Kriza hrvatskog nakladništva i knjižarstva doživjela je svoj vrhunac ili, bolje rečeno, potonula je na dno tijekom svibnja kad je postalo jasno da lanac knjižara Algoritam MK ne može više poslovati, da su mu računi blokirani i da nakladnicima ne preostaje ništa drugo nego tražiti povrat svojih knjiga. Taj potres i slom najvećega knjižarskoga lanca do kraja su razgolitili stanje knjige u Hrvatskoj.
O krizi se govori već godinama te ni nakladnike, knjižare i autore odavno nitko ne shvaća ozbiljno, nego je ta kuknjava dio folklora oko knjige. Nažalost, stanje s knjigom je kritično i možemo reći da je knjiga trenutačno na aparatima i održavanju života, iako se svi pretvaraju kako je bolesnik zapravo dobro i tek mu je malo pozlilo.
No situacija je zapravo kronična i kritična. Bolesnik – hrvatsko nakladništvo i knjižarstvo – može se održavati interventnim mjerama unedogled - uvijek će neke knjige izlaziti, nešto će se događati, od festivala do promocija, ali stvoriti zdrav odnos prema knjizi, čitanju i autorima ključno je za svako društvo koje istinski želi prosperirati i biti demokratsko. Knjiga je, naime, temeljna i za razvoj demokracije i za zdravu ekonomiju.
Sva istraživanja, a brojna su, pokazuju kako je broj izdanih, pročitanih i kupljenih knjiga u uskoj vezi s razvojem društva. To je jednako u svim zemljama svijeta. Ovaj trenutak, kad knjige uz Agrokor vrište s naslovnica, onaj je kad smo naizgled dotaknuli dno i možda pravo vrijeme da se zapitamo gdje smo u proteklih 25 godina pogriješili, koje stvari nismo radili kako treba, i kao društvo i kao pojedinci, te da krenemo u nužne i neodgodive promjene jer inače nas čeka daljnje klizanje niz strminu, a dno će biti dublje od onoga u Marijanskoj brazdi.
Promjene koje trebamo poduzeti sigurno će biti i brojne i bolne. No ako sektor knjige krene u njih, ako se intelektualci suoče s pogreškama i krenu tim pionirskim putem, onda smo na putu da krenemo u introspekciju cijeloga društva. Upravo se na knjizi, koja uključuje mnoge aktere, počevši od autora, preko raznih kreativca, nakladnika, knjižara, knjižničara, novinara i kritičara pa sve do čitatelja, najlakše mogu vidjeti i iščitati sve deformacije koje je naše posttranzicijsko društvo razvilo, sve nakupine loših praksi, sva guranja glava u pijesak kad se nađemo pred problemom.
Svijet oko knjige pravi je primjer jer je i dovoljno malen i jeftin da se na njemu mogu započeti korjenite promjene. Pritom se treba zapitati želimo li i jesmo li spremni na promjene. Sve pokazuje da kao društvo i pojedinci živimo u strahu od promjena, u strahu od drugoga i drugačijega, da ne možemo uskočiti u novo digitalno doba.
Promjene u svijetu oko nas tolike su i teško ih je shvatiti, pa su ponekad razumljivi strah i želja da sve ostane kako jest, no sve se nepovratno mijenja i ništa, od shvaćanja energije do radnih mjesta, neće i ne može ostati isto te je zato potrebna intelektualna hrabrost da se kaljuža očisti i krene novim putem. Potpuni zaokret, novi početak, potreban je našem društvu u cjelini - u suprotnom će nam i dalje najbolji talenti odlaziti jednosmjernom kartom nekamo na bliski zapad ili daleki istok.
Hrvatsko je društvo zapelo u živom pijesku nečinjenja, u strahu od promjene i rezova, u nekoj smo vrsti kolektivnog štokholmskog sindroma, pa je to dovelo i dovodi i do Agrokora, i Algoritma MK, ili nekog drugoga problema, poput ovisnosti o turizmu i božjoj milosti. Knjiško tržište u ovoj je zemlji dovoljno maleno da bi moglo biti taj početni zamašnjak promjene koja je nužna i potrebna. U malenoj ekonomiji i još manjem jeziku, na ograničenom prostoru, potrebno je iznaći načine na koje stvari postaviti iznova.
Nakon sloma Algoritma MK, dijelom i pada Tiska, nakon što je broj novoobjavljenih knjiga spao ispod svakog europskog prosjeka, vrijeme je da se vidi što sve ne radimo dobro, a što ipak radimo dobro. Potrebno je postaviti dohvatljive i mjerljive ciljeve, napraviti plan, a ne pristupati svemu stihijski, kako se to i inače čini.
Sunovrat Algoritma MK, slično kao i kod Agrokora, pokazuje da okrupnjavanje i stvaranje ponekad gotovo monopolističkog položaja sigurno nije dobar put. Takav položaj dovodi da nezdravih situacija u poslovanju u kojima svakoga dana izlaze na vidjelo sve “morske” ideje kako doći do novca, kako ne platiti dobavljače i slično.
