Nas i Kineza milijardu i tristo četiri milijuna. Takvo raspoloženje ovih dana vlada u Hrvatskoj i to, mogli bismo reći, potpuno zasluženo. Jučerašnji sastanak 16+1 u Dubrovniku prvi put je na međunarodnu scenu lansirao i Pelješki most, prvi veliki i uspješni projekt kineskih građevinskih tvrtki na teritoriju EU. A s njim je posebna pozornost pala i na lobiste koji su doveli Kineze u Hrvatsku.
Jadranka Jureško Kero, nekadašnja savjetnica Kolinde Grabar Kitarović i često označena kao ključna osoba uspjeha China Road and Bridge Corporationa u pobjedi na natječaju za gradnju mosta, zauzela je iznimno optimističan stav o posjetu kineske delegacije i njegovu značaju za budućnost suradnje dviju država.
"Potpisani memorandumi ne znače da će kineske kompanije sad, preko noći, početi pobjeđivati na natječajima. S druge strane, ovo je idealna prilika da se stvori bolja gospodarska suradnja između Hrvatske i Kine. Hrvatska ima što ponuditi Kini, bez obzira na golemi nesrazmjer u veličini naše ponude i njihove potražnje. Po meni je najvažnije što Hrvatska i naše društvo mogu naučiti od natječaja i rada na mostu. Kinezi su došli raditi most i ništa drugo. Njih ne zanima politika, oni će biti dobri s jednom, drugom ili trećom strankom na vlasti. EU je kontrolirala natječaj koji je prošao bez mrlje. Pa vidite što je Strabag sve radio kako bi srušio natječaj i sve im je bilo uzalud", rekla je Kero u razgovoru za Express.
Ali kineske tvrtke su pokazale da imaju poseban senzibilitet kad su imenovali Stjepka Bobana iz Hrvatskih autocesta za posebnog savjetnika. Boban je hrvatskoj javnosti poznatiji iz afere Remorker, u kojoj mu sude za korupciju. Uskok ga tereti da je od šefova Viadukta tražio vilu u Istri vrijednu gotovo pola milijuna kuna kako bi im pogodovao u dobivanju ugovora s HAC-om. Dugogodišnji lobist David Lekaj pak ima znatno oprezniji stav.
"Tvrtke i investitori iz Kine koje danas vidimo kao gigante s gotovo nezamislivim kapacitetima su zapravo taj rast u potpunosti dostigle na domaćem tržištu. Sad žele izlaz na tržište EU s kojim nemaju iskustva i gdje vladaju drugačija pravila igre nego ona na kojima su rasli. Zato su, primjerice, njihove građevinske tvrtke prilično uspješne u Africi, ali ne u EU, jer je u Africi ‘lakše’ poslovanje iz svima poznatih razloga. Pa i format ‘16+1’ Puta svile je nastao kao platforma kineskim tvrtkama kako bi prvo stekle iskustvo na tranzicijskim zemljama JI Europe prije ulaska na zahtjevno zapadnoeuropsko tržište", rekao nam je Lekaj.
I dok se zahuktava kineski posao, u koji je upletena Jureško Kero, zahuktava se i Kolindina predsjednička kampanja. Odrekla se predsjednica brojnih savjetnika, a posebno se ističe upravo Jadrankino ime. Kolinda i Jadranka se, navodno, poznaju još iz SAD-a, gdje je aktualna predsjednica bila veleposlanica, a njezina buduća savjetnica bila je dopisnica hrvatskih medija. Izvor, nekad blizak predsjednici, kaže da je dugogodišnje prijateljstvo iznenada puklo.
Navodno, zbog nekih nesporazuma oko Zdravka Mamića. Nacional je svojedobno objavio i da je Mamić imao nekoliko susreta s Jureško Kero, a jednom prilikom su raspravljali i o strategiji Kolindine predizborne kampanje. Od razlaza s Kolindom, Jadranka Jureško Kero nakratko se vratila u Sjedinjene Američke Države i nastavila sa životom.
No uskoro je dobila savjetničku ulogu, službenu ili neslužbenu, svejedno je, kod vlasnika IGH, uspješnog ruskog biznismena Sergeja Gljadelkina, jednog od pionira ulaganja u Republiku Hrvatsku. S njim se često pojavljivala na poslovnim sastancima na čuđenje nekih. To je, očito, bio i ulaz za ulogu lobiranja oko Kineza i njihovih građevinskih projekata u Hrvatskoj. Barem tako pričaju upućeni izvori Expressa bliski građevinskoj branši. Oni znaju detalje o biznisu u kojemu se vrte značajne i legalne provizije.
