Premda se u ovom trenutku zbrajaju samo troškovi njihova smještaja, prehranjivanja i zdravstvene skrbi, više je svjetskih autoriteta prošlog tjedna najavilo dugoročno pozitivne ekonomske učinke migracijske invazije s Bliskoga istoka na sjever Europe.
- S ispravnim politikama, razdoblje demografskih promjena može biti pogon ekonomskoga rasta - izjavljuje Jim Yong Kim, predsjednik Svjetske banke.
Očekujući dolazak i naseljavanje najmanje pet milijuna imigranata u eurozoni, eksperti Credit Suissea izračunali su 0,2 do 0,3 posto viši BDP od dosad projektirana. Jednako optimističnu viziju daje Fabio Balbone, ekonomski analitičar britanskoga HSBC-a. U studiji „EU migracijska kriza“ koja je objavljena prošloga tjedna, ukratko, kaže ovako: ostarjela Europa u nastupajućem desetljeću stječe pomlađene radno aktivne potencijale koji bi mogli uvećati BDP za 300 milijardi eura, riješivši pitanje sve praznijih mirovinskih fondova.
Pozitivne strane tzv. izbjegličke krize zasad se sagledavaju isključivo u bankarskim krugovima, koncentriranim na novčane rashode i prihode koji ne poznaju nacije, religije, kulture i državne granice. No te bankarske kalkulacije nailaze na razumijevanje jedino u britanskim i američkim medijima.
Manje skloni moraliziranju, fenomen svode na pragmatičke demografske motive. Velika Britanija u nekoliko posljednjih godina prihvatila je samo 20.000 azilanata iz zaraćene Sirije jer se njezina ekonomija ne odigrava u rapidnom starenju stanovništva poput država na europskom kopnu. Švedska, naprotiv, samo u gradu Soedertalje s 90.000 domaćih stanovnika, od 2011. naselila je 30.000 sirijskih azilanata od čije se djece očekuje da preuzmu među Šveđanima i Europljanima manje popularne poslove.
Europa treba još mladih arapskih radnika
Seoba arapskih naroda pak posebno je pogodna za Njemačku koju do 2060. čeka deficit od 10 milijuna ljudi, najveći u Europi – u najboljoj varijanti, 16 posto manje od sadašnjega stanja. Znači da 800.000 udomljenih Arapa do listopada 2015. ni približno nije dovoljno za nacionalnu ekonomiju koja se od Drugoga svjetskoga rata, oslanja na uvezenu radnu snagu.
Posljednji slučaj masovnoga njemačkoga udomljavanja potječe iz 1991., kada je iz porušenoga SSSR-a nagrnulo 200.000 Židova.
Budući da se Hrvatska pridružila moralno-političkom sagledavanju epohalnoga procesa, medijska pozornost uporno je usmjerena na humanitarnu dimenziju masovnoga tranzita preko Balkana. Zato su javno publicirane bankarske prognoze primljene krajnje ravnodušno. Kako reče jedan od vodećih ekonomskih komentatora u Hrvatskoj, riječ je o svojevrsnom i prilično samovoljnom „vračanju“ nad fenomenom čije se posljedice zapravo ne mogu sagledati.
Profesor Ljubo Jurčić jedan je od rijetkih koji bez ikakve skepse tvrdi da su optimističke prognoze apsolutno ispravne.
- Svaka pametna država odavno računa na imigraciju. U SAD-u se to javno radi: raspisuju se natječaji za imigrante određenoga profesionalnoga profila, dok Njemačka svoju potražnju uvija u humana i moralna europska načela.
Zaštitnička Merkel i odbojna Skandinavija
Činjenica da postoji gomila nezaposlenih Europljana, ne znači ništa. Naime, azilanti koje Njemačka prihvaća imaju mnogo skromnije socijalne, statusne i financijske zahtjeve od autohtonih europskih država. Istina da je teško to očekivati, ali ni Hrvatskoj ne bi škodio određeni kontingent radno sposobnih izbjeglica - veli Jurčić u razgovoru za Express.
Kako bilo, raskorak između anglosaksonskoga pogleda na stvari i zaštitničke, majčinske, humanitarne retorike Angele Merkel prema “ranjivim“ kategorijama došljaka, ne skriva neke indikativne karakteristike arapskih masa koje prolaze preko Balkana.
Činjenica da je 24 posto djece s očevima i majkama, govori da se ne namjeravaju vratiti u stare zavičaje, za razliku od tradicionalnih imigranata koji su europske zarade slali svojim obiteljima. Kao drugo, raspolažu određenim budžetima za putne troškove od više tjedana i mjeseci.
