Najnoviji neuspjeli pokušaj pogubljenja u američkom Tennesseeju ponovno je otvorio pitanje smrtne kazne i onoga što se događa kada država nekoga osudi na smrt, ali izvršenje ne završi smrću. Christa Gail Pike, 50-godišnja osuđenica koja je trebala postati prva žena pogubljena u Tennesseeju nakon više od dva stoljeća, preživjela je 30. rujna pokušaj pogubljenja smrtonosnom injekcijom. Dobila je dvije doze pentobarbitala, ali je ostala živa te je potom prevezena u bolnicu. Guverner Bill Lee nakon toga je zaustavio sva preostala pogubljenja u saveznoj državi do kraja godine i naložio istragu.
Takav slučaj danas djeluje gotovo nestvarno, ali i bivša Jugoslavija imala je svoju dugu i mračnu povijest smrtne kazne. Posljednja izvršena smrtna presuda u Hrvatskoj, a prema podacima iz tadašnjih izvora i posljednja izvršena u cijeloj Jugoslaviji, bila je ona nad Dušanom Kosićem 1987. u Karlovcu. Nekoliko godina ranije jedan drugi čovjek, Šemso Šiljak, više od dvije godine živio je u ćeliji smrti čekajući da ga izvedu pred streljački vod.
Dušan Kosić osuđen je zbog jednog od najstrašnijih zločina koji su tada potresli Hrvatsku. Dana 1. ožujka 1983. u Karlovcu je ubio četveročlanu obitelj Matijević. Najprije je željeznom šipkom ubio 25-godišnju Slavicu Matijević. Potom je zadavio njezinu dvogodišnju kćer Draganu, a osmomjesečnu Snježanu usmrtio udarcima pepeljarom. Nakon toga u kući je pričekao supruga i oca djece, 32-godišnjeg vozača kamiona Čedomira Matijevića, te ga napao sjekirom. Motiv je bio novac.
Kad se vozač kamiona Čedomir Matijević pet dana nije pojavio na poslu policija je pokucala na njegova vrata. Nitko nije otvarao pa su ih obili. Dočekao ih je težak i ustajao zrak. I tišina. Čedomirovo tijelo ležalo je u kuhinji, odmah kraj ulaznih vrata. Oko glave bila je lokva krvi, a zidovi su bili poprskani. Beba od osam mjeseci ležala je na trbuhu u krevetiću u spavaćoj sobi. Glava joj je bila deformirana i krvava. Na drugom kraju sobe ležala je mrtva dvogodišnja djevojčica Dragana. Ubojica ju je pokrio dekom. Nakon što su policajci obili šupu pronašli su tijelo Čedomirove supruge Slavice.
Policajcima je postao sumnjiv Čedomirov kolega Dušan Kosić jer je bio pretjerano zadužen. Uhitili su ga 25 dana nakon što su pronašli mrtva tijela. Brzo je priznao da je ubio obitelj. U njegovom kamionu pronašli su popis ljudi kojima je bio dužan. Među imenima je pisalo i ime Čedomira Matijevića. Dugovao mu je 155.000 dinara, a plaća mu je bila 14.000 dinara. Dušan je vratio dugove šestorici drugih treći dan nakon nestanka Čedomira. Platio je i zaostale rate kredita.
Policiji je priznao da je toga dana došao kod Čedomira posuditi nešto novca. Ovaj mu je dao 2000 njemačkih maraka, a ostatak je spremio u ormar. Dušan se vratio u njegovu kuću dok je Čedomir bio na poslu. Pričekao je da Slavica ode u šupu i ukrao ostatak novca. No shvatio je da će Matijevići znati tko ih je pokrao pa ih je odlučio sve pobiti. Nakon što je završio s krvavim pohodom, krpom je pobrisao krv. Ponio je krvavu krpu, ključeve od šupe i od kuće. Nekih 100 metara od kuće bacio je krpu u živicu, a ključeva se riješio kraj groblja, pisao je 24sata.
Policajci su dan kasnije organizirali rekonstrukciju. Dušan je surađivao. U detalje je opisao stravične zločine i pokazao gdje se riješio dokaza. Sve su pronašli tamo gdje je pokazao. Ipak, na suđenju u rujnu 1983. godine sve je porekao i izmislio nepoznatog muškarca koji je sve to navodno napravio. No nitko mu nije povjerovao. Kosić je osuđen na smrt strijeljanjem. Vješanje je u Jugoslaviji bilo ukinuto još 1959., pa se smrtna kazna tada izvršavala pred streljačkim vodom, bez prisutnosti javnosti.
- Smaknuće je krajnji domet državne vlasti nad svojim podanicima. Smrtna kazna ponižava ne samo onog na kojeg se primjenjuje, nego i sve one koji u tome sudjeluju - tim se riječima obratio sudac Slobodan Božić prisutnima u sudnici prije nego što je pročitao presudu. Kasno navečer 28. siječnja 1987. Božić je ušao u Kosićevu ćeliju i obavijestio ga da je njegova posljednja molba za pomilovanje odbijena te da će kazna biti izvršena u sljedećih nekoliko sati.
- U ime naroda, obavještavam vas da će se smrtna kazna strijeljanjem izvršiti u roku od četiri sata. Vaša posljednja molba za pomilovanjem je odbijena - kazao mu je Božić.
