Povjesničar Mario Šimunković autor je izložbe "O jednoj mladosti", postava o mladim antifašistima, stradalima u Drugom svjetskom ratu, koja je prošlog tjedna otvorena u Srpskom kulturnom centru u Preradovićevoj. Glavninu izložaka čine portreti učenika i učenica, studenata i studentica, radnika i radnica, preuzetih iz arhiva i privatnih albuma, obrađenih i koloriziranih pomoću AI alata, pa tako oživljeni zapravo još snažnije svjedoče o toj mladosti koja se borila provi nacizma. Šimunković je, govoreći o izložbi, istaknuo da nije htio te djevojke i mladiće prikazivati isključivo kao povijesne aktere, kako se desetljećima najčešće činilo, već kao obične ljude, s njihovim svakodnevnim životima, snovima, nadanjima. Takvo polazište svakom posjetitelju omogućava mnogo jaču identifikaciju s njima i njihovom generacijom, doživljaj bliskosti, shvaćanje da su to bili stvarni ljudi čiji su životi prekinuti jer su se suprotstavili najgorim zločinima koje je ljudski rod mogao počiniti.
Dakako, ideja ove izložbe tu ne staje, pa i Šimunković kaže da ne traži svojim postavom samo poistovjećivanje s mladima na razini svakodnevice, nego i podsjetnik da mladost nije pitanje godina, već vrijednosti. Svatko može ostati mlad dok god je otvoreno, tolerantan, hrabar, empatičan, dok god vjeruje u bolje i pravednije društvo. Izložba tako odašilje poruku da antifašizam ne treba i ne smije biti puka povijesna činjenica, već nego trajna vrijednost svakog normalnog i zdravog društva, da to podrazumijeva i aktivan otpor mržnji, rasizmu, homofobiji, svakoj isključivosti.
Među portretima tih ljudi su Josip Vlahović, imao je 25 godina kada je ubijen na Dotrščini. Mira Sperling-Mandl nije doživjela tridesetu, ubijena je u Jasenovcu. Sergije Vuković, zreo i zaneseni student tehnike koji je htio sve znati i sve vidjeti, ubijen je i bačenu u jamu Jadovno na Velebitu, Magda Bošković, studentica ekonomsko-komercijalne visoke škole koja je podučavala svoje zadrte roditelje seksualnim problemima mladih, ubijena je u Staroj Gradiški, Ivu Ribara koji je kao dječak volio svog psa Bobyija, ubili su Nijemci 1943., a Rudolf Posarić, koji je imao čudnu naviku – volio je hodati po kiši, umro je u bolnici, štrajkajući glađu... Šimunković nije htio heroiziranje, romantizaciju i sentimentalizaciju, ali ni reduciranje tih ljudi isključivo na žrtve, želio je naći balans između bezbrižnih priča i njihovih smrti, bio mu je to najteži izazov.
Te su smrti ionako predugo bile apstraktne povijesne činjenice, a zapravo su prije svega gubici zbiljskih života: "Tu i jest smisao takvog pristupa, ako ih svedemo samo na smrt, oduzet ćemo im mladost, a želimo pokazati ve što je tom smrću prekinuto", kaže Šimonković o izložbi koju je organiziralo Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta".