Bandić populistički ponudio vikendicu
Čak ne znajući gdje je Njemačka točno, vođeni su dobrim obavijestima o ključnoj destinaciji velike potražnje i društvene dobrodošlice. U tom kontekstu vrlo je poučno da se većina arapskih kolonista razmješta u najnapućenijim industrijskim centrima koji će visokom urbanom kulturom najlakše “progutati“ tradicijski prtljag starih arapskih domovina. Sve govori, nakon nekoliko desetljeća bit će to, koliko uzoriti Nijemci, toliko bogomdani turisti na Jadranu.
Za Hrvatsku je nevolja da njeni vodeći politički faktori kopiraju samo demonstrativna ponašanja, ne ulazeći u racionalnu potku Europe. Tako je Milan Bandić, zagrebački gradonačelnik, na pojavu arapskih masa kod Tovarnika ponudio smještaj u svojoj vikendici, ugledavši se na Martina Patzelta, najbližega suradnika Angele Merkel.
Naime, održavajući humanizam u prvom planu grandioznoga demografskoga kretanja, Patzelt je ovoga lipnja u vlastitoj kući udomio dvoje Eritrejaca. Velikodušna gesta potpuno je zasjenila pitanje: otkud Eritrejci u priči koja uporno apostrofira sirijski rat i bjegunce pred ISIL-om?
Da misterij bude još zagonetniji, BBC izvještava da su Eritrejci po brojnosti podjednaki sirijskim azilantima na njemačkom teritoriju. Stizali su Sredozemljem preko Italije i Grčke, uživajući prednost pred turskim kampovima koji se upravo sada prazne. Njihova masovna mobilnost pak započela je kada se Svjetska banka (sinonim za američki financijski kapital) uključila u jeftino kreditno premještanje stanovništva iz pustinjskih u plodna zemljopisna područja pod kontrolom lokalnih režima.
Bez mnogo pitanja o zbivanjima koja su pokrenula golem premještaj stanovništva s azijskoga i afričkoga kontinenta u Europu, različiti pogledi na beskonačne arapske kolone posvađali su dva odlučujuća politička faktora Hrvatske.
SDP velikodušno ispraća arapske kontingente između srbijanske i slovenske granice prešućujući svoju susretljivost prema ekonomskim potrebama europskoga sjevera, dok Pantovčak na hrvatskom teritoriju uporno nastoji izgraditi novo „predziđe kršćanstva“, ustrašen, na jednoj strani, za vjersko-kulturni identitet europskoga globala, na drugoj – za sigurnost vlastitih država od mogućih terorističkih uljeza.
Jedini problem koji zaokuplja balkanske zemlje na tranzitnim rutama svodi se na ilegalce. Pokazuju proturječja u, tobože, harmoničnom braku schengenskoga graničnoga režima i slobodnoga poduzetništva koje Europa proklamira.
Jedni spašavaju život, dok drugi samo traže posao
U Hrvatskoj je, naime, spoj izgledao savršen još u rujnu 2013. kada su ulovljena četiri krijumčara koja su iz Srbije u Hrvatsku i dalje u Sloveniju transportirala 64 ilegalca, kako optužnica veli, u samo 12 dana zaradivši 34.000 eura.
Ali val koji je ovoga ljeta pljusnuo iz turskih kampova, ekonomsku je dobit izbacio iz transportnoga podzemlja.
Nikada se više neće ni približno utvrditi koliki je udio nesretnika u bijegu od ratova i terora, a koliko je ljudi koji će nesumnjivo stimulirati procvat “crnoga rada“ u Europi. „Ekonomski emigranti“, piše EU-komisija na svojim službenim stranicama, “potrošili su enormne svote novca na krijumčare u Europu, bez obzira na rizike putovanja“.
Krijumčarima donose 150 milijuna eura
Osim što se priznaje da nisu puka sirotinja, osuđena na pješačenje od nemila do nedraga, riječ je o najvećoj profitabilnoj stavki u ilegalnim transportnim uslugama koje svojim organizatorima, kako su izračunale agencije UN-a, na 55.000 ilegalaca donose 150 milijuna eura na godinu.
Budući da je kroz Hrvatsku u mjesec dana ušlo 210.000 izbjeglica, lako je izračunati koliko se od njihove pojave kod Tovarnika ubrzala dobit nevidljiva biznisa koji zajedno s bankovnim računima ne poznaje granice.
Iskazalo se to ponešto u Srbiji, posljednjoj balkanskoj zemlji koja je ljetos ponešto profitirala na razumijevanju europskih potreba: najezda ljudi donijela je zarade pečenjarnicama, improviziranim svratištima, kafićima oko njihova epicentra na beogradskom željezničkm kolodvoru. Dakako, slobodno ubrani novci nisu oporezovani i iskazani u državnom proračunu.
- Hrvatska je prva zemlja u kojoj je sve besplatno, reklo je više emigranata pred TV ekranima, ne skrivajući zapanjenost. Bilo je to prvo arapsko iskustvo sa zemljom EU-a koja, obuzeta matafizičkim pitanjima nacije i države, uporno odbija najbanalnije ekonomske činjenice.
