Reporterka najvažnijeg poslovnog medija u Hrvatskoj, za tjednik Express, dubinski je analizirala sistemski sukob u organizaciji koja okuplja naše najveće privatne kompanije
Branko Roglić, jedan od najbogatijih Hrvata, koji je uz veliku medijsku pompu pokrenuo “puč” unutar Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), tjedan dana nakon početka akcije suočen je s činjenicom da ta akcija ne uspijeva jer na svoju stranu i ideju o osnivanju nove udruge ne dobiva očekivanu masovnu i dovoljnu potporu. Premda su na njegov poziv u početku istupnicom reagirali HUP-ovi velikaši Fortenova, Ante Vlahović i njegov Adris, te Enna Pavla Vujnovca i Tehnomont bivše predsjednice HUP-a Gordane Deranje, to nije dovoljno da katapultira cijelu akciju. Ono što se do sada događalo samo u hrvatskoj politici, raskoli unutar političkih stranaka, to se prvi put događa i u krovnoj nacionalnoj poslodavačkoj udruzi, a razlozi i motivi, kao što se vidi, jednaki su - borba za utjecaj, prevlast i povrijeđeni ego dijela velikaša. Krajnji je to rezultat procesa koji je počeo u 2020., a to je smjena generacija i sve veća zastupljenost posve novog tipa mladih poslodavaca, poput Mate Rimca, koji se baš sad, u jeku krize, učlanio u HUP.
HUP je osnovan 1993. i trebale su mu godine i godine da se izbrendira, njegova uvažavana pozicija nije stvorena preko noći. Iako su nastali inicijativom velikih poduzetnika, dugo nakon osnutka HUP je bio potpuno nevidljiv i imao je neusporedivo manju prepoznatljivost i težinu nego, primjerice, današnji Glas poduzetnika. Najvažniji je okupljač poduzetnika u ovu inicijativu bio vlasnik Agrokora Ivica Todorić, koji je prve četiri godine i bio predsjednik HUP-a, no pravu težinu i uvažavanje zapravo su dobili tek kad su prvi i jedini put nastupili i politički. Krajem 1999., a uoči parlamentarnih izbora 3. siječnja 2000., čelni ljudi HUP-a potpisali su dokument kojim javno podupiru i pozivaju svoje članice da se pridruže prvom svrgavanju HDZ-a s vlasti. Takvo je, naime, bilo i većinsko raspoloženje nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Predsjednik HUP-a u to vrijeme bio je upravo Branko Roglić. Nakon pobjede “šestorke” na izborima, HUP je iznjedrio i svojega ministra, Goranka Fižulića, vlasnika tad velikog trgovačkog lanca Magme, koji je prethodnih godina bio njezin vrlo aktivan član, ali i član najužeg vodstva HSLS-a, glavnog stupa uz SDP pobjedničke oporbene “šestorke”. Bilo je to vrijeme kad su dotad provedene privatizacije i nužna restrukturiranja počeli davati prve, uglavnom negativne efekte, kad su nužno slijedila smanjivanja broja radnika i postalo je potrebno organizirano uređivanje odnosa radnika i poslodavca. Tad je uređen i sustav reprezentativnosti poslodavaca, upravo ovaj koji je i danas na snazi i čije visoko postavljene kriterije će bilo kome biti teško dosegnuti. Pa i najvećim tvrtkama, poput aktualne petorke, koja je zasad na Roglićev poziv istupila iz članstva HUP-a i najavila osnivanje nove udruge.
No nakon “trećesiječanjskih” izbora, HUP više nikad nije izravno lobirao za neku političku opciju na izborima. Organizacija okuplja gospodarstvenike svih političkih uvjerenja, no u radu i stajalištima njihove političke preferencije u pravilu ostaju u drugom planu jer, kako kažu sami poslodavci, njihovi interesi nemaju politički predznak.
Pred svake izbore HUP organizira anketu među članovima što su za njih prioritetna pitanja čijim rješavanjem se vlast u idućemu mandatu treba posvetiti ili pak prikuplja od političkih stranaka koje se nadmeću njihova stajališta o temama koje su važne gospodarstvu te prepuštaju “bazi” da sama stekne uvid u programe i namjere stranaka. Naprotiv, praksa, pogotovo najvećih članica HUP-a, i to nikoga nije čudilo, bila je da istodobno donacijama podupire i vladajuće i oporbene stranke.
No unutar HUP-a godinama je ključalo, iako je prema vani udruga ostavljala dojam stabilne organizacije, a kulminacija se dogodila izbijanjem afere seksualnog uznemiravanja, za koje je jednog od čelnih ljudi u sustavu, Bernarda Jakelića, prijavilo 15 zaposlenica HUP-a. Iz tog događaja iskristalizirale su se i podjele koje su vidljive i iz najnovijih događanja. Roglić je bio veliki zaštitnik Jakelića, što potvrđuje i informacija iz HUP-a da je na kraju čak tražio i da djelatnicama koje su pokrenule skandal uruči i otkaze. Za stišavanje afere bili su i tadašnji glavni direktor Davor Majetić, pa dosta neočekivano čak i prva žena HUP-a, predsjednica Gordana Deranja. Svi su oni odobrili isplatu milijunske otpremnine Jakeliću, što je izazvalo revolt među članovima. Rezultat je bio odlazak Majetića, ali i stopiranje promjena statuta pokrenutih kako bi se Gordani Deranji omogućilo natjecanje za još jedan predsjednički mandat. Od osnutka HUP-a se, naime, vodilo računa da nijedan poslodavac u HUP-u ne dominira i da ih je što više aktivno u prezentaciji stavova i interesa, te su stoga i mandati predsjednika bili ograničeni na dvije godine, s mogućnošću obnašanja dva mandata. Mnogi su članovi, primjerice Željko Čović (Pliva), Franjo Luković (Zagrebačka banka) i Emil Tedeschi (Atlantic), na toj poziciji ostali tek godinu dana. Deranja je, pak, za predsjednicu izabrana u rujnu 2014., a iako je većina bila zadovoljna njezinim kritičkim nastupima i jasnim postavljanjem zahtjeva prema vladama, neovisno o tome jesu li one s lijevim ili desnim predznakom, usprotivili su se da jedna osoba neograničeno dugo vodi HUP. Njezin je mandat, dakle, bio rekordno dug, na poziciji predsjednika provela je čak šest godina. Koliko je uskraćivanje daljnjeg povjerenja za predsjedničku funkciju bilo teško za nju, jer je htjela novi višegodišnji mandat, potvrđuju i njezina emotivna reakcija i suze kad su joj ostali čelnici dali do znanja da neće proći njezina inicijativa da se ukine broj i trajanje predsjedničkih mandata u HUP-u.