U promilima, kako naglašavaju, što je sasvim dovoljno jer su ugovori vrijedni stotine milijuna. Ipak, Jureško Kero tvrdi, u telefonskom razgovoru s Expressom, da nije imala nikakve službene veze s Kinezima i njihovim projektima u Hrvatskoj. Prema podacima s poslovnih servisa, trenutačno se bavi konzultantskim uslugama preko svoje tvrtke registrirane u Zagrebu. Među ostalim kineskim lobistima, tajnim agentima kineskih namjera - kako im se tepa u određenim krugovima - posebno se ističe Stjepan Mesić.
Bivši predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata visoki je savjetnik Silk Road Chamber of International Commerce (SRCIC). Udruga je to gospodarskih komora država u projektu Belt and Road, a o samom projektu ćemo govoriti nešto kasnije. Mesić je česti i rado viđeni gost na njihovim konferencijama, a na nedavnoj, održanoj u gradu Zhangjiajie u središnjoj Kini, usprotivio se američkom trgovačkom ratu i protekcionizmu predsjednika Donalda Trumpa.
Zanimljivo je da među 129 gospodarskih komora članica SRCIC-a iz 77 država nema ni jedne hrvatske komore. S druge strane, oni su posebno istaknuli CSEBA-u, poslovno udruženje za uspostavljanje veza između Kine i jugoistočne Europe. Osnovani su 2013. godine uz, kako piše na stranici SRCIC-a, punu podršku Narodne Republike Kine. Jedini zapaženi uspjeh dosad bio im je dolazak investitora u luku Zadar.
Međutim, kako pojašnjava David Lekaj, riječ je o privatnoj tvrtki "koja je u koncesiji u jednom dijelu zadarske megaluke Gaženica za koju obavlja određene poslove pretovara tereta". I dok se mnogi s pravom vesele gradnji mosta, na kraju krajeva most neće pobjeći, smještaj na Pelješcu je zauzet u dogledno vrijeme, a svi ti silni radnici troše poprilične iznose u tom dijelu Hrvatske, moramo spomenuti i neka druga iskustva.
Najbolji primjer dosadašnje prakse je Srbija, u kojoj su kineske kompanije gradile brojne slavne projekte, a možda i najpoznatiji je Pupinov most u Beogradu.
Gradnju je financirala kineska banka, gradila ga je kineska kompanija, dovozili su kineske radnike i zbog svega toga su ga Srbi zvali "Kineski most". Ravnateljica Instituta za kineske studije u Beogradu, Dragana Mitrović, ispričala je svojedobno u razgovoru za Express:
"Kineske tvrtke su zaista vrlo prisutne u Srbiji na gradnji brojnih objekata, prije svega u domeni prometne infrastrukture, ali i energetskom sektoru. Za razliku od jedinog kineskog ulaganja u srpsko gospodarstvo, HSteelova kupnja Željezare Smederevo, u ostalim slučajevima u pitanju su krediti kineskih razvojnih banaka u okviru Sporazuma o suradnji u domeni infrastrukture između Kine i Srbije.
Kineske tvrtke su tako dominantni izvođači radova, dok su domaće podizvođači.
Specifičnost ovih poslova i ono što ih razlikuje od dobivanja posla na javnom natječaju je da je kineska država odredila ove državne kineske tvrtke da izvode radove, a da cijele projekte (Pupinov most na Dunavu, dionice autocesta (Surčin - Obrenovac, Lajkovac - Ljig, Obrenovac - Ub itd.) na Koridoru X i autoceste prema Crnoj Gori, modernizacija Termoelektrane Kostolac i gradnja jednog novog bloka u njoj), financira dominantno (85 posto) kineska državna banka Exim, opet po nalogu države, dok se ostatak financira iz proračuna Srbije.
Druga zemlja u kojoj su kineske kompanije bile izuzetno prisutne je Makedonija, ali tamo je posao odrađen toliko koruptivno da je čak Europska unija morala reagirati. Istini za volju, riječ je tek o kraćoj analizi Instituta za sigurnosne studije Europske unije, ali sam naslov je dovoljan da se ozbiljno razmisli o kineskom utjecaju na, korupciji podložno, balkansko područje.
"Balkanska korupcija: Kineska veza" naslov je analize poslovanja kineskih kompanija u Makedoniji, u kojoj se posebno napominje sudjelovanje građevinskog diva Sinohydro, koji je prekršio pravila Svjetske banke i jedno vrijeme nisu mogli čak ni aplicirati za zajmove zbog koruptivnih postupaka.
"Krajem 2013. godine su vlasti u Skoplju potpisale ugovor o gradnji 57-kilometarske autoceste Kičevo - Ohrid s kineskim Sinohydrom vrijedan 373 milijuna eura, a istodobno je potpisan ugovor o gradnji autoceste od Skoplja do Stipa vrijedan 206 milijuna eura. Projekte je trebao financirati zajam kineske Exim banke do 85 posto ukupne vrijednosti, a izvođač je trebao biti Sinohydro", stoji u izvješću.
