U petak, 20. listopada 1995. godine, u 11 sati i 22 minute, Rijeku je potresla snažna eksplozija. Automobil napunjen eksplozivom zabio se u prilaz zgrade Policijske uprave, a detonacija je bila toliko snažna da je uništila vozilo, razbila prozore i oštetila okolne objekte. U nekoliko sekundi prizor ispred policijske zgrade pretvorio se u poprište razaranja. Dijelovi automobila bili su razbacani po dvorištu, a kroz razbijene prozore i vrata probijali su se dim i prašina. Bila je to jedna od najtežih terorističkih akcija izvedenih na hrvatskom tlu, napad za koji će se ubrzo pokazati da nije imao veze s lokalnim kriminalnim obračunima ili zaostalim ratnim eksplozivom. Njegova pozadina vodila je daleko izvan Hrvatske, do egipatskih islamističkih ekstremista, američkih obavještajnih operacija i tajanstvenog nestanka čovjeka za kojeg su njegovi suborci bili spremni ubijati.
Dan poslije, 21. listopada 1995., Večernji list objavio je izvještaj pod golemim naslovom "AUTO-BOMBA POTRESLA RIJEKU". Novinari Pero Radić i Božo Peter opisali su razmjere tragedije, izjave svjedoka i prve rezultate policijske istrage. U tom trenutku još nije bilo poznato da je riječ o međunarodnom islamističkom terorizmu. Vozač automobila poginuo je na mjestu, jedna je osoba teško ozlijeđena, a još 27 osoba lakše, prema prvim informacijama koje je objavio Večernji list. Naknadno utvrđeni broj ozlijeđenih bio je 29, uključujući zaposlenike policije i dvoje prolaznika.
"Prizor na mjestu nesreće bio je stravičan - iz gorućeg automobila sukljao je plamen gotovo do vrha zgrade, a razbacani dijelovi uništenog vozila mogli su se naći u promjeru od stotinjak metara. Vrlo brzo poslije eksplozije stigle su ekipe Hitne pomoći i vatrogasaci. Još prije njihova dolaska iz automobila-bombe izvučen je vozač, koji više nije davao znakove života. Njegov suvozač i još jedan neidentificirani građanin prevezeni su u bolnicu. Vijest o eksploziji munjevito se proširila gradom, pa se za samo nekoliko minuta na mjestu nesreće okupilo nekoliko tisuća znatiželjnika. Nakon što je mjesto osigurano, ekipe za očevid nastavile su utvrđivati činjenice", pisao je 21. listopada 1995. Večernji list.
Napadač je bio 35-godišnji kuvajtski državljanin John Fawza. Plan je očito bio izazvati mnogo veću katastrofu. Međutim, raspored dvorišta i prilaza policijskoj zgradi spriječio je da vozilo postigne potrebnu brzinu. Automobil je udario u stube, a zatim eksplodirao. To je, prema kasnijim rekonstrukcijama, bio jedan od ključnih razloga zbog kojih zgrada nije pretrpjela još teža oštećenja i zbog kojih nije bilo više poginulih. U prvim satima nakon napada policija nije mogla isključiti različite mogućnosti. Jarnjak je novinarima rekao da još nema dovoljno podataka o motivu i počiniteljima.
Tadašnji Večernji list zabilježio je njegovu izjavu:
"Ovdje je eksplodirao eksploziv u automobilu, automobilu čijeg je vozača dežurni policajac upozorio da ne može parkirati automobil u dvorištu zgrade. U tom trenutku vozač automobila okrenuo je automobil unazad i stražnjim dijelom zakačio prag ulaza u zgradu. U tom trenutku došlo je do strahovite eksplozije, od čijih je posljedica jedna osoba poginula, dvije su teško, a 27 ih je lakše ozlijeđeno. Policajac je spretnim bacanjem u stranu izbjegao teške ozljede, a možda i smrt."
Na novinarsko pitanje o mogućim motivima tog terorističkog čina, Jarnjak je rekao:
"Postoje razne mogućnosti. Jedna bi mogla biti početak suđenja grupi optuženoj za šverc droge, a druga stalne srpske prijetnje da će se terorizmom boriti protiv Republike Hrvatske na cijelom njezinom području u idućih 100 godina".
Pretpostavka o obračunu narko dilera ubrzo će pasti u drugi plan. Već sljedećeg dana odgovornost za napad preuzela je egipatska ekstremistička organizacija Al-Gama'a al-Islamiyya. Eksplozija u Rijeci nije bila slučajna, a Hrvatska nije bila izabrana bez razloga.