Sad, nakon što je svoju tvrtku Tehnomont iščlanila iz HUP-a, kaže da to više nije HUP koji je nekad bio i više joj se “ne stoji tu”. Koji su bili motivi ostalima za povlačenje iz HUP-a? Za Antu Vlahovića među poslodavcima vlada uvjerenje da je, uz to što je navodno bio blizak sa smijenjenim Majetićem, dodatno pogođen činjenicom da je na Majetićevu poziciju postavljen Damir Zorić, koji je došao iz koncerna Agram, glavnog konkurenta Vlahovićeva Croatia osiguranja. Nije potpuno razvidan motiv Vujnovca i priključenje njegove Enne krugu nezadovoljnika, jer dosad njegove osobne ambicije vezane uz vladanje HUP-om nisu bile primjetne. U slučaju Fortenova grupe motiv se nalazi u nezadovoljstvu time što lani, kad su se prikupljale kandidature za predsjednika koji bi naslijedio Deranju, nije prošla inicijativa za Fabrisa Peruška, predsjednika uprave Fortenove. Razlog je bio formalne naravi, s obzirom na to da Peruško nije ispunjavao ključni kriterij, nije bio dvije godine na čelnoj poziciji članice, što je rezultiralo time da je Fortenova izgubila dominantnu poziciju u HUP-u kakvu su nekad imali Todorić i njegov Agrokor. Treba podsjetiti da je Todorić nakon dva predsjednička mandata dobio i status počasnog predsjednika, koji mu je nakon kraha Agrokora i raspisivanja tjeralice za njim prije tri godine stavljen u mirovanje, čime je i formalno nestao njegov utjecaj u HUP-u.
Nakon samoinicijativnog odlaska stare jezgre HUP-a okupljene oko Roglića, svojih pet minuta dočekao je Emil Tedeschi. Njegova reakcija na puč bila je trenutačna i učinkovita s obzirom na to da je istupio s porukom poslodavcima da ostanu u HUP-u i kritizirao namjere pučista. Tedeschi je, inače, bio najmlađi među dosadašnjim predsjednicima HUP-a, imao je jedan mandat prije 15 godina. Za smirivanje kaosa i ostanak većine članstva bile su važne i poruke Mihaela Furjana, predsjednika uprave Plive, koji je bio i jedan od kandidata za nasljednika Deranje na prošlogodišnjim izborima. Među članstvom HUP-a prepričava se njegova poruka da neka se ne brinu zbog financijskog efekta koji će uslijediti zbog odlaska velikih “teškaša” jer će on, ustreba li, nadoknaditi taj gubitak i osigurati nesmetano funkcioniranje HUP-a.
Iako o tome javno ne komuniciraju, jer je riječ o dobrovoljnoj interesnoj udruzi, u ovom trenutku HUP muči i naplata članarina zbog otežanih uvjeta poslovanja u vrijeme korona krize, a među onima koji kasne s uplatama je navodno i Roglić. Njemu je, prema pojašnjenjima koja je iznosio proteklih dana, problem plaćanja u HUP-u upravo i bio glavni argument za povlačenje iz HUP-a jer tvrdi da prevlast sve više dobivaju mali, koji plaćaju minimalne iznose, te je neizdrživo da njihov glas u HUP-u vrijedi jednako kao glas onih koji plaćaju godišnje članarine od pola milijuna kuna, koje im osiguravaju status izravne članice u Vijeću članica. Otkriva se, međutim, da je i sam Roglić proteklih godina uživao u povlaštenom položaju za velike članice te da je plaćao 75.000 kuna i pritom imao utjecaj poput onih koji su plaćali velike članarine od pola milijuna kuna. Taj status toleriran mu je, navodno, stoga što je jedan od osnivača HUP-a i bio je aktivan u javnim nastupima. No mnogi će iz vrha HUP-a danas reći da je Roglić imao status u HUP-u poput onoga koji je u EU imala Velika Britanija i da je uvijek bio korak do Brexita.
Roglić čak i sad nastavlja s posebnim statusom, pa prilično apsurdno zvuči da vođa puča i onaj koji je najviše lobirao za hitni izlazak članstva iz HUP-a još za svoj Orbico nije poslao istupnicu, nego je i dalje formalni član HUP-a!? Što o tome sad misli Vlahović ili Peruško, koji su si sami izbili moćnu polugu u pregovorima s Vladom, jer su istupili iz HUP-a, koji je ostao jedini partner iz redova poduzetnika u pregovorima s Vladom i sindikatima, vidjet će se uskoro. U HUP-u neslužbeno kažu kako formalno nakon podnošenja istupnice imaju rok od tri mjeseca u kojemu se mogu predomisliti.
