Drugi stup je obmana: Njime smo već financirali i zapošljavali strance

Kad su se početkom 2000-ih i u Hrvatskoj vodile rasprave o uvođenju osobne kapitalizirane štednje za mirovine, ovaj je autor bio za to dušom i srcem. Privatni mirovinski fondovi doista su se činili kao dobro osiguranje “za stare dane”, kao nešto suvremeno i temeljeno na tržišnim pravilima i odnosima.

Danas, 15 godina kasnije, taj se dio mirovinskog osiguranja čini kao neuspjeli društveni i politički eksperiment. Kao teatar apsurda.

Drugi stup je postao neuspjeli eksperiment

Njegove teške kontradikcije osobito je razotkrila velika kriza koja je započela 2008. i traje do danas. Ako ga i ne bi trebalo ekspresno ukinuti, drugi mirovinski “stup”, u najmanju ruku, trebalo bi temeljito preispitati.

Zašto kažemo da se osobna kapitalizirana štednja u Hrvatskoj pretvorila u teatar apsurda? Ponajprije treba podsjetiti da je država zaposlenicima koji uplaćuju mirovinsko osiguranje zakonom prenijela jednu četvrtinu doprinosa sustavu generacijske solidarnosti – dakle, darovala im je dio tog posebnog poreza.

Novac koji se slijeva u obvezne mirovinske fondove ili drugi stup mirovinskog osiguranja je do tada pripadao državi, a od tada je postao privatna imovina pojedinaca.

No opet s poreznom olakšicom: on se iz bruto dohotka izdvaja prije obračuna poreza i prireza, dakle oslobođen je bilo kakvog oporezivanja. Čim se to dogodilo bilo je jasno da će novac koji odlazi u drugi stup manjkati prvom stupu.

Zato je država drugom stupu uvela “financijsku represiju”, obvezu da za otprilike tri četvrtine uplata kupuje državne obveznice, s kojima se onda podmiruje i manjak u prvom stupu. Na te obveznice država plaća kamatu.

A tko osigurava novac za isplatu obveznica i njihovu kamatu, i to s “deviznom klauzulom”? Ponovo porezni obveznici, a među njima i sami vlasnici drugog stupa. Na jednoj strani, u fondovima, zaposlenici štede, a na drugoj strani plaćajući porez, tu štednju i prinos na nju sami plaćaju. Pa se čovjek pita: a gdje je tu zapravo štednja?

Zbog nakupljenih smo obveznica stigli u smeće

Posebno je pitanje stvarne vrijednosti ušteđena novca. Ulaganje novca drugog stupa u državne obveznice, sa stanovišta upravljanja rizikom, za drugi stup se činilo apsolutno sigurnim. No što su fondovi više kupovali državnih obveznica, to je država bila zaduženija, a s tim su i njezine obveznice postajale manje sigurne.

Do danas tih se državnih obveznica toliko nakupilo da im je rejting pao na razinu “smeća”, a to znači da ih mirovinski fondovi uopće ne bi smjeli kupovati!

Cijelo to vrijeme pet postotnih poena nekadašnjeg doprinosa za mirovinsko osiguranje manjkalo je prvom stupu ili sustavu međugeneracijske solidarnosti. Taj novac država je posudila od drugog stupa, a to znači da će ga drugom stupu morati vratiti porezni obveznici.

Oni će platiti i kamatu na te obveznice koja čini prinos ili kapitalnu dobit drugog stupa.

Drugi stup stajao porezne obveznike osam milijardi kuna

U 2014. godini drugi mirovinski stup stajao je hrvatske porezne obveznike oko osam milijardi kuna: 4,6 milijardi za nadoknadu nedostajućeg novca prvom stupu i do 3,5 milijardi kuna prinosa. (Nešto tog prinosa dolazi i od ulaganja u dionice i druge fondove, ali očito vrlo malo.)

Glavno pitanje koje se postavlja u vezi drugog stupa glasi: može li si to zemlja priuštiti? Kako sad stvari stoje, očito ne može. Jer, brzina rasta deficita i zaduživanja je takva da vodi zemlju u bankrot. A u tom rastu drugi je stup najveća stavka s najbržim, automatskim i nezaustavljivim rastom.

Kad je drugi stup osnivan, svi su mislili, pa i ovaj autor, da će njegovi fondovi ulagati novac na hrvatskom tržištu kapitala, da će financirati privredu i stjecati zaradu na rastu privrede i rastu dobiti i vrijednosti njezinih dionica.

Nažalost, hrvatsko tržište kapitala doživjelo je potpunu katastrofu, do 2007. napuhivanje cjenovnog balona bez ikakve kontrole, a potom 2008. kolaps od kojega se do danas nije oporavilo.

Danas se vidi da su fondovi drugog stupa u dionice hrvatskih tvrtki i korporativne obveznice uložili tek jednu desetinu svoje štednje. A gotovo jednako toliko novca uložili su u dionice i investicijske fondove – u inozemstvu!

Iz Hrvatske se odlilo više od deset milijardi kuna štednje u drugom stupu, razvijajući tuđa gospodarstva i zapošljavajući strance.

Ponovno, sa stanovišta sigurnosti ulaganja, to je posve opravdano. Sa stanovišta nacionalnih potreba - neprihvatljivo.