Povjerenica Europske komisije za vanjsku politiku Federica Mogherini javno je u ožujku 2017. upozorila da zapadni Balkan postaje mjesto šahovske partije između Rusije i Zapada. Takvo stanje, rekla je i to, vrlo je opasno u tom dijelu Europe u kojem etničke tenzije nisu zamrle ni toliko godina nakon ratova u kojima se u 90-ima raspala SFR Jugoslavija, što je opasno, ali da demokratski potencijal u tim zemljama leži u većinski proeuropski raspoloženim mladim ljudima i građanskoj sceni.
Godinu i pol poslije toga analiza Euractiva ne spori da se Rusija na Balkanu doista bori za utjecaj, ali da se u međuvremenu na Balkanu pojavio novi igrač, Kina, potencijalno čak i utjecajniji, s drugačijim motivima i metodama. Peking je na Balkan zagazio još 2012. godine svojom inicijativom "16+1". Express je još prošle godine pisao o političkom aspektu službeno ekonomskog povezivanja europskih republika s Kinom kao dijela globalne inicijative kineskog predsjednika Xija Jinpinga "Jedan pojas, jedan put".
Riječ je o inicijativi za zajednički razvoj Kine, Azije, Europe i Afrike, u što je Hrvatska službeno ušla u svibnju 2017. godine. Jedan od velikih projekata te inicijative upravo je gradnja Pelješkog mosta, ali i željeznica Budimpešta - Beograd i autoput Beograd - Bar. Geostrateške posljedice niza vrlo vrijednih projekata, investicija od mnoštva milijardi dolara, bilježe određene analize, je to što je nekoliko projekata Kine na istom tragu postalo kreditnim zamkama za države u kojima se izvode slični projekti.
Čak i izvješće Human Rights Watcha oprezno pristupa kineskim investicijama u državama u razvoju. Specifično navode gradnju luke u gradu Hambantota na jugu Šri Lanke 2010. godine. Prva faza projekta vrijednog 361 milijun dolara financirala se u iznosu od čak 85 posto iz sredstava Export-Import Bank of China, dakle kreditom.
Problem je nastao kad je ispalo da prihodi luke nisu dovoljni za otplatu kredita pa se predložilo da 80 posto luke prijeđe u vlasništvo kineske tvrtke CMPort u zamjenu za dug, koja bi potom investirala još 1,12 milijardi dolara u javno-privatnom partnerstvu. Osim toga, Human Rights Watch upozorava da je luka nastala u izbornoj jedinici bivšeg predsjednika Mahinde Rajapakse i ponijela je njegovo ime.
Portal Euractiv u svojoj analizi prošle godine tvrdi da bi se slično, barem u nekim slučajevima, moglo dogoditi i nekim balkanskim državama. Autoput iz Crne Gore do Beograda također je odlučeno da se financira kineskim kreditom, a Euractiv se poziva na studije isplativosti koje tvrde da autoput nije samoisplativ. Posljedica su rast poreza, zamrzavanje plaća u javnom sektoru i rezanje socijalnih izdataka u Crnoj Gori.
Upravo na takve projekte upozorava Human Rights Watch u posljednjem izvješću o stanju ljudskih prava diljem svijeta. Na prvi pogled se čini da krediti dolaze bez nekih važnijih ili većih uvjeta pa se brojne države okreću Kini kao preferiranom partneru.
"Goleme količine novca slijevaju se gotovo bez kontrole u te države i tako omogućuju korumpiranim dužnosnicima krađu novca, dok stanovništvu ostaje samo otplata golemih kredita namijenjenih za financiranje gradnje infrastrukturnih projekata koji često više koriste Kini nego narodu države u kojoj se grade", stoji u izvješću HRW-a.
Posebno su analitičari HRW-a upozorili na situaciju iz Malezije u kojoj je premijer Mahathir bin Mohamad otkazao tri infrastrukturna projekta financirana kineskim novcem zbog sumnji da je njegov predsjednik Najib Razak pristao na kredite kako bi prikrio druga koruptivna djela. Kenija je, primjerice, požalila gradnju ekonomski neodržive željeznice.
Pakistan, Džibuti, Sijera Leone i Maldivi su redom izrazili žaljenje što su pristali na kinesko financiranje određenih projekata. Pitanje je samo hoće li Hrvatska jednako žaliti kinesku gradnju ili ćemo, zahvaljujući Europskoj uniji, uspjeti sve dovršiti na uzajamno zadovoljstvo.
