Bio je petak, 20. listopada 1995. godine. Dok se Hrvatska polako oporavljala od posljednjih dana rata, Rijeka je živjela svoj uobičajeni, užurbani ritam. Malo tko je mogao slutiti da će se upravo tog prijepodneva, u 11 sati i 22 minute, grad na Kvarneru zauvijek upisati na mračnu mapu globalnog terorizma. Automobil-bomba, nakrcan sa 70 kilograma TNT-a, eksplodirao je ispred zgrade Policijske uprave primorsko-goranske, označivši prvi samoubilački napad islamističkih terorista u Hrvatskoj i jedan od prvih takvih činova na europskom tlu. Iako je napad bio traljavo izveden i u njemu je poginuo samo napadač, ostavio je dubok ožiljak i postao zaboravljeno upozorenje na prijetnju koja će godinama kasnije oblikovati svijet.
U rujnu 1995. uhićen je Tal'ata Fu'ada Qasima, poznatog i kao Abu Talal al-Qasimi, dok je pokušavao ući iz Hrvatske u BiH. Qasim nije bio običan borac; bio je jedan od najvažnijih vođa i ideologa Al-Gama'a al-Islamiyye. Njegovo uhićenje bio je velik udarac za organizaciju. Ubrzo nakon toga, uz aktivnu pomoć hrvatskih vlasti i američke CIA-e, Qasim je potajno prebačen u Egipat, gdje ga je čekalo suđenje i vjerojatna smrtna kazna.
Za Al-Gama'a al-Islamiyyu, Hrvatska je time postala legitiman cilj. Zapovijed za napad izdao je, kako se kasnije otkrilo, Muhammad Shawki Al-Islambouli, vođa vojnog krila organizacije i, što je još važnije, zet Osame bin Ladena. Meta je navodno odabrana simbolički – policijska postaja kao srce državnog aparata koji je sudjelovao u izručenju njihovog vođe.
Kobni petak u 11:22: Rekonstrukcija napada
Tog 20. listopada, nešto poslije 11 sati ujutro, Fiat 131 Mirafiori ušao je na parkiralište ispred zgrade Policijske uprave u Rijeci. Za volanom je bio John Fawza, 35-godišnji Kuvajćanin, spreman postati prvi bombaš samoubojica u povijesti Hrvatske.
Zbog specifičnog prilaza, vozilo je moralo napraviti oštar zaokret od 90 stupnjeva kako bi ušlo na parkiralište, što ga je značajno usporilo. Umjesto da se parkira na jedno od desetak slobodnih mjesta za civile, Fawza je naglo ubrzao, ciljajući ravno u zid zgrade. Međutim, teroristi su napravili dvije kobne pogreške u planiranju.
Prvo, nisu uzeli u obzir konfiguraciju terena. Zgrada policije nalazi se na povišenom platou, a do ulaza vode stepenice. Drugo, kratko parkiralište nije pružalo dovoljno prostora da Fiat razvije brzinu i snagu potrebnu da se popne uz stepenice i probije zid. U 11:22, automobil se svom silinom zabio u podnožje stepenica i eksplodirao.
Silina detonacije 70 kilograma TNT-a bila je zastrašujuća. Eksplozija je iskopala ogroman krater u asfaltu, uništila sve parkirane automobile u blizini i teško oštetila pročelja okolnih zgrada. Zid policijske uprave, iako oštećen, ostao je stajati. Plan terorista da sruše zgradu i izazovu masovne žrtve je propao.
U napadu je ozlijeđeno ukupno 29 osoba – 27 djelatnika policijske postaje i dvoje slučajnih prolaznika koji su se našli na ulici. Pet osoba zadobilo je teže tjelesne ozljede, a ostali su prošli s lakšim. Medicinska analiza ozljeda, provedena kasnije, pokazala je da je najviše žrtava zadobilo rane na udovima od krhotina stakla i metala. Tri osobe imale su ozljede glave, a dvije ozljede abdomena.
Jedina žrtva bio je sam napadač. Forenzički izvještaj otkrio je da je Fawza preminuo od višestrukih eksplozivnih ozljeda prsnog koša i trbuha, koje su uništile vitalne organe, te od frakture lubanje i teških ozljeda mozga.
Odmah nakon eksplozije, policija je započela očevid. Među pougljenjenim ostacima automobila i tijela napadača pronađen je komadić kanadske putovnice. Već sljedećeg dana, iz Egipta je stigla potvrda – Al-Gama'a al-Islamiyya preuzela je odgovornost, prijeteći novim napadima ako Qasim ne bude oslobođen.
U istragu su se uključile i američke službe. Analizom video snimaka i prikupljenih dokaza, hrvatski i američki istražitelji identificirali su glavnog organizatora napada. Bio je to Hassan al-Sharif Mahmud Saad, militant koji je te godine stigao u Bosnu iz Italije. Nedugo nakon napada u Rijeci, bosanske vlasti otkrile su da Saad planira novi napad, ovaj put na snage NATO-a u prosincu 1995. Nekoliko dana nakon što je taj plan propao, Saad je ubijen u središnjoj Bosni u sukobu s pripadnicima HVO-a. Istog mjeseca, kod Žepča je u zasjedi HVO-a ubijen i Sheik Anwar Shaaban, vođa jedinice "El Mujahid" koja je obučavala strane borce, zajedno s još četiri visokopozicionirana militanta. Krug oko riječkih napadača polako se zatvarao.
Napad u Rijeci bio je šok za Hrvatsku, ali u globalnom kontekstu terorističkih napada koji su uslijedili – od napada na američka veleposlanstva u Africi 1998., do razornih napada 11. rujna 2001. – ostao je u sjeni, gotovo zaboravljen. Ipak, on predstavlja ključan trenutak, rani pokazatelj metoda i dosega mreže koja će kasnije postati poznata kao Al-Kaida. Veza preko Al-Islamboulija, bin Ladenovog zeta, to nedvojbeno potvrđuje.
Prijetnja se nije završila 1995. godine. Početkom 2000. godine, Al-Islambouli se oglasio iz Afganistana, priznavši da je osobno naredio napad u Rijeci.Al-Islamboulija je zaprijetio je kako će “Hrvatska gorjeti od automobila-bombi” i kako će biti krvi do koljena ako ne sazna gdje je nestao njegov prijatelj Abu Talal al-Qasimi. Iste godine, Hassan Sherif, jedan od sudionika u postavljanju bombe, uhićen je u Bosni i Hercegovini i izručen egipatskim vlastima.
