Moskva već godina ne skriva da želi Inu u svojim rukama, a to je potvrdio i Igor Sečin, glavni direktor Rosnjefta, najveće svjetske naftne kompanije u intervjuu Jutarnjem listu. Ruska "zaljubljenost" u Inu najviše je došla do izražaja kada je Rosnjeft još početkom dvijetisućitih bio jedna od pet zainteresiranih kompanija za vlasnički udio u Ini. No tada su za četvrtinu vlasništva kao glavni isplivali MOL i austrijski OMV.
Rosnjeft je i prije tri godine, kada je postao najveća naftna kompanija na svijetu, opet počeo kao ajkula kružiti oko Ine - tada su je planirali preuzeti, potom preuzeti udio u slovenskom Petrolu i postati megakompanija s više od deset tisuća zaposlenih, s preko tisuću benzinskih postaja i glavnim naftnim igračem na zapadnom Mediteranu. Rosnjeft je Inu još tada uvrstio u svoju studiju o regionalnom širenju.
Rusi su u zadnjih 15-20 godina značajno pojačali svoj utjecaj na području bivše Jugoslavije: kupili su Naftnu industriju Srbije, Zarubežnjeft drži rafinerije u Bosanskom Brodu i Pančevu, Sberbank je godinama izdašno kreditirao Agrokor, a INA, pa čak i HEP Rusima su na vrhu liste želja već godinama. Zarubežnjeft je također zanimljiva kompanija, koja je u jednom trenutku bila spremna uložiti milijarde u Hrvatsku, konkretnije u poslove s Janafom.
Zarubežnjeft je u isto vrijeme želio kupiti OMV-ove benzinske pumpe u Hrvatskoj i BiH, ali je OMV za sto milijuna eura kupio general Ivan Čermak. Obzirom da je preuzimanje OMV-a propalo, Zarubežnjeft se okrenuo BiH i Srbiji.
Propast arbitraže s Mađarima probudio je staru rusku ljubav prema hrvatskoj naftnoj kompaniji, a ako Rusi uđu u Inu, odnosno otkupe MOL-ove dionice u Ini, sada je sasvim jasno da će to biti Rosnjeft. Osim svega već navedenog, Rosnjeft već surađuje s MOL-om i MOL ima neka dugovanja prema Rosnjeftu, čime je Rosnjeft u daleko boljoj poziciji prema MOL-u nego Hrvatska, koja se ne može ali i ne želi dodatno zaduživati kako bi otkupila Inine dionice od MOL-a.
Rosnjeft je u većinskom vlasništvu ruske Vlade, a prošle godine prihodi Rosnjefta iznosili su nevjerojatnih 419 milijardi kuna. Na čelu kompanije je Igor Sečin, jedan od najbližih Putinovih suradnika, a bio je Putinov zamjenik od 2008. do 2012. godine kada je Putin bio ruski premijer. Sečin je bivši obavještajac pa nije čudno da ga danas opisuju kao vođu frakcije bivših ruskih špijuna u Kremlju, a često se znalo reći da je produžena ruka obavještajne službe u energetskom sektoru.
Iako Sečin to naravno nikada nije potvrdio, pretpostavlja se da je, kao i Putin, i on kao mladić radio za tajne sovjetske službe. Prva javna suradnja ove dvojice bila je sredinom devedesetih kad je Putin bio zamjenik gradonačelnika St. Petersburga, a Sečin bio voditelj njegova ureda. Bliska suradnja nastavljena je kroz godine, a lojalnost se Sečinu isplatila jer ga je 2004. Putin imenovao na čelo Rosnjefta.
Zbog svoje pozicije u Rosnjeftu i bliskog odnosa s Putinom Sečin se smatra najutjecajnijim čovjekom u ruskoj energetskoj industriji. Prije nego je postavljen na mjesto šefa Rosnjefta osobno je nadgledao sve glavne energetske sporazume u Rusiji, uključujući i arktičke ugovore između Rusije, ExxonMobila i Enija i Statoila, vrijedne milijarde dolara.
Ruski mediji često su Sečina znali nazvati Putinovim “Darth Vaderom” i “najstrašnijim čovjekom na svijetu”, dok su ga u američkom veleposlanstvu u Moskvi opisivali kao “sivog kardinala Kremlja”.
Jedan od najboljih Sečinovih prijatelja je Rex Tillerson, Trumpov državni tajnik. Tillerson je do imenovanja bo dugogodišnji glavni izvršni direktor jedne od najvećih američkih i svjetskih naftnih kompanija ExxonMobil, a u javnosti je i prije ulaska u Bijelu kuću bio poznat po vrlo dobrim vezama s ruskom vrhuškom. Prije pet godina Tillerson i Igor Sečin sklopili su sporazum o zajedničkom istraživanju arktičkog podmorja.
Niz događaja koji je uslijedio pripisuju se Putinu koji se, i tada na predsjedničkoj poziciji, osjetio ugroženim ambicijama Hodorkovskog, tada jednog od najbogatijih Rusa. Na temelju optužbi o poreznim dugovanjima, ruska država hapsi i osuđuje Hodorkovskog, a Jukos nestaje u rasprodaji imovine kako bi se namirili navodni porezni dugovi. Jedan od najvrednijih dijelova imovine, kroz sumnjive aukcije i preprodaje, završava u rukama dotad uglavnom beznačajnog Rosnjefta.
Još jedno kontroverzno preuzimanje odigralo se 2014. godine. Vladimir Jevtušenkov, većinski vlasnik naftne kompanije Bašnjeft, uhapšen je navodno jer je odbio Sečinovu ponudu za preuzimanjem kompanije, iako Rosnjeft službeno negira da je iskazivao ikakav interes za preuzimanjem ili imao ikakvog utjecaja na uhićivanje. Nakon što je pristao na prodaju vlasničkog udjela, Jevtušenkov je pušten iz zatvora.
Prvotno se kao najvjerojatniji kupac udjela u Bašnjeftu spominjao Lukoil, najveća ruska naftna kompanija u privatnom vlasništvu. Čak je i tadašnji ruski ministar gospodarstva Aleksej Uljukajev izjavio da Rosnjeft 'nije pogodan za kupnju Bašnjefta'. No Sečin je uz Putinovu podršku za 5,3 milijardi dolara preuzeo udio u Bašnjeftu. Mjesec dana nakon toga ministar Uljukajev je uhićen zbog navodnog primanja mita i to tijekom tajne akcije u Rosnjeftovim uredima.
Rosnjeft je tako, uz svesrdnu podršku Putina i ruske države, od kompanije koja je 2001. godine imala prihode od 2,3 milijarde izrasla u diva koji je 2014. godine imao prihode od čak 146,7 milijardi dolara.
