Poslovi Ane i Tome: Veze im sežu sve do Moskve

Što se to, u stvari, u Hrvatskoj dogodilo proteklih pola godine, a pripremano je puno dulje? Je li postojao neki plan prema kojemu su djelovali Karamarko, Petrović i njihovi suradnici? Koji je bio njihov krajnji cilj? Kakav je geopolitički kontekst cijele priče te kakve su uloge Viktora Orbana, Vladimira Putina i Aleksandra Vučića u cijeloj priči? Zašto je Tomislav Karamarko nakon preuzimanja vlasti tako opsesivno inzistirao na preuzimanju MUP-a, SOA-e, DORH-a, Uskoka i Pnuskoka? Kakva je uloga nafte, plina, LNG terminala? Zašto je Karamarko preko noći zaboravio priču o lustraciji, dekomunizaciji, zakonima o zaštiti imena i djela Franje Tuđmana i Gojka Šuška, pa ustrajno ponavljao samo jedno - razmatranje arbitraže s Mađarima? Tko je utjecao na to da se Tim Orešković odupre dvjema ključnim operacijama, prepuštanju SOA-e pod Karamarkov nadzor i početku pregovora s MOL-om? Zašto ruski ambasador ponovno nudi opciju prema kojoj bi ruski naftaši kupili i Inu i MOL? Odgovori su u dossieru...

U biti, sve se važne operacije svjetske politike godinama unazad vode oko energije. Rusija, kao dominantni opskrbljivač Europe plinom, zapravo drži ‘Stari kontinent’ u šaci. Zavrnu li Rusi pipu, Europa će se na zimu smrznuti, a mnoga postrojenja stati. Ruska je agenda jasna: Moskva želi stvoriti gigantski trgovinski prostor Euroazije. To je geopolitičko i sirovinsko srce svijeta. Prodajući plin i naftu dobivaju novac za održavanje vojnog pogona i razvoj ekonomije, dok bi stvaranjem goleme trgovinske zajednice preko noći postali prostor velikog rasta. Takva Euroazija bacila bi u drugi plan Europsku uniju, ali poljuljala i globalnu dominaciju SAD-a. Rusi opskrbljuju Nijemce plinom preko Sjevernog toka, a južni dio kontinenta kanili su osvojiti preko Južnog toka. Glavna strategija Amerike i NATO-a sastoji se u tome da se Rusima presijeku dobavni pravci za plin i da se ruski plin zamijeni onim iz savezničkih zemalja.

Michael Kappeler (DPA/PIXSELL)

Kad je u Kataru pronađeno najveće plinsko polje u svijetu, Amerikancima je na pamet pala jednostavna ideja: od Katara do Europe napraviti plinovod - ali na trasi se pojavila jedna prepreka, ruska saveznica Sirija. U njoj je brzo buknuo rat. Da je Asad pao, od Katara do Europe bio bi povučen moćan plinovod iz kojega bi se mogao opskrbljivati veći dio Europe, Južni tok je blokiran, plinovod iz Rusije preko Turske do EU je propao zbog rusko turskog-konflikta, Majdan je zaustavio zbližavanja Ukrajine i Rusije - i Rusija bi bila izbačena iz igre. No Asad nije pao, katarski plin ne može u EU, a LNG terminala koji bi Europi dostavljali plin iz američkih i drugih neruskih izvora nema. Štoviše, Rusija je duboko ušla u Mađarsku, Slovenija prima Medvedeva i Putina, Rusi drže Naftnu industriju Srbije, rafinerije u Pančevu i Bosanskom Brodu te imaju velik utjecaj u Makedoniji i Crnoj Gori. Ruski ambasador u Hrvatskoj otvoreno je priznao da Rusi žele kupiti i Inu i MOL. Dogodi li se to, ex YU prostor će ući u zonu ruske dominacije, znatno više od jaltskih 50:50...

