Dana 9. studenoga 1888. u istočnom Londonu ubijena je peta i posljednja žrtva Jacka Trbosjeka. U to se vrijeme u londonskom kazalištu Lyceum izvodila američka kazališna produkcija Neobičnog slučaja dr. Jekylla i gospodina Hydea, a upravitelj kazališta bio je Bram Stoker, koji će uskoro napisati Drakulu. Godinu dana ranije, u prosincu 1887., prvi se put pojavio Sherlock Holmes Arthura Conana Doylea. Upravo u ozračju takve uzavrele kolektivne mašte niz brutalnih ubojstava prerast će iz povijesne činjenice u legendu. Stoljeće poslije, 1988. godine, BBC je ponovno proučio izvorne policijske dosjee i dokumente britanskog Ministarstva unutarnjih poslova te postavio pitanje je li legenda zapravo zamaglila pravi identitet ubojice. Ta ubojstva i danas fasciniraju javnost, dijelom zato što Jack Trbosjek nikada nije identificiran i zločini su ostali neriješeni, ali i zbog mitova koje je stvarao viktorijanski tabloidni tisak, a osobito jedan urednik koji je novinarstvo koristio za društvene kampanje. U osvrtu na gotičku novelu Dr. Jekyll i gospodin Hyde iz 1886., objavljenom u londonskim novinama The Pall Mall Gazette, jedan je kritičar napisao: "Zagrebite ispod površine Johna Bulla i pronaći ćete drevnog Britanca koji uživa u krvi, koji voli duboko zaroniti u ubojstva i proždire pojedinosti o vješanju". Gazette je pohvalio i kazališnu verziju knjige, koja je premijerno izvedena u kolovozu 1888., posebno ističući prizore u kojima Hyde nasrće na žene.
- Bilo je to gotovo proročanski - rekao je 1988. za BBC Christopher Frayling, profesor kulturne povijesti na londonskom Royal College of Art.
- U roku od tri tjedna Gazette je pisao o gospodinu Hydeu koji vreba u East Endu. Jack Trbosjek iz Whitechapela, dr. Jekyll i gospodin Hyde, Spring-heeled Jack i svi oni trgovci strahom koji su naseljavali jeftine senzacionalističke romane i viktorijanske melodrame postali su neraskidivo povezani - dodao je.
Glumac Richard Mansfield
Glumac Richard Mansfield, koji je predstavu iz SAD-a doveo u London, bio je toliko uvjerljiv u dvostrukoj ulozi Jekylla i Hydea da je jedan zabrinuti gledatelj pisao policiji sugerirajući kako bi upravo glumac mogao biti Jack Trbosjek. Mansfield je pokušao ponovno pridobiti naklonost javnosti organiziranjem dobrotvornih izvedbi komedija, a jedan je novinar napisao: "U Londonu trenutačno nema apetita za užase na kazališnoj pozornici. Sasvim je dovoljno onoga od čega drhtimo od straha izvan kazališta".
U listopadu je list Gazette objavio pismo u kojem se tvrdilo da je predstava utjecala na Jacka Trbosjeka. No način na koji su same novine izvještavale o ubojstvima možda je bio odgovoran za ono što je uslijedilo. Prema Fraylingovu mišljenju, priča o Jacku Trbosjeku nije nastala u sirotinjskim četvrtima istočnog Londona, nego u gospodskim klubovima zapadnog Londona, gdje su je novinari oblikovali na temelju vrlo oskudnih informacija. Upravo je Gazette bio djelomično odgovoran za Trbosjekovu zloglasnost. Njegov urednik W. T. Stead eksperimentirao je s novim, senzacionalističkim stilom koji će poslije postati poznat kao tabloidno novinarstvo. Bio je liberal s izraženim reformističkim uvjerenjima, a razvio je i osobnu netrpeljivost prema šefu londonske policije, sir Charlesu Warrenu, nakon događaja iz prethodne godine. Stead je smatrao da je došlo do nepravedne osude i pretjerane uporabe sile protiv prosvjednika.
Aristokrat, liječnik ili imigrant
Kada se 31. kolovoza 1888. dogodilo prvo ubojstvo, londonske novine, predvođene Gazetteom, počele su povezivati slučaj s nizom tadašnjih moralnih i društvenih pitanja. Dana 10. rujna Gazette je sugerirao da bi ubojica mogao biti dekadentni aristokrat.
