Treba priznati: nisu to još one visoke stope rasta državnih izdataka kakve smo imali sredinom prošlog desetljeća, nema tu još onih građevinskih poduhvata, kao što je serijsko štancanje sportskih dvorana koje uglavnom nitko ne posjećuje i koje sišu lokalne proračune. Međutim, politička logika lakog trgovanja "pritisak za novac" je tu, kuca na vrata. Najnoviji događaji u Istri su primjer.
Sad su pred nama dvije godine načičkane izborima. Trebamo se plašiti političke korupcije i trgovanja stavkama proračuna koji se ubrzaju kad se političko nezadovoljstvo prvo snažno pali kao sudbinsko, ideološko, a zatim gasi pod ugodom osvježavajućeg kunskog vodopada na teret poreznih obveznika.
Ivo Sanader je patentirao političko vatrogastvo te vrste. On nije mario za to koliko košta da se halabuka pretvori u političku podršku, a osobito nije mario za cost-benefit analize i procjene učinaka - u njegovo vrijeme ih nije bilo. I Plenković to dobro zna, ali nedovršeni posao oko podizanja kreditnog rejtinga i iz želuca izviruća težnja da Hrvatsku ipak pretvori u jednu normalniju europsku zemlju, vjerojatno je zadnja brana koja drži bujicu da ne krene.
Prema tome, okolnosti će diktirati ishode. Aktualna garnitura izgleda nema ni političku ideju ni snagu da transformira fundamentalnu političko-ekonomsku matricu ovoga društva. Ona ostaje oslonjena na kolektivističke, a ne na individualističke vrijednosti, dok funkcioniranje države i vlasti na način koji će zadovoljiti klijentelističke skupine ostaje mnogo važniji cilj politike od oslobađanja poduzetničkih i drugih osobnih energija pojedinaca te dugoročnog društvenog i gospodarskog razvitka.
Jedina bitno promijenjena okolnost koja može promijeniti sve jest raspoloženje javnosti. Ipak je ovo demokracija i u sljedeće dvije godine vidjet ćemo koliko je sazrela.
U nezreloj demokraciji kakvu smo imali u Sanaderovo vrijeme porezni obveznici nisu postojali kao akter u političkoj matrici. Poneko ekonomsko zanovijetalo koje je trabunjalo o rizicima, deficitima i javnim dugovima nije bilo vrijedno spomena u srazu s orkestrom interesnih skupina, političara svih fela i kupljenim mainstream medijima. Oni su pred očima zajapurenih navijačkih masa lako trgovali najvećim dijelom dodane vrijednosti i javnoga novca uz popularnu podršku za neefikasne javne projekte, poput spomenutih dvorana.
Politički sukobi bili su dominantno financijske naravi, no to se nije vidjelo, jer ih se takvima nije željelo prikazati. Tad nije bilo nikoga tko bi dovoljno glasno postavio pitanje: "A tko će sve to platiti?". Poslodavci, obrtnici, investitori, samozaposleni, utjecajni menadžeri i, kako se to nekad govorilo, "ugledni gospodarstvenici" bili su dio istog, umreženog kruga, uhvaćenog u igri povećanja vjerojatnosti da padne pokoja mrvica s onoga najvećeg, političkog stola. Partybreakera, čast izuzecima, nije bilo na vidiku.
Danas je društvo mnogo heterogenije. Interesi su različitiji. Politička scena je sve više razmrvljena. Medijska scena je pluralnija. Mnogi poduzetnici koji ne zavise o poslovima s državom su u ekspanziji i kod njih rade mnogi radnici. Privatna Hrvatska buja. Danas su tisuće izvoznika u rastu ekonomski mnogo moćniji od privilegiranih koji rade s državom. Tržišni odnosi jačaju. Rodijačke mreže i državna poduzeća se, doduše, ne daju - partijske elite ih čuvaju kao oko u glavi radi nahrambe stranačkih klijenata, ali taj "javno-privatni sektor" sve teže parira onom pravom privatnom jer je prožet nižom produktivnošću te s manje kapitala i znanja od privatne hrvatske koja buja.
I porezni obveznici imaju svoj formalan i neformalan glas, a mediji adekvatno reprezentiraju glas te nove, iznutra osamostaljene i od vlasti neovisne Hrvatske. Svakoga dana se čuje pitanje: "A tko sve to plaća, kome i kako?". Traži se razvidnije javno upravljanje, reforme - vrijednost za novac, Domovino. Sve se to dogodilo nakon ulaska u EU i zahvaljujući tome.
Rasprave o Uljaniku prošloga tjedna pokazale su da ova priča o društvenom ambijentu koji se mijenja nije bez osnove. Više se nitko ne usuđuje otvoreno i bezuvjetno zagovarati ulijevanje još više javnoga novca u poduzeća. To je počelo još s Agrokorom, i sad se nastavlja.
Skepsa prema toj vrsti poteza vlasti je golema. Traži se razvidnost, kriteriji. Oni koji ne osjećaju taj duh vremena i pokušavaju podvaliti daljnje prženje javnog novca pod egidom mističnih multiplikativnih efekata, prelijevanja industrijskih znanja te priča za malu djecu o tome da tako rade drugi i da se tako oduvijek radilo, poput župana Komadine i zastupnika Lovrinovića, ispadaju smiješni.
Bilo bi naivno misliti da se nešto zauvijek prelomilo te da je u društvu stvorena dovoljna raznolikost interesa i perspektiva koja će osigurati nadzor nad politikom kako se pogreške otprije 10-15 godina ne bi ponovile. Nešto se događa, ali još je teško reći koliko i što. Interesi koji su centrirani na vladu, državna poduzeća i lokalne vlasti još su dovoljno razvedeni i moćni da de facto kontroliraju i mogu sve.
Mali problem za njih predstavlja što njihovi uvijek mogu izgubiti izbore i što u zadnje vrijeme vide neobično ponašanje birača koji u sve većem broju govore o rasterećenjima i reformama, dok ih sve manje diraju "ustaše", "partizani", "naši", "vaši" i drugi izvori polarizacije koji su godinama služili tome da olakšaju čerečenje javnog novca pod velom "zavadi pa vladaj".
No stvari će se trajno promijeniti tek onoga trenutka kad će se zbog visokih poreza, doprinosa, duga, deficita i rashoda neefikasne strukture koja troši bez razvidnih kriterija početi gubiti glasovi na izborima bez šanse da ih se vrati jednom proširenom lokalnom cestom.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Nekad davno mi je ovaj Marić djelovao kao ok kit. Ispostavilo se da nije.