Kosić je imao pravo na posljednju želju. Zatražio je rakiju. Dobio je konjak i, prema tadašnjim zapisima, dva decilitra popio odjednom. Pred zoru su ga odvezli na Jamadol, nedaleko od karlovačkog groblja. Stavili su mu povez preko očiju, a pred njim je stajalo sedam policajaca s puškama. Njihova imena nikada nisu unesena u sudski spis. Kosić je strijeljan u zoru 29. siječnja 1987. godine.
Bio je to kraj jedne epohe. Smrtna kazna u Hrvatskoj više nikada nije izvršena. Posebno je zanimljivo da je Slobodan Božić, čovjek koji je Kosiću izrekao smrtnu presudu, osobno bio protivnik takve kazne.
- Osudio sam ga na smrt, a on mi to nije zamjerio - ispričao je svojedobno za Večernji list Slobodan Božić.
- Suđenja su bila moj posao i nisam imao nikakav poseban osjećaj. Loše je unositi emocije u sudački posao. Rasprava je tek počinjala i do kraja se mogla dogoditi i oslobađajuća presuda. Ali netko je morao suditi, to nije bilo ništa osobno. Iako sam i onda bio protivnik smrtne kazne - kazao je Božić.
U sudnici je tada bilo 200-tinjak ljudi, prisjetio se Božić. Optuženi se u sudnici primjereno vladao i iako mu publika nije bila sklona cijeli proces je protekao u apsolutnom muku jer je Božić imao autoritet.
- Publika je pljeskala dok sam čitao presudu i to sam smatrao degutantnim. Smatrao sam da, prema ljudskim i Božjim zakonima, nitko nema pravo oduzeti život, da je svrha kažnjavanja resocijalizacija, a smrtna kazna je odmazda. Uvijek postoji mogućnost pogreške. Da je bilo samo nešto u njegovu korist, ja bih tu kaznu zamijenio kaznom od 20 godina zatvora, ali nije - prisjetio se tada nekadašnji sudac Kosić.
- Noć prije, a on je strijeljan u pet ujutro, bio sam posve miran. Dugo sam već bio sudac. Ljudski me to pogubljenje nije uznemirilo - ispričao je Božić.
Šemso Šiljak
Potpuno drukčije završila je priča Šemse Šiljka, posljednjeg čovjeka koji je u bivšoj Jugoslaviji godinama živio čekajući izvršenje smrtne kazne, ali je na kraju izbjegao strijeljanje. Šiljak je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh, čiji je brat kao porezni inspektor otkrio utaju poreza u njegovu kafiću kod Goražda. Nakon ubojstva više od tri godine skrivao se u šumama istočne Bosne. Kad je konačno uhvaćen, osuđen je na smrt.
Dvostruko ubojstvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso poput gorštaka više od tri godine uspješno skrivao u šumama oko Goražda. U tome mu je pomoglo iskustvo iz partizana, a nakon rata se, pričalo se, jedno vrijeme odmetnuo i u neku vrstu drumskih razbojnika, zbog čega je odslužio deset godina zatvora prije ubojstava. Uhićenje Šiljka, dvostrukog ubojice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas u Goraždu, veliki događaj. Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama, upravo tada se 'zagledao' u svoju suprugu. Dok je bio vlasnik kafića, bio je poznat kao čovjek s manirima, zgodan i lijepo odjeven.
O svemu što je proživio, Šemso nikad nikome nije pričao, i sve što se zna o njegovim hajdučkim danima bazirano je na nagađanjima. Navodno je imao brojne pomagače tijekom skrivanja, a pisalo se i da se prerušavao i dolazio u Goražde, ali pravu istinu Šemso nikad nikome nije otkrio. Stariji Goraždani pričaju kako zločin koji je Šemso počinio nije bio slučajan i da je bio dobro isplaniran. Navodno su ga prije ubojstva viđali kako s torbama odlazi u šumu gdje je najvjerojatnije planirao skrivanje ili napravio neko sklonište.
Šiljak je dao intervju za 24sata u kolovozu 2016. godine. No, o skrivanju, ubojstvu i ostalom nije htio reći ni riječi. Kazao je da je dvije godine čekao na izvršenje smrtne kazne.
- Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u ožujku 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam - kazao je Šemso.
Na odluku suda se žalio.
- Poslije smrtne ćelije bilo je - ili metak u čelo ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati 1980. godine, umro je Tito... Nakon njegove smrti došao je načelnik, pozvao me je da siđem i rekao: "Oslobodili su te smrtne kazne, odslužit ćeš 20 godina".
Nakon više od dvije godine čekanja da dobije metak u čelo saznao je da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica.
- Trebalo je u Zenicu ići na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Došla su dva stražara, svezala me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, pa pobjegao iz zatvora. U Zenici su me smjestili u Staklaru, zgradu broj 2. Tamo sam proveo 40 dana, a poslije toga su me prebacili u Livnicu na teški rad - govorio je Šemso koji je u Livnici proveo šest godina.
Predsjedništvo Jugoslavije smanjilo mu je kaznu za pet godina, a kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović pomilovao je sve koji su u zatvoru navršili 60 godina.
- Pomislio sam: 'Hvala ti lijepo Alija'. Eto, tako ti je to - rekao nam je Šemso u kolovozu 2016. godine.
Čim su ga uhvatili, Šemso je bio siguran da mu nema druge nego smrtne kazne. Poslije je doznao da je prije njegove presude bila izvršena posljednja smrtna kazna u Jugoslaviji. U to vrijeme Šesmo je bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Izvršenja su obavljali na planini Trebević, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenike bi obavijestili 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od obitelji.
Šemso Šiljak umro je 2017. u 89. godini.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
tako se sudi i presuđuje a ne desetljećima