- Postoji niz razloga zbog kojih su tadašnji komentatori zamišljali Jacka Trbosjeka kao gospodina iz višeg društvenog sloja - rekla je za BBC profesorica Judith Walkowitz, autorica knjige City of Dreadful Delight: Narratives of Sexual Danger in Late-Victorian London.
- Najmanje dvadeset godina vodila se kampanja oko pitanja prostitucije, koju su najprije pokrenuli moralni reformatori iz srednje klase i feminističke aktivistice. Zatim je ta tema dodatno dobila na važnosti i bila razrađena u Steadovu novinskom razotkrivanju dječje prostitucije, u kojem je dokumentirao kako su siromašne djevojčice bile namamljivane i iskorištavane radi seksualnog zadovoljstva gospode iz viših društvenih slojeva - dodala je.
Stead je 1912. poginuo na Titanicu
Svaka od Trbosjekovih žrtava bila je zbog siromaštva prisiljena na prostituciju. Stead, koji će 1912. poginuti na Titanicu, iskoristio je ubojstva kao priliku da upozori na društvene probleme koji su zahtijevali reforme i da pokrene kampanju protiv poroka među pripadnicima visokog društva. Ubojstva su mu također pružila priliku da što češće napada Warrena zbog toga što nije poduzimao dovoljno da pronađe ubojicu. Novine su počele nagađati da bi ubojica, s obzirom na način na koji je nožem napadao žrtve, mogao biti liječnik. Takve su teorije odražavale tadašnje strahove od kirurga. Konzervativni mediji, pak, upirali su prstom prema sirotinjskim četvrtima East Enda, u kojima su živjele brojne imigrantske zajednice.
- Takav intenzitet medijske pozornosti i senzacionalizma odmah je ostavio posljedice. Ubojstva su već te jeseni pretvorena u fikciju, u neku vrstu moralne drame koja odjekuje i danas - rekao je Frayling.
Otkrio je da je takva sklonost oblikovanju priče prodrla čak i u policijsku istragu, što pokazuju izvorni dokumenti koji se čuvaju u britanskom Ministarstvu unutarnjih poslova. Uglavnom su sadržavali stotine pisama raznih čudaka, od kojih su mnoga bila potpisana imenom Jack Trbosjek, koje se vrlo brzo proširilo, premda se pisalo na različite načine. No postoji i jedan memorandum visokog policijskog dužnosnika iz 1894. godine, sastavljen nakon što je slučaj zatvoren, u kojem se navode trojica osumnjičenih.
Prvi osumnjičeni kojeg je naveo visoki dužnosnik Scotland Yarda sir Melville Macnaghten bio je Montague Druitt, odvjetnik za kojeg je detektiv pogrešno vjerovao da je liječnik. Njegovo tijelo pronađeno je kako pluta Temzom u prosincu 1888., nedugo nakon posljednjeg ubojstva. Drugi je bio brijač Aaron Kosminski, poljski Židov koji se doselio u Whitechapel, a umro je u psihijatrijskoj ustanovi 1899. godine. Treći je bio Michael Ostrog, ruski liječnik i bivši osuđenik. Od te trojice najizglednije je da je Trbosjek zapravo bio Kosminski. Znanstvenici sa Sveučilišta John Moores u Liverpoolu analizirali su DNK tragove sa šala navodno pronađenog pokraj tijela Catherine Eddowes, jedne od Trbosjekovih žrtava. Rezultati su, prema istraživačima, upućivali na upravo na 23-godišnjeg Aarona Kosminskog, poljskog Židova i brijača koji je živio u Whitechapelu, nedaleko od mjesta ubojstava.
- To su jedina trojica osumnjičenih koji se ozbiljno spominju u cijelom policijskom dosjeu, a praktički ne postoje policijski dokazi koji bi poduprli sumnje protiv njih - rekao je Frayling.
- Razmislite koliko se oni uklapaju u sve one pripadnike visokog društva, strance i liječnike koje je tisak spominjao 1888. u sklopu svojih kampanja. Je li to doista promišljen zaključak potrage za ubojicom ili su to tračevi iz gospodskih klubova? I je li policija bila toliko zarobljena mitologijom stvorenom 1888. da je i sama počela tražiti likove iz jeftinih senzacionalističkih romana, viktorijanskih melodrama i novinskih kampanja?
Ukratko, tvrdio je Frayling, svi koji su pokušavali otkriti identitet Jacka Trbosjeka možda su cijelo vrijeme tražili na pogrešnome mjestu. Isto vrijedi i za istraživače Jacka Trbosjeka, takozvane riperologe, sve do danas.