Ciljevi

Mađari imaju nekoliko ciljeva u RH. Obustava kaznenog progona Zsolta Hernadija, šefa MOL-a, na vrhu je liste prioriteta. Neki mediji čak su, no bez dokaza, objavili tvrdnje prema kojima su Mađari potkupili neke hrvatske suce kako bi u predmetima koji se odnose na Hernadija sudili tako da to ide njemu u prilog. Dokaza nema, mogu se očekivati parnice, no presude su bile povoljne. Drugi je mađarski cilj prekid arbitraže s Inom. Prema izjavama Ivana Vrdoljaka i Bože Petrova, Hrvatska u arbitraži stoji povoljno. Treći je njihov cilj potpuno preuzimanje Ine. Viktor Orban smatra se ruskim trojanskim konjem u EU, a ruski utjecaj nazire se u MOL-u. Uzmu li Rusi Inu, Balkan je njihov.

Karamarko

Viktor Orban, uz Aleksandra Vučića, prvi je i jedini u izbornoj noći Karamarku čestitao pobjedu iako je bila upitna. Upadljivo je navijao za njegovu pobjedu. Kolinda Grabar Kitarović je mađarskom premijeru prvom pokazala gospodarski plan HDZ-a, prije nego što ga je vidio itko u Hrvatskoj. Karamarko u kampanji nije spominjao Inu, MOL i arbitražu, ali je nakon ulaska u vladu arbitraža s Mađarima postala jedino pitanje o kojemu je govorio kompulzivno, učestalo i jasno. Kako HDZ nije dobio resor gospodarstva, o Ini je počeo govoriti i Darko Horvat, ministar malog poduzetništva, koji se - premda Ina nema veze s malim poduzetništvom - također svim silama zalagao za osporavanje arbitraže. “Prekid arbitraže značio bi aboliciju MOL-a i Sanadera od strane vlade”, rekao je Ivan Vrdoljak. Hrvatska bi MOL-u morala platiti troškove i predati Inu. Nakon toga više ne bi bilo popravnog.

DPA/PIXSELL

Plan

Mađari su pošli od jednostavnog plana koji se zasnivao na teoriji prirodnog ciklusa. Nakon ljeta dolazi jesen, nakon jeseni zima, nakon SDP-a dolazi HDZ. Vođa HDZ-a treba govoriti nacionalistički, zapaljivo, kako bi privukao masu glasača, dobio uvjerljivu većinu i formirao vladu. Kad formira vladu, postavit će ministra gospodarstva koji će započeti razgovore o prekidu arbitraže te dovesti do obustave arbitraže. Time su MOL, Ivo Sanader i Zsolt Hernadi, kako kaže Vrdoljak, abolirani. Hrvatska mora Mađarima predati kompaniju jer im zauvijek ostaju većinska upravljačka prava s manjinskim paketom dionica. Hrvatska dugovanja za plinski biznis iz prošlosti bila bi u slučaju prekida arbitraže dogovorom otpisana, ali ugovor traje sve do 2024. godine, pa bi Hrvatska Mađarima ubuduće morala platiti nekoliko milijardi kuna. Dogovor MOL-a i Ine ne mora biti loša opcija, no pod uvjetima da se sve javno raspravi, da se znaju svi elementi ugovora i nagodbe, da nema dila “ispod žita”. A puno je razloga za sumnju u takav mađarski modus operandi. Zsolt Hernadi je pod sudskim progonom u Hrvatskoj jer je optužen da je Ivi Sanaderu za upravljačka prava nad Inom dao deset milijuna eura. Mađari su proteklih godina, prema pisanju Nacionala, u Hrvatskoj pokrenuli industrijsku špijunažu velikih razmjera. Predsjednik HSU-a Silvano Hrelja rekao je u Saboru da je Ilona Fodor, koja je sudjelovala u pregovorima vlade s MOL-om, svjedočila na arbitražnom postupku u Londonu da je Josip Petrović “industrijski špijun koji radi za MOL”, no to je samo mali detalj široke slike.

