Zbog toga nema jamstva da problematika demografije i migracija neće biti zanemarena pri donošenju javnih odluka. Međutim, čak i kad bi sva tri spomenuta iskrivljenja bila na djelu, to još ne bi značilo da smo identificirali donositelje političkih odluka kojima je emigracija u interesu. Samim time, pojava emigracije velikih razmjera nije indikator da u zemlji postoje politički parazitoidi.
Prije nego što nastavimo (teorijsku) potragu za politikama i političarima kojima bi emigracija mogla biti u interesu, pogledajmo brojke. Slika 1 pokazuje promjene broja stanovnika po zemljama EU u proteklih deset godina, a slika 2 pokazuje da su te promjene usko povezane s dostignutom razinom gospodarskog razvitka mjereno realnim BDP-om po stanovniku u EU (svaka točka na slici 2 je jedna zemlja članica EU).
Podaci na slikama šalju jasnu poruku: na integriranom i razmjerno napučenom području kao što je EU, zemlje s višom razinom gospodarskog razvoja privlače stanovnike, dok ih zemlje s nižom razinom razvoja gube. Pri tome je ključna dostignuta razina razvitka, a ne trenutna brzina razvoja. Stoga treba razlikovati gospodarski rast i razinu razvijenosti. Na primjer, Rumunjska jako brzo raste, ali gubi ljude. Finska se jako sporo oporavlja od krize, ali Fincima se ne ide nikamo izvan Finske.
Uska veza između promjene broja stanovnika i razine razvoja na slici 2 pokazuje da se s Hrvatskom (crveni krug) ne događa ništa neobično. Hrvatski krug dodiruje liniju očekivane vrijednosti, što znači da su odnosi u Hrvatskoj tipični – očekivani s obzirom na događaje u EU. Podatak pokazuje da pad službenoga broja stanovnika za oko 4% približno odgovara očekivanoj vrijednosti, s obzirom da realni BDP u Hrvatskoj dostiže tek oko 60% prosjeka EU.
Gledano po zemljama, najveći rast stanovnika ima najbogatiji Luksemburg. Zatim slijede zemlje visoke razine razvitka i imigracije poput Norveške, Švicarske, Islanda (u analizu su uključene i zemlje EEA pri čemu treba imati u vidu da Islanđani imaju daleko najveću stopu nataliteta u Europi). U toj su skupini i Irska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i zemlje čiji je rast stanovništva najuže povezan s rastom broja potomaka migranata i neposredno s migrantskom krizom (Belgija, Cipar i Malta).
S druge strane, najveći pad broja stanovnika imaju zemlje za koje se to zbog niske razine gospodarskog razvitka i očekuje – Bugarska, Rumunjska te Litva i Latvija: to su ove dvije točke u donjem dijelu slike 2: one imaju čak i veći pad broja stanovnika nego što se očekuje s obzirom na razinu razvitka.
Optimistična hipoteza: političari su racionalni i dugoročno ipak sposobni
Pišući prvi put o ovim odnosima neposredno prije ulaska u EU (1. 7. 2013.) - tad u očekivanju prvog većeg vala emigracije - pretpostavio sam da će prijetnja gubitka poreznih obveznika utjecati na pozitivnu promjenu ponašanja političara. Hipoteza je glasila: ako su se prije međunarodne integracije, dok su nevidljive tarabe na granicama držale ljude kao ovce u torovima, političari mogli ponašati komotno - prepuštati se nepotizmu, korupciji, lošim politikama, neracionalnim državnim investicijama, ne mariti za glasače i razvoj društva - sad će to prestati činiti.
Vjerovao sam da će im ekonomska politika biti sve važnija i da će tad eskalirajući svjetonazorski sukob Karamarka i Milanovića biti zadnji krik umiruće crveno-crne Hrvatske. Logika u mojoj naivnoj glavi govorila mi je da će (ključni) političari vrlo brzo shvatiti kako je nužno poboljšati ekonomske politike i ući u natjecanje radi podizanja razine gospodarskog razvitka kako bi se usporio odljev ljudi, odnosno gubitak glasača i porezne osnovice.
Gotovo pet godina kasnije znamo da se to nije dogodilo. Doduše, ambijent se malo promijenio. Ustaše i partizani nisu više u prvom planu. Od kraja 2014. u Hrvatskoj se usporedo s emigracijom pojavio i gospodarski rast i rast broja zaposlenih. Međutim, razina razvoja u odnosu na prosjek EU nije se promijenila. Cijela EU se gospodarski razvija pa je poticaj za emigraciju, koji zavisi o relativnom odnosu razvijenosti, a ne o trenutnom rastu u zemlji, još snažan. To se osobito vidi u regijama koje razvojno stoje lošije unutar Hrvatske (iz Zagreba i Dubrovnika se, relativno gledano, malo emigrira).
Gotovo pet godina je mnogo. Unatoč malim pomacima nabolje, i dalje u zraku visi pitanje zašto se nije napravilo više. Zašto, u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, naš politički stroj nije proizveo brži izlazak iz krize i rast koji bi nas uvjerljivije približio prosjeku EU? Slijede četiri moguća objašnjenja od kojih samo jedno ukazuje na mogućnost utjecaja (nekih) političara kojima bi emigracija mogla biti u interesu.
Prvo tumačenje: kasna reakcija
Prema ovom tumačenju, sve se odvija prema predviđanju iz 2013., ali su društveni procesi spori, pa još ne vidimo sve efekte. Gospodarski oporavak je tu, radne snage već nedostaje, proračun se solidno prilagođava, provedena je i porezna reforma, javni dug je u padu. Namjerava se uvesti euro, radi se u cilju smanjenja administrativnih opterećenja, plaće rastu (doista, plaće isplaćene u prosincu rasle su više od 5% realno u odnosu na prosinac 2016.).
Hrvatska pri tome raste na zdravijim osnovama nego prije krize jer nemamo tekući deficit nego suficit u odnosima s inozemstvom. Sve će to dati rezultate, samo treba biti strpljiv. Optimisti će povjerovati u ovo objašnjenje, a ostali će se ipak pitati nije li sve to premalo i prekasno.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Briga političare za emigraciju,dok ima stričeva,kumova,rodjaka i plavih kuverata i 158 sitnih partija za kupovinu pokradenim parama.GOD BLESS, ZNA SE.