Danas je Hrvatska integrirana u zajednicu u kojoj se ljudi, kao i kapital, više-manje slobodno kreću. Smanjenje transportnih i transakcijskih (informacijskih) troškova otvara mogućnosti za nove oblike dnevnih, tjednih i drugih privremenih migracija, razdvajanje lokacijskog središta rada i života, eksperimentiranje mladih, a možda i onih starijih s odlaskom na dio školovanja, rada i života u inozemstvo.
Jednom riječju, mobilnost u EU (točnije: mogućnost za mobilnost) eksplodira, osobito za visokoobrazovane, a to ima gospodarske, političke i socijalne posljedice koje još nismo u stanju osmisliti i dokučiti. Rad poput ovdje prikazanog ne bavi se prirodom modernih migracija u okviru EU, nego uzima registraciju u drugoj zemlji članici kao zadani kriterij mjerljivog koncepta-varijable "emigracija".
Međutim, podaci u tablici 1 pokazuju o kako je složenom fenomenu riječ. Tablica 1 je izvadak iz tablice njemačkog statističkog ureda i pokazuje da je nakon ulaska Hrvatske u EU uslijedila eskalacija do 57.000 prijava građana Hrvatske u Njemačkoj 2015. i 2016., ali su taj priljev pratili i odljevi koji su se stabilizirali na razini od oko 25.000 ljudi na godinu. Dakle, nakon ulaska u EU povećao se "promet" ljudi u svim smjerovima i saldo s Njemačkom nije blizu 60, nego je bliže 30 tisuća osoba na godinu.
Naravno, ne možemo znati jesu li se neki od tih 25 tisuća "zauvijek" vratili u Hrvatsku, kao što ne znamo ni koliko ljudi od onih koji su trajnije otišli dolazi svaki drugi vikend i za praznike vrebajući prvu priliku za povratak. Podaci postavljaju puno više pitanja nego što daju odgovora.
Zbog toga sam početkom ove godine pokušao indirektnim korištenjem podataka o učenicima u školama procijeniti trajnu emigraciju preko kriterija nestale djece te sam došao do brojke između 40 i 50 tisuća trajno otišlih čiji je centar cjelokupnog života usidrenog oko djece sad negdje drugdje. Naravno, broj trajno otišlih mora biti veći od tog, jer je dio ljudi preselio središta svojih života drugdje, nevezano uz djecu, odnosno bez njih.
Ako je suditi prema podacima u tablici 1, na 1 povratnika iz Njemačke dolazi oko 2,3 onih koji tamo odlaze (=57/25), ako pretpostavimo da se u Njemačkoj odjavljuju svi oni koji se vraćaju u Hrvatsku (a i to je metodološki kriterij koji treba dodatno istražiti). U četiri godine, od 2013. do 2016., saldo u njemačkoj statistici iznosi oko 110.000 osoba (što je gruba aproksimacija jer ne znamo koliko se puta ista osoba u te četiri godine prijavila i odjavila), a kako je Njemačka odredišna zemlja za oko 70% hrvatskih emigranata, ukupna bi procjena mogla iznositi oko 160 tisuća kao gornja procjena uz pretpostavku da se ni jedna osoba nije više puta prijavila i odjavila u Njemačkoj u četiri godine.
Također, treba uočiti da je 2016. u usporedbi s 2015. nastupilo određeno usporavanje pa će na podacima za 2017. trebati provjeriti je li usporavanje doista nastavljeno. Mjerenje i razumijevanje ove pojave poseban su izazov i začuđuje što, s obzirom na transformativni utjecaj, toliko malo o njoj znamo. Posebno malo znamo o njezinim učincima i posljedicama: kako utječe na ekonomski, politički i socijalni razvitak. Ovdje sam podsjetio na jedan stariji tekst koji je pošao od optimističnog predviđanja da će emigracija kao indikator poželjnog smjera povećati kvalitetu politika (sindrom "biti kao Irci ili Nijemci").
Međutim, u zadnje vrijeme iz proklamacija protestnog Živog zida vidimo da se afirmira suprotna ideja "biti kao Rusi". Onoj starijoj optimističnoj ideji o pritisku u pravcu boljih politika zbog emigracije sučelio sam suprotnu hipotezu o tome da bi političkim elitama moglo biti u interesu da njima neskloni glasači odlaze.
Kad je emigracija u pitanju, sve je i dalje u domeni spekulacija. Fenomen je moćan, nov (točnije: promijenjen u odnosu na ranije valove emigracija u našoj povijesti) i jedino je sigurno da će snažno utjecati na društvene promjene. Koje i kako, još ne znamo. Stoga je svaki pokušaj boljeg razumijevanja pojave više nego dobro došao. Za svaku je pohvalu što je HNB odlučio usmjeriti dio svojih istraživača na bavljenje ovim fenomenom iako im to nije u užem opisu posla. HNB opet potvrđuje da je vodeća državna institucija u pogledu analitičkih i istraživačkih kapaciteta s kojima raspolaže.
