U prosincu 1982. godine, dok su se stanovnici Boisea u američkoj saveznoj državi Idaho pripremali za Božić, nepoznati muškarac ušao je u katoličku crkvu Presvetog Srca Isusova. Sjeo je u stražnji dio crkve i ondje umro. Kada su ga pronašli ispod jedne od klupa, nitko nije znao tko je, odakle je došao ni zašto je odabrao upravo to mjesto za smrt. Bio je uredno odjeven, s njegovanim noktima, osunčanim licem i kosom koja je izgledala kao da je nedavno obojena. Oko vrata nosio je neobičnu kravatu ukrašenu srebrom i tirkizom. U džepovima su mu pronašli 1900 dolara, novčanik bez dokumeta, čak 29 ključeva i otipkano oproštajno pismo. Ime kojim je potpisao pismo, William L. Toomey, bilo je lažno. Obdukcija je otkrila da je muškarac umro od trovanja natrijevim cijanidom, iznimno otrovnom kemijskom tvari koja može izazvati smrt u vrlo kratkom vremenu. Policija je zaključila da je riječ o samoubojstvu, ali otvorilo se pitanje koje će istražitelje proganjati više od četiri desetljeća. Tko je zapravo čovjek koji se toliko potrudio izbrisati vlastiti identitet?
Kako piše CNN, slučaj je dobio neočekivani nastavak nakon što su istražitelji konačno uspjeli identificirati nepoznatog muškarca. Njegovo ime bilo je Matthew Francis Betkowski, 39-godišnji kemičar čija je prošlost uključivala neobične eksperimente, fascinaciju eksplozivima i otrovima, psihičke probleme te niz događaja koji su istražitelje naveli da razmotre moguću povezanost s jednim od najpoznatijih neriješenih serijskih ubojstava u američkoj povijesti. Samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, u rujnu 1982., sedmero ljudi na području Chicaga umrlo je nakon što su progutali kapsule lijeka Tylenol Extra Strength (u Europi i Hrvatskoj široko poznat pod nazivom paracetamol) u koje je netko ubacio kalijev cijanid. Žrtve se međusobno uglavnom nisu poznavale. Povezivala ih je činjenica da su u ljekarnama i trgovinama kupile lijek protiv bolova, nesvjesne da je netko pakiranja pretvorio u smrtonosne zamke. Ubojica nikad nije otkriven.
Amerika je tada doživjela val panike kakav se rijetko viđa. Milijuni ljudi počeli su pregledavati ormariće s lijekovima, trgovine su povlačile proizvode s polica, a proizvođač Johnson & Johnson pokrenuo je masovno povlačenje Tylenola. Posljedice su bile dalekosežne. Promijenjeni su sigurnosni standardi pakiranja lijekova, uvedene su dodatne zaštite koje pokazuju je li proizvod otvaran, a američko zakonodavstvo pooštrilo je kazne za namjerno kontaminiranje potrošačkih proizvoda. Nitko tada nije povezivao stranca koji je umro u crkvi u Idahu s ubojstvima u Chicagu. Dva slučaja razvijala su se potpuno odvojeno. Tek 44 godine poslije pojavila se mogućnost da bi te dvije priče mogle imati zajedničkog protagonista.
Nepoznati mrtvac iz Boisea godinama je bio poznat pod nadimkom "Unknown Wanderer", odnosno "Nepoznati lutalica". Njegov slučaj toliko je zaokupio javnost da je nekoliko dana nakon Božića 1982. na pogreb došlo nekoliko stotina ljudi, iako nitko od njih nije znao njegovo pravo ime. Godine 1990. misteriozna smrt predstavljena je u popularnoj američkoj televizijskoj emisiji "Unsolved Mysteries", koja se bavila neriješenim zločinima, nestancima i drugim zagonetnim događajima. Unatoč publicitetu, identitet muškarca ostao je nepoznat.