MUP, SOA, USKOK, POREZNI USKOK

Plan Tome Karamarka bio je osvajanje 76 glasova, no zbog desnog radikalizma nije uspio. Karamarku je bilo važno da preuzme cijeli represivni sustav kako ne bi postao predmet kontrole nego subjekt nadzora. Naše su obavještajne službe snažno integrirane u euroatlantske sigurnosne sustave, u kojima zadnju riječ imaju Amerikanci. Koji ne žele Ruse blizu hrvatskog energetskog krvotoka.

Lozančić

Američko-hrvatski državljanin, doktor matematike, vrhunski profesionalac Dragan Lozančić bio je ključna prepreka neprijateljskom preuzimanju Ine, a, čini se, i mađarskoj industrijskoj špijunaži. Zoran Milanović je rekao da Lozančić zaslužuje najviše državno odličje, ali nije obrazložio zašto. Nagađa se da su nam Amerikanci dali transkripte koji su srušili arbitražu za Piran, koju smo već izgubili, dogovorom suca arbitraže i slovenske strane. Slovenci, naime, stalno šuruju s Moskvom, dok je Zagreb lojalan NATO-u. Čini se da je Karamarko još u predizbornoj kampanji predsjednice Kolindi dao poticaj da, ni s čim izazvana, snažno kritizira SOA-u. Kako Karamarko nakon izbora nije postao premijer, nije mogao predložiti Lozančićev opoziv, pa je predsjednici podvaljena priča o tome da Lozančić špijunira nju i Mamića, a njoj je to bilo dovoljno.

Miranda Čikotić/ PIXSELL

Markić Daniel

Sa stajališta vrha HDZ-a, Daniel Markić je isto što i Dragan Lozančić- opasnost od zapadne kontrole poslova s Mađarima i Rusima. Francuski državljanin, obrazovan, nepotkupljiv, domoljub, izazvao je pravi bijes u HDZ-u. Karamarko je, naime, gurao nekog svojeg favorita iz Zadra. Kolinda Grabar Kitarović nije, čini se, shvatila bit ove priče. No čim je potpisala smjenu Dragana Lozančića, Tim Orešković primio je američku ambasadoricu. Razumna je pretpostavka da mu je ona objasnila kakva se nevolja valja iza brda u slučaju zamjene Dragana Lozančića neodgovarajućim kadrom. Da je Tim shvatio poruku, vidi se iz činjenice da je tjednima odbijao imenovati kandidate koji su po volji Tomislavu Karamarku, a onda - premda je u Hrvatsku pao s neba pa jedva poznaje i ljude iz farmaceutske industrije- odlučio se za Daniela Markića, prozapadno orijentiranog profesionalca. Kako Markić nije imao veze s aferom Mamić-Grabar Kitarović, predsjednica protiv njega nije imala ništa, ali je promađarskoj struji Markić bio isti problem kao i Lozančić. Treba reći da je Karamarko urgentno demontirao i vrh tzv. Poreznog Uskoka jer ta ustanova ima stručne kadrove, među kojima su neki osposobljavani u Americi, imaju samostalnu poziciju unutar sustava, a i razrađenu mrežu međunarodne suradnje preko koje kontroliraju tokove novca. A to je ono što brine neke sponzore ove političke struje, poput poznatog nogometnog menadžera, ali i druge koji vole porezne oaze egzotičnih otoka. Ukratko, Porezni Uskok i SOA-u trebalo je učiniti institucijama koje “rade”, a zapravo ne rade svoj posao.

Vučić

Srpski premijer, Orbanov i Putinov saveznik koji namiguje i NATO-u, navijao je za Karamarka i bio u svakom trenu pomoći HDZ-u, naročito pokretanjem aranžiranih sukoba sa Zagrebom, koji su Karamarku trebali dati legitimaciju domoljuba.

Jozo i suradnici

Jozo Petrović je konstanta MOL-ove priče u Hrvatskoj. On je dugo plaćao Anu Karamarko za neke konzultantske usluge, no je li on doista plaćao konzultantske usluge ili je investirao u budućeg premijera? Jozo Petrović od MOL-a je, prema dokumentiranim tragovima, inkasirao više od sedam milijuna kuna. Je li to sve? Je li baš slučaj da se brojni utjecajni kreatori javnog mnijenja odjednom probude u uvjerenju - koje počinju masovno kolportirati ovom zemljom - da je arbitraža štetna, da Mađari kudikamo bolje upravljaju Inom nego Hrvati, da su Tomislav Karamarko i Darko Horvat politički geniji, da je Viktor Orban svjetionik srednje Europe i tako dalje.

