50 godina gastarbajtera: Titu su slali darove za rođendan

Prije točno 50 godina, 1966., Jugoslavija je bilateralnim sporazumom s Austrijom regulirala pitanja zapošljavanja radnika. Tako je prije pola stoljeća stvorena generacija jugoslavenskih gastarbajtera koja je u velikoj mjeri oblikovala sudbinu zemlje. 

Nova izložba Muzeja istorije Jugoslavije "Jugo, moja Jugo" bavi se upravo sudbinama ljudi koji su bili spremni napustiti domovinu u nadi za boljim životom. 

Kustosica muzeja i jedna od autorica izložbe Aleksandra Momčilović Jovanović za srpski Vice je objasnila kako je takav život izgledao u praksi: 

"Najisplativije je bilo da se djeca ostave kući s bakom i djedom ili rodbinom,  jer su se onda roditelji mogli u potpunosti posvetiti radu. Često su radili više od jednog posla i onda bi sve novce slali kući."

Gastarbajteri s kojima su autori izložbe pričali su najčešće tek s mirovinom dočekali povratak u domovinu, ali to je malo kome bio prvotni plan. 

"Jedna baka s kojom smo pričali je rekla: 'Eto, mi smo svi otišli na godinu dana da kupimo traktor, dio za auto, da uložimo u imanje. Da nam je tada netko dao da potpišemo da idemo na trideset godina, jamčim vam da nitko ne bi potpisao. Svi smo otišli na godinu, dvije i onda malo po malo i prođe cijeli život.'

Iako je desetljećima od nastanka izraz gastarbajter dobio pogrdno značenje, sama etimologija mu je prilično dobroćudna. Gosti-radnici su ljudi koji su, tijekom 60-ih i 70-ih godina, iz siromašnijih zemalja odlazili u inozemstvo s idejom da u što kraćem vremenskom roku zarade dovoljno novca i vrate se u domovinu s kapitalom. 

Većina gastarbajtera nije se namjeravala stopiti u novu sredinu pa su održavali vrlo bliske odnose s domovinom i drugim ljudima koji su dijelili istu sudbinu. No, ni sredine u koje su dolazili nisu strance baš primale otvorenih ruku.

Jugoslavenski radnici, kao i ostali strani radici u Austriji i Njemačkoj, bili su prisiljeni iznajmljivati stanove u starim oronulim zgradama, koje nitko od domaćeg stanovništva nije želio. Sve ankete su pokazivale da većina građana ne želi imati stranca za susjeda, a na mnogim restoranima je bio istaknut natpis "zabranjeno za gastarbajtere", dok su u drugima bile odvojene prostorije "za gastarbajtere". 

Obzirom na to da je početkom 70-ih u Beču bilo zaposleno oko 70.000 Jugoslavena, otvarani su i klubovi u kojima su radnici-gosti provodili slobodno vrijeme. Jedan od tih je i "Jedinstvo" iz Beča. Fotograf Jovan Ritopecki je bilježio svakodnevni život radnika okupljenih oko ovog kluba. 

Na izložbi u MIJ-u se mogu vidjeti pisma i darovi koje su gastarbajteri slali osobno Titu za rođendan, ali nije svaka sudbina privremenih radnika bila u skladu s državnim planom: 

"Ono što ih sve veže je Jugoslavija. Oni su oaza, 'niša jugoslavenstva'. I dalje su vezani za ono što je bilo kada su odlazili i najemotivnije reagiraju na pitanja o raspadu i staroj zemlji", objašnjava Aleksandra Momčilović za Vice. 

"Međutim, ima i onih koji zamjeraju Titu što je izvozio radnu snagu, koji su nesretni zbog toga što nisu mogli ovdje zaraditi nego su morali otići drugdje. I to nema veze s tim jesu li u inozemstvu uspjeli ili ne. Naprosto misle kako je to sve bilo privremeno rješenje koje je bilo loše za državu, ali i njihove živote", objašnjava Aleksandra Momčilović. 

(Tekst i fotografije preuzete su s portala Vice)