Tajna operacija i nestanak egipatskog islamista
Da bi se razumjelo zašto je Rijeka postala meta, treba se vratiti nekoliko tjedana unatrag, u rujan 1995. godine. Rat u Bosni i Hercegovini približavao se završnici, a na njezinu teritoriju djelovali su i strani mudžahedini, među kojima su bili pripadnici radikalnih islamističkih organizacija. Jedan od njih bio je Tal'at Fu'ad Qasim, poznat i kao Abu Talal al-Qasimi, istaknuti pripadnik egipatske organizacije Al-Gama'a al-Islamiyya. Riječ je bila o radikalnoj skupini koja je godinama vodila nasilnu kampanju protiv egipatskih vlasti, a njezini pripadnici djelovali su i izvan Egipta.
Abu Talal al-Qasimi
Qasim je u rujnu 1995. nestao tijekom putovanja prema Bosni i Hercegovini. Prema kasnijim izvještajima, uhićen je uz sudjelovanje hrvatskih odnosno bosanskohercegovačkih hrvatskih snaga, nakon čega je završio u rukama Amerikanaca. Navodi se da je ispitivan na američkom vojnom brodu u međunarodnim vodama, a potom predan egipatskim vlastima. Pojedinosti te operacije nikada nisu potpuno javno razjašnjene. Za njegove suborce bilo je dovoljno to što je nestao na području pod hrvatskim nadzorom. Smatrali su da je Hrvatska sudjelovala u njegovu izručenju i odlučili se osvetiti. Prema kasnijim rekonstrukcijama događaja, odluku o osvetničkom napadu donio je Muhammad Shawki al-Islambouli, jedan od istaknutih ljudi vojnog krila organizacije Al-Gama'a al-Islamiyya. Njegovo prezime već je bilo poznato u povijesti međunarodnog terorizma. Njegov brat Khalid al-Islambouli sudjelovao je u atentatu na egipatskog predsjednika Anwara al-Sadata 1981. godine. Muhammad Shawki bio je povezan s međunarodnim islamističkim militantnim krugovima, uključujući mreže bliske Osami bin Ladenu.
Prema izvještajima koji su se pojavili godinama nakon napada, vjerovao je da je Qasim predan američkoj obavještajnoj službi upravo preko riječke policije. Zbog toga je Rijeka odabrana za metu, iako stvarne okolnosti Qasimova uhićenja i predaje nisu bile potpuno poznate. Al-Islambouli je, prema tim navodima, početkom 2000. iz Afganistana preuzeo odgovornost za izdavanje naredbe za napad. Time je eksplozija koja je pet godina ranije potresla hrvatski grad dobila jasniji međunarodni kontekst. Istraga je otvarala i pitanje šire terorističke mreže koja je djelovala između Italije, Bosne i Hercegovine i drugih europskih zemalja. U kasnijim analizama kao jedan od operativnih organizatora spominjao se Hassan al-Sharif Mahmud Saad, povezan s radikalnim islamističkim strukturama u Bosni. Istražitelji su razmatrali veze napadača s organizacijama koje su pružale logističku podršku stranim borcima. Riječki napad tako je pokazao koliko se rat u Bosni i Hercegovini isprepleo s međunarodnim islamističkim terorizmom. Hrvatska je postala meta zbog događaja koji su se odvijali daleko od njezinih granica, ali i zbog uloge koju su joj ekstremisti pripisivali u nestanku svojeg istaknutog člana.
Napad u Rijeci katkad se opisuje kao prvi islamistički teroristički napad u Europi, no ta tvrdnja nije točna ako se govori o islamističkom terorizmu općenito. Samo nekoliko mjeseci ranije, u srpnju 1995., alžirski islamistički ekstremisti izveli su smrtonosan bombaški napad u pariškoj podzemnoj željeznici, nakon kojeg je uslijedio niz novih eksplozija u Francuskoj. Riječka eksplozija ipak je bila jedan od ranih primjera samoubilačkog napada automobilom-bombom povezanog s međunarodnom islamističkom mrežom na europskom tlu. Dogodila se šest godina prije napada na New York i Washington 11. rujna 2001., nakon kojih je svijet počeo drukčije promatrati prijetnju transnacionalnog terorizma. U listopadu 1995. Hrvatska je bila zaokupljena završetkom Domovinskog rata, posljedicama Oluje i političkim raspletom ratova na području bivše Jugoslavije.
