U izvještaju naslovljenom “Gospodarstvo u službi jedan posto stanovništva” britanska nevladina organizacija Oxfam objavila je da je 2015. imovina jedan posto najbogatijih na svijetu premašila imovinu preostalih 99 posto.
Ništa neočekivano, zapravo, trend koncentracije sve većeg imetka u sve manje ruku traje otkako su otpuštene sve zakonske kočnice gomilanju kapitala.
U ovom slučaju iznenađuje činjenica da se proces koncentracije imetka (kapitala, moći) ubrzao.
Naime, Oxfam je bio predvidio da će jedan posto stanovništva posjedovati više od ostatka svijeta 2016., a zbilo se to, vidimo, godinu dana ranije. O kakvom je ubrzanju riječ razvidno je iz sljedećeg. Godine 2010. najimućnijih 388 ljudi je posjedovalo isto koliko i polovica najsiromašnijih.
62 osobe posjedovale su isto kao i pola sirotinje
Pet godina poslije, 62 osobe posjedovale su jednako kao i najsiromašnija polovica svjetskog stanovništva. Od početka 21. stoljeća, stoji u izvještaju, najsiromašnija polovica čovječanstva iskoristila je manje od jedan posto ukupnog povećanja svjetskog bogatstva, dok je jedan posto najbogatijih podijelio polovicu tog povećanja.
O čemu se ovdje radi? Kakve su to ekonomije, kakva društva koji potiču i omogućuju ovu suludu nejednakost? Zar je doista cilj svega ovoga što kolokvijalno nazivamo društvom i napretkom da na kraju, a kraj se kao što vidimo približava brže od svih predviđanja, jedan čovjek posjeduje koliko i ostatak čovječanstva. I što onda kad jedan prigrabi sve?
Najteže bolesti se mogu iskorijeniti, ali...
U uvodu knjige Tima Kassera “Visoka cijena materijalizma” Richard Ryan piše kako danas čovječanstvo raspolaže s dovoljno materijalnih sredstava da nahrani, obuče, osigura smještaj i obrazovanje svakoj osobi na Zemlji. Štoviše, postoje globalni kapaciteti da se unaprijedi zdravstvo, pronađe lijek za glavne bolesti te da se očisti okoliš. To više nije utopija, tvrdi Ryan, već činjenica koju se nerado i rijetko spominje, još rjeđe se o njoj debatira.
Umjesto toga, svjedočimo postojanju dvaju suprotstavljenih svjetova. “Prvi” svijet su društva obilja, luksuza i materijalnih viškova, dok “treći” svijet obilježavaju obespravljenost, siromaštvo i patnja. Unutar siromašnih zemalja “trećeg” svijeta, međutim, postoje izolirani džepovi obilja i luksuza rezervirani za privilegiranu manjinu.
Ekonomiju koja je dovela do ovog neprihvatljivog jaza Ryan naziva ekonomijom “pobjednik uzima sve”, gdje je glavni cilj pojedinaca uzeti za sebe sve što mogu: svakome u skladu s njegovom pohlepom. U takvoj ekonomiji i društvima sebičnost i materijalizam više se ne smatraju moralnim nedostacima nego glavnim ciljevima života.
Podaci o tome koliko hrvatskih novobogataša posjeduje imetak koji odgovara imetku polovice najsiromašnijih građana ne postoje, no vjerojatno brojka ne odskače mnogo od spomenute šezdesetdvojice iz Oxfamova izvještaja. I ne treba previše mozga da se shvati koliko ima onih kojima je ova država donijela dobra i koristi, a koliko onih koje je gurnula na egzistencijalni rub i preko njega. Tu posve sigurno pratimo globalni trend.
Pa ipak hrvatskim građanima nisu zanimljive teme poput rastućeg socijalnog jaza i siromaštva te politike i ekonomije koje ih omogućuju. O tome se ovdje ne vode rasprave, mediji to jedva spominju.
Kao društvo bavimo se i mnogo energije trošimo na bizarne teme, teme nedostojne čovjeka. Naprosto je nevjerojatno da su imbecilne izjave koje čujemo ovih dana, od one kako je upravo sjajno što su čelni ljudi države prakticirajući katolici do one o popisima izdajnika nacionalnih interesa i obaveznoj participaciji branitelja u svim razinama vlasti i državnim službama, da su to doista ozbiljne izjave. Ozbiljne u smislu da odražavaju prave interese onih koji ih plasiraju i stoje iza njih.
Prije će, naime, biti da su to kosti koje nam bacaju puna dva desetljeća, uvijek iste, stare, potpuno oglodane kosti, no mi ih još uvijek spremno prihvaćamo, otimamo se za njih i zahvalno ih glođemo.
Vladu sastavljali tajnu, a mandatara nismo ni birali
Pitanje je što se krije iza spomenutih i njima sličnih izjava. Ništa dobroga, kladim se, to jest ništa što će koristiti većini hrvatskih građana, nama koji činimo onih 99 posto koje se ništa ne pita, i u čiju se korist ne donose zakoni, kroje politika i ekonomija.
O čemu je tu riječ, otkrit će nam prvi potezi vlade čijeg mandatara nismo birali, koja se sklapa daleko od očiju javnosti, po hotelima i birtijama, kao da je riječ o kriminalnoj organizaciji, a ne o vladi više ili manje suverene, samostalne države.
Uostalom, što očekivati od vlade kojoj je na čelu korporacijski menadžer i čiji je izgledni ministar gospodarstva lobist TTIP-a (sporazuma koji dodatno poništava opće interese i demokraciju u korist korporativnih interesa), nego da radi ono što zna i u interesu miljea iz kojeg potječu.
Otišao po instrukcije prije nego što su ga izglasali
To znači u interesu grupacija kojima su do jučer vjerno služili, i kojima je mandatar otrčao na noge u Kitzbühel po instrukcije i prije nego što je potvrđen u Saboru.
Očekivati od takvih ljudi da se preko noći “prešaltaju” i da počnu raditi u interesu većine građana naprosto je glupo. Kao što je glupa logika kojom se tješe mnogi, prema kojoj će ti ljudi, ako su već znali natrpati svoje džepove i džepove gazda, znati natrpati i naše džepove.
Vjerujem, međutim, da je bliže istini crnohumorna replika “podvaljena” mandataru Oreškoviću, kojom on bankare u Kitzbüehlu obavještava da će preostala javna dobra u Hrvatskoj strpati u jedno poduzeće (holding) i prodati ga.
Kako bilo, blagodati obećanog ekonomskog rasta, bude li ga, nećemo osjećati svi nego samo neki, zapravo onih jedan posto.
