Domovi onemoćale aristokracije znak su da se bliži kraj tranzicije

Sretoh frenda, agenta za nekretnine. Što ima novo, eto pokušavam nekako kupiti stan, da se draga i ja skućimo. Kaže, kud baš sad, da ovakvu balončinu, ovako sulude tražene cijene, nikad nije vidio, da se to naprosto mora ispuhati. Posreduje već dvadesetak godina, inače kaže da mu je specijalnost prodaja stanova za koje ljudi i ne znaju da ih žele. Skoro da je postao psiholog, plus znanje što se od nekretnine, i za koliko love, može napraviti da klijent dobije što želi, plus iskustvo, i to je to. Mjesecima najmanje dva dana u tjednu gledajući ponudu na Njuškalu i stranicama agencija ja sam pak stekao uvid u dvije Hrvatske. Bogata naprosto plati koliko se traži, kupi što želi, a ostali... Zapravo, nagledao sam se “onemoćale aristokracije”. Prije dvadesetak sam godina znao ponekog vlasnika dvjestotinjak predivno namještenih kvadrata koji počne imati problema u poslu, kasnije jedva da ima što jesti, ali se grčevito drži centra Zagreba. Jednostavno odbija prodati, kupiti manje kvadrata u centru ili istu kvadraturu malo dalje, pa živjeti kao čovjek od novca koji mu ostane nakon dvije transakcije.