Marko Lukunić (PIXSELL)

Marioneta

Upućeni krugovi u HDZ-u tvrde da je Tomislav Karamarko bio samo “izvođač radova”, a da je pravi režiser Jozo Petrović, koji je Karamarku postavio nekoliko važnih kontrolora. Bulumenta “savjetnika” i “suradnika” koji su ni s čim izazvana iskrsavali oko Karamarka nisu tu postavljeni zato što ih je on gurao, kažu naši izvori, nego zato da Karamarko provodi ono što je dogovoreno. To je, ukratko, realizacija mađarskih, a dijelom i ruskih poslovnih interesa u Hrvatskoj. U biti, cijela je kadrovska struktura koja provodi tu politiku postavljena još u vrijeme Ive Sanadera. Tim Orešković odbio je, osim u SOA-i, kadrovirati po Karamarkovoj želji i u Ini, a to je također omelo provedbu plana. Iza Mađara krije se duga ruka Moskve. U jednom od televizijskih intervjua Karamarko je, na pitanje o njezinim lobističkim poslovima za Ruse i kompaniju Migrit te o ruskim ulaganjima u finsku nuklearku, izbjegao odgovor riječima: “Ma dajte, molim vas. Ajmo biti malo ozbiljni. Je li ovo emisija za viceve?”. Mihail Gucerijev, vlasnik Russnefta, ruske naftne kompanije koja je dugogodišnji joint venture partner MOL-a, bio je svjedok Sanaderove obrane koji je u Zagrebu na sudu tvrdio da Ježiću nije bilo dano mito za Sanadera! Ježić jest dobio novce, tvrdio je Rus, ali ne da posreduje u transferu milijuna s kojima Mađari potplaćuju premijera za dobivanje Ine, nego za guranje projekta Družba Adria! Sud nesuvislom svjedočenju ruskog milijardera nije povjerovao, no ostaje nedvojbenom činjenica da je Ana Šarić, eto, zapravo radila i za čovjeka koji je svjedočio da spasi Sanadera u Zagrebu.

Obaveze

HDZ će, kad dođe na vlast, poštovati dokumentaciju i ugovore koji su potpisani o prodaji Ine, rekao je Darko Horvat. Kad je Ljubo Jurčić 2000. kao ministar u vladi Ivice Račana potpisivao prodaju, sklopljen je takozvani dioničarski ugovor u kojem su jasno definirane obveze vlade i partnera u Ini, mađarskog MOL-a. “Vlada ima mogućnosti”, smatra Horvat, “revidirati ugovor ili ga čak raskinuti ako smatra da strateški partner ne poštuje obveze preuzete potpisom ugovora, a ne trošiti vrijeme i novac na iscrpljujući postupak za obje strane pred arbitražnim vijećem Međunarodne gospodarske komore u Parizu, koji je protiv mađarskog MOL-a podnijela hrvatska vlada tražeći da se dionički ugovor s MOL-om o Ini iz 2009. proglasi ništetnim”. Već tada Horvat je tražio odustanak od Ženevske (Pariz) arbitraže, a Washington nije ni spominjao.

Epilog

Pitanje je i je li ovdje mjesto za epilog. Karamarko se povukao s čelnog mjesta, ali predsjedništvo, središnji odbor i nacionalno vijeće su načičkani njegovim ljudima. Ni jednom nije priznao pogrešku u odnosu prema MOL-u i Mađarima. Nije priznao da je u sukobu interesa. Mađari, pak, neće odustati. Oni na raspolaganju imaju bolju poziciju, više novca i cijeli niz ljudi u Hrvatskoj na koje se mogu osloniti. Samo, sad nisu na vlasti.