Poznato je da se smeće na plaži ne vidi kad je plima. Ova metafora prikazuje trenutak u kojem živimo. Prihodi proračuna rastu jer su se ljudi malo opustili pa troše. I stranci, čijim zemljama također ide sve bolje, sve više ostaju kod nas i troše. Više novca "vučemo" iz EU fondova (za koje ljudi pogrešno misle da su "besplatan novac", ali u ponedjeljak čitajte na Labu zašto to nije tako). Dakle, stanje u proračunu izgleda vrlo dobro: plima je. Ali to može biti problem.
U komotnim uvjetima plime koja prikriva smeće možete istodobno postići tri stvari: (1) smanjivati deficit proračuna i prelaziti u suficit, (2) u tome možete uspjeti bez da generirate ozbiljnije političke sukobe oko raspodjele budžetskih sredstava jer novca ima dovoljno za sve, i za povećanje rashoda, i (3) možete ne raditi gotovo ništa na planu povećanja efikasnosti, produktivnosti i kvalitete javnih usluga, a istodobno raspolagati s dovoljno sredstava za amortizaciju neočekivanih udara na proračun.
Ništa vas ne može iznenaditi pa ostavljate kompetentan politički dojam. Prevedeno na politički jezik, ovakva vremena su mokri san svakog političara jer se uloga okolnosti jasno ne vidi, pa se ljudskim sposobnostima i odlukama pripisuje više od onoga što im objektivno pripada. Općenito, teško je razdvojiti ulogu okolnosti nad kojima akteri nemaju kontrolu (npr. utjecaj rasta u EU) od utjecaja odluka ključnih političkih aktera (npr. veličina i struktura državnog proračuna). Ipak, pokušajmo.
Prošlog četvrtka su objavljene brojke o suficitu proračuna opće države u prvoj polovici godine. Saldo proračuna opće države (središnja država plus izvanproračunski fondovi poput HAC-a, plus proračuni lokalnih vlasti) je u plusu, a rashodi rastu kao u obećanoj zemlji.
Masa plaća u proračunu središnje države raste za čak 5,8%, a socijalni transferi 4,1%. To je moguće, jer prihodi od PDV-a rastu gotovo 5% u odnosu na isto razdoblje lani. Prihodi od socijalnih doprinosa rastu fantastičnih 7,5%, a EU fondovi, tj. transferi od tijela EU, još fantastičnijih 13%. Na bazi prve polovice godine dostižu 5,4 milijardi kuna. Znači da ćemo na razini cijele godine iz EU povući možda i 10 milijardi kuna.
U takvim uvjetima koji će potrajati barem još malo nije nikakav problem napraviti rebalans proračuna ako će trebati platiti koju milijardu kuna više od planiranog za aktivaciju jamstava ili spašavanje kakvog posrnulog "strateški važnog" industrijskog diva, poput Uljanika ili Petrokemije. Ima dovoljno fiskalnog prostora da se političari malo opuste. Ili se samo tako čini?
Prošli tjedan smo promatrali kako milijarde kuna projekata frcaju na sve strane kad treba prevenirati neko političko nezadovoljstvo (političko "mito" za Istru, što je i verbalno dokazano Kujundžićevom porukom Istrijanima da se projekti u Istri brže realiziraju kad je HDZ na vlasti). A nekoga osobitog pritiska na restrukturiranje javne administracije ili zdravstva nema, jer se ima. Komarci ne umiru dok ima vode i dok je ugodno toplo. Zbog toga će, unatoč Uljaniku i sličnima, i u najgorem scenariju godina vjerojatno završiti sa suficitom ili malim deficitom!
Da ne bi bilo zabune: političari nisu posve bez zasluge za prikazani ishod u proračunu. Uvijek se može potrošiti još više, uvijek može lošije (za nekoga tko živi od proračuna bolje). Stoga će svaka objektivna ocjena govoriti o tome da je Plenkovićeva vlada, odnosno ministar Zdravko Marić, za sada fiskalno odgovornija od Sanaderove vlade, odnosno ministra Šukera. Međutim, taj odnos treba promatrati u kontekstu okolnosti za koje smo rekli da bitno određuju ishode.
