večer uoči snimanja te scene shvatio sam kako je paštašuta odličan štos, ali mi je trebala cijela scena koja će taj “vic” dići do razine humora koji sam priželjkivao. I tako tu noć nisam spavao. Sjeo sam i napisao monolog Matije Prskalo od kartice teksta. Ona je naučila taj tekst i došla na scenu prepunu statista. Kada je to izgovorila tako fantastično i autentično, premda ja to nisam tako možda niti zamišljao, statisti i ostatak ekipe padali su sa stolaca od smijeha. Kada sam hodao cestom te 1996.godine, ljudi su za mnom vikali ‘paštašuta’. No postao sam svjestan da ta rečenica u toj mjeri komunicira s ljudima kada sam na prosvjedima za Radio 101 zapazio veliki transparent na kojemu je pisalo: ‘Sapunaru vrati se doma, skuvali smo ti paštašutu’, prisjeća se Vinko.
Režirao je i “Maršala”, u kojem na otoku nastaje frka zbog duha Josipa Broza Tita. “Druže Tito, ne seri”, “Izvješče se piše s tvrdim ć” i “Judi skužajte uteklo mi” neke su od poznatih replika, a možda je najduhovitiji dio izvještaj Bojana Navojca o uhođenju Linde Begonje: “Pišat je išla tri put, a srat samo jedan put. Što mi je posebno bilo sumnjivo jer cili cilcati dan nije ništa jila, a srala je”. Među novijim filmskim forama koje se koriste je. “Fakat sam pretolerantan” i “Tak mi i treba kad sam predobar”, rečenice koje u “Metastazama” Branka Schmidta izgovara Rene Bitorajac u ulozi rabijantnog Krpe, obično nakon što brutalno namlati svoju ženu (igra je Jadranka Đokić). Iz filma za koji je scenarij pisao Ognjen Sviličić prema scenariju Ive Balenovića doznali smo i da su fotomale “one male kaj se slikaju za novine i to”.
I jedini film s ovih prostora koji je osvojio prestižnu filmsku nagradu Oscar, “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, ostavio je par dobrih fora poput “Da, vi Srbi ste pacifisti. Srbija do Pacifika” ili naputka da se unproforcima samo govori “Yes, yes”. Tu je svakako i “Tko je počeo rat, tko je počeo rat”, pitanje oko kojeg se svađaju suprotstavljeni vojnici koje igraju Branko Đurić i Rene Bitorajac, a odgovor ovisi o tome tko trenutno drži pušku.