Preokret je počeo tek 2018. godine, i to gotovo slučajno. Detektiv Tim Cooper zatekao se na parkiralištu iste crkve u kojoj je muškarac pronađen mrtav. Pio je kavu kupljenu na benzinskoj postaji kada mu je prišao jedan župljanin i započeo razgovor o starom slučaju. Cooper se sjetio televizijske epizode koju je gledao kao dijete i odlučio ponovno otvoriti istragu. U početku nije bilo mnogo razloga za optimizam. Cooper je pregledao gotovo 17.000 prijava nestalih osoba, ali nijedna nije odgovarala nepoznatom muškarcu. Njegovi otisci prstiju nisu se podudarali s podacima koje su imale lokalna policija i FBI. Nije bilo dokumentacije, pouzdanih svjedoka ni rodbine koja bi prepoznala tijelo. A onda je detektiv ponovno pregledao 29 ključeva pronađenih uz mrtvaca. Desetljećima su ležali u policijskom skladištu, zaboravljeni među ostalim dokazima. Uz pomoć povećala i stručnjaka za ključeve primijetio je sitnu oznaku na jednom od njih. Pokazalo se da je ključ izrađen u željezariji u Jacksonvilleu na Floridi. Na metalu su bile ugravirane i dvije riječi: Mills Court. Bio je to naziv male ulice u kojoj se osamdesetih godina nalazilo manje od desetak kuća. Cooper je počeo provjeravati tko je ondje stanovao. Otkrio je da je jedan od bivših stanovnika nestao i da je s vremenom službeno proglašen mrtvim. Njegov brat, koji je živio u Los Angelesu, pristao je dati uzorak DNK. Rezultat je riješio misterij star više od četiri desetljeća. Nepoznati lutalica bio je doktor Matthew Francis Betkowski. No otkriće identiteta nije označilo kraj istrage. Naprotiv, otvorilo je znatno mračnije poglavlje.
Genijalac koji se zanimao za eksplozive
Betkowski je potjecao iz ugledne kalifornijske obitelji. Otac mu je bio visoki dužnosnik losanđeleškog gradskog poduzeća za vodoopskrbu i električnu energiju, dok je djed bio predsjednik gradskog vijeća Los Angelesa te je u određenim razdobljima obnašao dužnost gradonačelnika. Matthew je odrastao u privilegiranoj sredini i vrlo rano pokazao izniman interes za kemiju. Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao vrlo inteligentnog čovjeka, ali i osobu koja je imala ozbiljnih poteškoća u odnosima s drugima. Posebno zabrinjavajući bili su njegovi eksperimenti. Prema iskazima koje je prikupio detektiv Cooper, Betkowski je još kao dječak s bratom izradio improviziranu eksplozivnu napravu. Eksplozija je ugrozila drugo dijete, koje su mogli pogoditi komadi rasprsnutog materijala. Njegovi srednjoškolski prijatelji poslije su tvrdili da je volio raznositi mačke eksplozivom. Neki su ga navodno zvali "Bombaš". Interes za eksplozivne tvari nastavio se i tijekom školovanja na Sveučilištu Loyola. Nakon velike eksplozije u studentskom domu sumnje su se ponovno usmjerile prema njemu, no nikada nije dokazano da je imao veze s njom.
Godine 1974., tijekom boravka u Austinu u Teksasu, pao je s ograde pokraj bazena i zadobio traumatsku ozljedu mozga. Psihičke poteškoće koje su ga pratile godinama nakon te nesreće dodatno su se produbile. Godinu dana poslije zaposlio se u Jacksonvilleu, u poduzeću koje se bavilo proizvodnjom aroma i mirisa. Ondje su kolege počele primjećivati ponašanje koje su opisivale kao bizarno. Posebnu pozornost istražitelja privukla su njihova kasnija svjedočanstva o njegovim razgovorima. Betkowski je, prema njihovim tvrdnjama, govorio o mogućnosti počinjenja "savršenog zločina". U drugoj prilici komentirao je da bi cijanid bio manje neuredan način oduzimanja vlastitog života. Godine 1978. nakratko je napustio posao i vratio se u Kaliforniju, gdje se liječio u neuropsihijatrijskoj ustanovi povezanoj sa sveučilištem UCLA. Liječenje, prema svjedočenjima njegovih nadređenih, nije donijelo očekivano poboljšanje. Ubrzo je ostao bez posla.