Prvo, Sanader i Šuker su startali s omjerom javnog duga i BDP-a ispod 40% te s investicijskim rejtingom zemlje (BBB-), što pred njih nije postavljalo nikakvo ograničenje. Naprotiv, takva je početna točka pogodovala fiskalnoj ekspanziji i pijanom zaduživanju. S druge strane, Plenković i Marić su startali s više nego duplo većim omjerom javnog duga i s izgubljenim investicijskim rejtingom. To je itekako usmjerilo prioritete njihove politike prema većem stupnju fiskalne razboritosti.
Vjerojatno bi usmjerilo prioritete i neke druge dvojice ljudi koji su se u tom trenutku mogli naći na vlasti - jer svatko tko bi pokušao nastaviti s ranijom praksom vrlo brzo bi tresnuo u zid u nekoj lokalnoj varijanti grčkog scenarija. No zaokret je počeo na vrijeme da se to ne desi, još 2016.
Drugo, Sanader i Šuker nisu imali EU fondove. To jest, imali su nešto zanemarivo sitno europskih para. Kao što smo vidjeli u tablici, danas su EU fondovi značajan izvor novca za javne rashode.
Kad se od povučenog novca oduzme ono što uplatimo u EU proračun, ostajat će razlika od gotovo milijardu eura ili 1,5%-2% BDP-a na godinu. To nije naš novac, ali on umjetno popravlja fiskalnu krvnu sliku: knjiži se u prihode, kao i svaki drugi porez prikupljen od hrvatskih građana i poduzeća. Ako se od realizacije proračuna oduzme oko 2% BDP-a, opasno se približavamo onih 2,4% (deficita), koliko su Šuker i Sanader imali 2007.!
Međutim, Sanader i Šuker su mnogo manje plaćali za kamate jer je početna razina zaduženosti bila mnogo niža od one koju su naslijedili Plenković i Z. Marić. Mjera koja od ukupnog fiskalnog salda oduzima plaćanje kamata zove se primarni fiskalni saldo i mnogo je važnija za kretanje javnog duga od ukupnog salda. Slika neprijeporno govori u prilog Plenkoviću i Mariću, jer Sanader i Šuker nikad nisu uspjeli primarni saldo pogurati u suficit, ni u godinama najbržeg rasta:
Dakle, ako imamo na umu da nakon svake plime prije ili kasnije dođe oseka (zato crtu dodira mora i obale mjerimo u prosjeku, kao i stvarne potencijale gospodarstva i proračuna) i ako uzmemo u obzir razliku u startnim položajima i pristupu EU sredstvima, postavlja se pitanje koliko je fiskalna politika tandema Plenković - Z. Marić stvarno različita od fiskalne politike tandema Sanader - Šuker prije velike recesije?
U prilog tezi da je aktualni dvojac bolji, prvo govori to što nema neracionalnih, koruptivnih i nikako nadziranih državnih investicija. Uspjeh s preusmjeravanjem najvećih investicijskih izdataka na EU fondove znači bolju pripremu, bolji nadzor i (mnogo) manje korupcije.
Druga stvar koja govori u prilog aktualnom tandemu je početak porezne reforme. Ona je u Plenkovićevu mandatu započela slučajno, jer ju je Orešković želio, a Marić tijekom 2016. pripremio. Kako je Plenković došao na vlast bez detaljno razrađenog ekonomskog plana, Zdravko Marić mu je spontano ponudio gotov projekt prethodnika. Unatoč lutanjima s porezom na nekretnine, i premda treba kritizirati male i nedovoljno odlučne korake, ovakva je reforma nešto što Sanaderu i Šukeru nije moglo pasti na pamet. Bili su previše zaokupljeni skupljanjem i redistribucijom javnog novca.
Treća stvar u prilog aktualnom tandemu je ranije prikazana slika o kretanju primarnog fiskalnog salda. Jesu li ove tri stvari dovoljne za proglašenje pobjednika? Da, ali mandat aktualnog dvojca nije dovršen. Naprotiv, pred njima su dvije zahtjevne godine.
Plenković i Marić počinju sličiti tandemu Sanader - Šuker jer im visoke stope rasta državnih rashoda nisu strane (pogledajte tablicu još jednom). Suštinski bitnih reformi (javne administracije, zdravstva, teritorijalnog ustroja i drugih ključnih javnih podsustava) - nema. To znači da se stara i hipertrofirana javnosektorska struktura samo bolje hrani.
Nastavak na sljedećoj stranici...