Kreativnost u zaobilaženju zakonskih propisa tolika je da nijedan zakonodavac ne može smisliti sva ograničenja, što pokazuje da je nužno mijenjati svijest o tome da su zakoni tu da ih se držimo, a ne da ih izigravamo. U slučaju knjižara i njihova sloma možemo zamijetiti da je najmanje ulagano u ljude, u njihovo obrazovanje, da se nisu tražili novi načini na koje u doba interneta privući kupce u knjižare, od knjižara napraviti mjesta druženja, mjesta na kojima se prikupljaju i dobivaju informacije.
Knjižare nisu i ne mogu biti samoposluge, one su središta kulture u kojima je najvažniji čovjek. Jednako tako jasno je da koncept u kojemu sve knjižare, bez obzira na to pod čijom se markom nalaze, ne mogu i ne smiju imati istu ponudu i isti pristup, što se najbolje vidi ako se prošećete centrom Zagreba.
Knjižare također nisu i ne mogu biti samo izlozi pojedinog nakladnika ili grupe nakladnika, one su ujedno i riznica znanja i informacija, one omogućuju ono što nijedan internetski preglednik ne može, a to je da se jednim pogledom, jednom kratkom šetnjom, uputite u sve što se događa, da pronađete knjigu koju trebate. Da bi postojale takve knjižare, potrebno je uložiti, prije svega, u ljude, uz brojne studije nakladništva uvesti i ozbiljne studije te škole knjižarstva.
Također, bez promjene u statusu knjige u društvu, bez poticanja čitanja, a time i promocije autora, njihovih honorara, broja prodanih primjeraka, stvaranja svijesti da je potrebno imati i svoju stvarnu jednako kao i svoju virtualnu biblioteku, dakle vlastitu knjižnicu u koju se može utonuti, nije moguće stvoriti zdravo tržište knjiga. Hrvatskoj s obzirom na veličinu, broj stanovnika i kupovnu moć kronično nedostaje niz hit knjiga, onih koje će se prodavati u više desetaka tisuća primjeraka.
Isto tako, potrebno je razbiti mit kako su knjige skupe, jer one su u usporedbi s drugim stvarima, od kave ili pića u kafiću do bonova za mobitele ili pak ulaznica za kulturne priredbe, zapravo primjerenih cijena. Sve to uz transparentnu, jasnu potporu knjizi, autorima i knjižarama, koja nije i ne može biti protutržišna, jer ako se u poljoprivredu mogu ulagati iznosi koji nadmašuju godišnje budžete za kulturu, ako se može smatrati da je brodogradnja jednako tako važna industrijska grana, onda je potrebno da se u pisanu riječ, koja je osnova nacionalnog identiteta, ulaže primjeren iznos.
Jasno je da sadašnja situacija nije najbolja, da ne postoje pravila igre i da je krajnji trenutak da se ona postave. U gotovo svim europskim zemljama postoje nacionalni centri za knjigu - najbolji među njima su oni francuski, koji imaju itekako razrađene mjere potpore svima koji sudjeluju u životu knjige, ali jednako tako zanimljivi su i primjeri malih jezika, poput norveškog, nizozemskog ili pak katalonskog.
U tranzicijskim zemljama tu su kvalitetni i zanimljivi primjeri baltičkih zemalja, koje su se uspješno predstavljale i na Frankfurtskom sajmu knjiga. Važno je napomenuti da imamo dobre i zanimljive autore, da su oni prepoznati i u svijetu, da imamo dobru mrežu javnih knjižnica, ali sve to nije i ne može biti dovoljno, može biti tek početak.
Ali da bi moglo biti dobro, svi oko knjige trebaju shvatiti da sustav bez distribucijskog centra, s komisijskom prodajom knjiga koja je relikt socijalističkog poslovanja, uz premalen broj novoobjavljenih naslova, bez niza stvari koje su uobičajene, čak s početka 20. stoljeća, u uređenim društvima, nije i ne može biti dobar. Čak i manja tržišta od naših te su stvari razdijelila, regulirala sve kako bi se svatko bavio svojim dijelom posla.
Stoga je potrebno širom otvoriti oči, učiti od drugih, mijenjati sebe, poslovati u skladu sa zakonom, imati realne ambicije, a ne megalomanske, te shvatiti da posao oko knjige nije nešto što donosi financijsko bogatstvo, nego može donijeti normalan život svima koji su uključeni u život knjige.
Maleno tržište poput hrvatskoga, ako se ne promijeni, i to stubokom, osuđeno je na propast i ponavljanje situacija poput ove s knjižarama Algoritma MK, jer ovo što se dogodilo nije slučajnost, nego gnojni prišt koji je pukao i razlio se svima pred očima. Sad je na svima, na nadležnim ministarstvima, ali najviše na dionicima, na nakladnicima, knjižarima, knjižnicama i autorima, da odluče žele li se pretvarati da je to manja deformacija ili se uhvatiti u koštac s nagomilanim problemima te ih pročistiti. Augijeve štale hrvatske knjige zahtijevaju Heraklova rješenja i njegovu snagu.