Istražitelji su tijekom rekonstrukcije njegova života pronašli i zapise koji upućuju na otpor prema uzimanju propisanih lijekova. Umjesto toga, pokušavao je pronaći vlastite načine ublažavanja psihičkih tegoba, među ostalim alkoholom i opijatima. U nekim je zapisima iznosio uznemirujuću ideju da bi nasilje moglo izazvati osjećaj euforije i tako privremeno ublažiti depresiju.
Nakon Floride, Betkowskijev profesionalni put odveo ga je u Novi Meksiko. Ondje je gotovo tri godine radio na projektu povezanom s NASA-om, u postrojenju White Sands Test Facility, smještenom u pustinjskom području blizu američko-meksičke granice. Bila je to sredina u kojoj je njegovo znanje kemije moglo doći do izražaja. No 1982. godina pokazala se prijelomnom. Izgubio je roditelje, raspao mu se brak, a zatim je ostao i bez posla. Detektiv Cooper taj je niz događaja opisao kao početak njegova konačnog sloma. Posebno je zanimljiv incident koji je prethodio otkazu. Betkowski je, prema istražiteljima, izazvao incident u ljekarni u Las Crucesu pokušavajući nabaviti određene kapsule. Naknadno je otkriveno da je iz laboratorija neovlašteno odnosio materijale i kod kuće, u vlastitom vrtu, provodio eksperimente. Nakon otkaza Betkowski je napustio Las Cruces. Prema Cooperovoj rekonstrukciji, automobil je prodao u Brownsvilleu u Teksasu, nedaleko od meksičke granice i više od 1300 kilometara od prethodnog mjesta boravka. Potom mu se gubi trag. Nekoliko mjeseci poslije njegovo je tijelo pronađeno ispod crkvene klupe u Boiseu.
Kada su istražitelji otkrili Betkowskijev identitet, počeli su detaljnije provjeravati njegovu prošlost, a tragovi su se pokazali neobično podudarnima s pojedinostima masovnog trovanja Tylenolom. Jedan od njih bio je slučaj neriješenog smrtonosnog trovanja cijanidom u Las Crucesu, gradu u kojem je Betkowski živio. Žrtva je uzimala lijek u kapsulama, ali sadržaj tih kapsula nikad nije bio odgovarajuće ispitan pa nije utvrđeno kako je otrov dospio u organizam. Budući da su trovanja cijanidom relativno rijetka, istražitelji iz Idaha odlučili su dodatno proučiti slučaj. Još zanimljiviji trag pronađen je među starim predmetima iz Betkowskijeva radnog stola u Los Angelesu. Ondje su se nalazile fotografije, pisma, rukom izrađena karta Chicaga i mala bočica domaće izrade s natrijevim cijanidom. Postojao je, međutim, važan problem. Ubojica iz Chicaga koristio je kalijev cijanid, dok je kod Betkowskog pronađen natrijev cijanid. Riječ je o različitim kemijskim spojevima, iako oba mogu biti smrtonosna. Osim toga, istražitelji nisu pronašli dokaz koji bi Betkowskog smjestio na područje Chicaga u danima kada je sedmero ljudi otrovano. Postojale su informacije da je ranije boravio na tom području, ali ništa što bi potvrdilo njegovu prisutnost u presudnom trenutku.
Detektiv Cooper, suočen s nizom neobičnih podudarnosti, odlučio je potražiti mišljenje dr. Parka Dietza, poznatog forenzičkog stručnjaka koji je još 1982. sudjelovao u istrazi trovanja Tylenolom. Dietz je proučio Cooperova otkrića i iznio zaključak da je detektiv možda pronašao čovjeka odgovornog za zločine. Nalaze je zatim podijelio s više skupina stručnjaka, uključujući forenzičke psihologe. Prema njegovim riječima, velika većina smatrala je Betkowskog osobom koju vrijedi ozbiljno istražiti, dok su pojedini stručnjaci bili uvjereni da je upravo on bio ubojica. Policijske uprave Chicaga i Arlington Heightsa potvrdile su CNN-u da su bile u kontaktu s istražiteljima iz Idaha i da su upoznate s njihovim nalazima. FBI-jev ured u Chicagu, koji vodi istragu, poručio je da je slučaj i dalje otvoren.
