Pod nekim drugim okolnostima vjerojatno bi zajedno negdje večerali izmjenjujući iskustva i, možda, ideje kako da negdje nabrzaka okrenu neku kunu. Ili franak. Ovako, zahvaljujući deviznoj lavini pristigloj izravno sa švicarskih Alpa ovih se dana gledaju gotovo preko nišana.
S jedne strane dužnici koji su podizali kredite vezane uz švicarski franak.
S druge strane bankari koji su im te kredite odobravali.
U sredini, opet iznenađen kako se problemi ne rješavaju sami od sebe, uplašeno stoji premijer Zoran Milanović ne usuđujući se trznuti previše kako ni jedni ni drugi ne bi zapucali. No, u suštini su oni zapravo jedna te ista ekipa.
Prvo su tu dužnici koje se ovih dana najbolje može čuti kroz udrugu Franak. Ljudi koji su podizali dugoročne kredite vezane uz švicarsku valutu i koje je vrlo ozbiljno pogodila iznenadna aprecijacija. Svakako iznimno neugodan događaj koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim i koji je tim dužnicima na leđa bacio golemu obavezu.
Ta je obaveza posljedica uvjeta pod kojima su ti dužnici podizali dugoročne kredite. Najvažniji među tim uvjetima bila je osjetno niža kamatna stopa u usporedbi s čistim kunskim kreditima te onima vezanim uz euro. Nemoguće je zamisliti da se velika većina njih nije zapitala "dobro, zašto je tolika razlika u kamatnim stopama između kredita vezanih uz franak i onih vezanih uz euro?" I da im bankari na to njihovo pitanje nisu odgovorili kako je u slučaju franka riječ o mogućem volatilnijem kretanju tečaja.
Nastavak kolumne Karla Vajdića pročitajte na portalu Forum.tm.
