U vrijeme donošenja “lexa Agrokor”, glas dr. Maruške Vizek protiv državnog uplitanja u poslovanje privatne tvrtke - ma kako velika i značajna bila - bio je dosta usamljen. Dr. Vizek ni danas ne misli da je pogriješila u procjeni.
Vi ste u vrijeme donošenja ‘lexa’ rekli da je Hrvatska - već prema običaju i tradiciji - nepogrešivo izabrala krivi put. Mislili ste na državni intervencionizam?
Da, mislila sam na činjenicu da se država po tko zna koji put upliće u gospodarske procese u kojima asistencija države doista nije potrebna, Naime, bez obzira na to koliko nas iz Vlade uvjeravaju da bi bez državne intervencije u Agrokor nastao ekonomski kaos u državi, ja sam bila sigurna da se to ne bi dogodilo i danas ostajem pri tome mišljenju. Previše je uloga bilo na stolu te je previše vrlo ozbiljnih kreditora i dobavljača bilo uključeno u Agrokorovo klupko da bi se kolaps s kojim su nas plašili ikad dogodio.
Istodobno, kriza u Agrokoru nam je isto tako bila idealna prilika da raščistimo s vlastitom prošlošću i suočimo se s obrascima ponašanja naših političkih stranaka koje su, na kraju krajeva, Agrokoru omogućile da stekne toliku ekonomsku i društvenu moć. Tu katarzu, nažalost, nismo dočekali, vjerojatno je bilo i vrlo naivno očekivati je. No zato smo zbog donošenja ‘lex Agrokora’ proizveli desetke, ako ne i stotine novih pravosudnih procesa, od kojih će koristi imati samo odvjetnička društva.
Zašto Vlada toliko taji imena pisaca zakona?
Kad bismo znali tko je zakon pisao, onda bi nam možda bili jasniji i motivi Vlade za skrivanje identiteta autora zakona. Skrivanje identiteta tih autora je, po mojemu mišljenju, vrlo loša poruka svim građanima. Ona sugerira da Vlada ne želi raditi transparentno i ne želi odgovarati za svoje postupke onima koji su je izabrali. No više od svega, mislim da takva jedna poruka samo još više pothranjuje ionako veliko nepovjerenje građana u državne institucije.
Popularnost anarhističko-populističkih stranaka, poput Živog zida, koje pod znak upitnika dovode cijeli institucionalni okvir, sva uvriježena pravila političkog ponašanja i vođenja države, dijelom raste baš i zbog ovakvih postupaka Vlade. Vlada kao najbitnija institucija u zemlji na ovakav način poručuje da je nije briga kako tretira vlastite građane. Građani se stoga okreću onim političkim opcijama za koje percipiraju da ih barem doživljavaju i uvažavaju. Kad vidite Ivana Pernara kako iz zastupničke klupe satima čita pitanja građana koje dobiva putem socijalnih mreža, bude vam posve jasno u čemu je tajna uspjeha Živog zida.
Kako tumačite suficit proračuna?
Suficit proračuna je kombinirana posljedica gospodarskog oporavka koji je donio povećanje proračunskih prihoda, povoljnih uvjeta financiranja koji su smanjili rashode za kamate i dvije godine nestabilne političke situacije koja je demotivirala pojačanu javnu potrošnju. Vrijeme će pokazati koji je faktor najvažniji, no moj je dojam da za trenutačnu fiskalnu situaciju najviše možemo zahvaliti dvogodišnjoj nefunkcionalnosti izvršne vlasti, zbog koje su javni rashodi rasli relativno sporo, a često se planirani rashodi nisu ni stigli realizirati uslijed rotacija na dužnosničkim funkcijama.
Ako je ova moja teza točna, onda ćemo u ovoj godini vidjeti puno značajnije povećanje javnih rashoda. Vlada je nakon što je HNS zamijenio Most u vladajućoj koaliciji stabilna, i to bez obzira na tanku parlamentarnu većinu, a ta politička stabilnost na javne rashode ima isti učinak kao svježi kvasac na tijesto.
Čini se da je tom suficitu dosta pripomoglo povećanje PDV-a ugostiteljima, kao i povećan broj stranih turista. Ako se tome doda povećanje cestarine, ispada da je naša Vlada opet dobila argument da ne mora ići u reforme i da je povećanje cijena ili poreza univerzalan lijek za naše probleme?
U reforme se mora ići, čak i kad na onoj najpovršnijoj razini izgleda da nam ide dobro. Proračunski suficit je baš ta površna razina shvaćanja ekonomije koja mnoge dovodi u zabludu. Iz ekonomske perspektive puno precizniji, važniji i informativniji pokazatelj fiskalne situacije je strukturni fiskalni saldo, a to je fiskalni deficit ili suficit koji dobijemo kad od proračunskih prihoda i rashoda izuzmemo onaj njihov dio koji je pod utjecajem tekuće faze ekonomskog ciklusa.
U našem trenutačnom slučaju iz nominalnog suficita koji smo ostvarili moramo izuzeti utjecaj ekonomskog oporavka, odnosno povoljne faze poslovnog ciklusa. A ako znamo da nas i MMF i Europska komisija upozoravaju da nam se strukturni fiskalni saldo pogoršava (dok se istodobno nominalni zbog povoljne ekonomske situacije poboljšava), onda znamo da razloga za veselje nemamo jer je dugoročna mogućnost umanjenja razine javnog duga vezana za pozitivne promjene u strukturnom, a ne nominalnom fiskalnom saldu.
Drugim riječima, promjene u poreznom sustavu neće riješiti naše probleme, premda svaka naša Vlada u pravilu prvo posegne baš za tim alatom jer je on primamljivo jednostavan za provedbu, premda tako učestale promjene u poreznom sustav štete gospodarstvu jer kreiraju veliku količinu poslovne neizvjesnosti. Jednako je jednostavno provesti administrativno povećanje cijena, ali to također nije reforma. Reforme zahtijevaju zasukavanje rukava i često filigranski rad koji nitko ne voli.
Uzmite, recimo, na primjer reformu poljoprivrede. Da bi konvencionalna poljoprivreda mogla učinkovito funkcionirati, treba imati okrupnjena poljoprivredna zemljišta. Zamislite koliko je samo vremena i truda potrebno da se okrupne pojedine čestice zemljišta. Naravno da je lakše podijeliti subvencije, napraviti neku promjenu u poreznom sustavu ili povećati otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda i tako držati poljoprivrednike koliko toliko mirnima. No dugoročno, ako želimo biti samodostatni u proizvodnji hrane i imati uspješnu poljoprivredu, trebaju nam okrupnjena poljoprivredna zemljišta, čime se ne želi baviti nitko jer je to teško.
Nastavak na idućoj stranici.