Sedmero ljudi iz okolice Chicaga umrlo je u rujnu 1982. nakon uzimanja kapsula Tylenola koje su bile kontaminirane cijanidom. Među žrtvama bila je i dvanaestogodišnja djevojčica. Posebno je potresna i priča obitelji Janus, u kojoj je otrov u jednom danu odnio tri života. Adam Janus, 27-godišnji otac dvoje djece, umro je nakon uzimanja otrovanog lijeka. Njegov brat Stanley i šogorica Theresa Tarasewicz Janus potom su uzeli kapsule iz istog pakiranja i također umrli. Adamova kći Kasia imala je samo četiri godine. U jednom danu ostala je bez oca, strica i strine.
Tim Cooper je 23. rujna 2026. javnosti predstavio rezultate istrage
Slučaj je bio toliko zastrašujući upravo zato što nije postojala jasna veza između svih žrtava. Nisu bile odabrane prema poznatom obrascu, nisu pripadale istoj društvenoj skupini niti su se našle na istome mjestu. Ubojica je, prema istražnoj teoriji, otrovao proizvode koje je bilo tko mogao kupiti i upotrijebiti. Policija je tijekom desetljeća provjeravala više potencijalnih osumnjičenika. Jedan od najpoznatijih bio je James Lewis, muškarac iz Massachusettsa koji je proizvođaču Johnson & Johnsonu 1982. poslao pismo tražeći milijun dolara kako bi zaustavio trovanja. Lewis je zbog iznude završio u zatvoru, ali za sama ubojstva nikad nije bio osuđen. Do smrti 2023. godine poricao je odgovornost za trovanja. Istražitelji su u jednom trenutku provjeravali čak i mogućnost umiješanosti Teda Kaczynskog, poznatog kao Unabomber, serijskog bombaša koji je godinama slao eksplozivne naprave američkim sveučilištima i drugim metama. I on je poricao povezanost s trovanjima. Unatoč tisućama tragova i desetljećima policijskog rada, počinitelj nikada nije identificiran.
Dok su istražitelji u Idahu tijekom rujna ove godine javnosti predstavljali rezultate potrage za "Nepoznatim lutalicom", Kasia Janus, danas odrasla žena i majka, ponovno je proživljavala najteži dio vlastite prošlosti. Rujan je za nju već 44 godine mjesec sjećanja na oca i druge članove obitelji koje je izgubila. Kasia se prisjetila da su odrasli, dok je bila djevojčica, često vjerovali kako je premalena da bi shvatila što se dogodilo. No ona se vrlo dobro sjećala gubitka, straha i tuge koji su obilježili njezino odrastanje. Posebno joj teško pada način na koji su stvarni zločini s vremenom postali zabava. Američka fascinacija serijskim ubojicama stvorila je golemu industriju dokumentaraca, podcasta, televizijskih serija i tematskih okupljanja. Iako je takav interes ponekad pomogao ponovno otvoriti zaboravljene istrage, obitelji žrtava često imaju osjećaj da se iza uzbudljivih kriminalističkih zapleta gube stvarni ljudski životi. Kasia se i danas sjeća oca kao ambicioznog i dobrog čovjeka, osobe koja je okupljala obitelj i bila spremna pomoći drugima. Žali što nije imala priliku dulje ga poznavati. Sjeća se i topline strica i strine koji su joj pružali utjehu neposredno nakon očeve smrti, prije nego što su i sami posegnuli za smrtonosnim kapsulama. Tijekom odrastanja pomogao joj je program Rainbows for All Children, namijenjen djeci koja su izgubila bliske osobe ili prolaze kroz teške obiteljske okolnosti. Danas je i sama uključena u rad te organizacije te se priprema pomagati djeci koja prolaze kroz slična iskustva.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Bolesnik